Vjernik - nevjernik
Ratzingerove misli iz djela «Uvod u kršćanstvo» diraju i moju intimu.
«Kao što je, dakle, vjernik svjestan da je trajno ugrožen nevjerom te nju mora doživljavati kao svoje stalno iskušenje,
tako i nevjerniku vjera znači ugroženost i iskušenje za njegov, prividno, jednom zauvijek zaokružen svijet. (…)
Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se možda ipak u vjeri istina.
Neotklonjivost vjere pokazuje se tek onda kad je pokušamo otkloniti. (…)
Drugim riječima, i vjernik i nevjernik, svaki na svoj način, i sumnjaju i vjeruju, ako se baš ne skrivaju pred samima sobom i pred istinom svojega bića».
Zato ću pokušati iznijeti svoj stav
Vjera je utemeljena na dogmi – a ona ne dozvoljava sumnju, pa dakle, pravi vjernik, ne bi trebao biti u nikakvom iskušenju, a samim tim nije ni ugrožen.
Mislim, a to ne bi bilo teško dokazati, da postoje i “vjernici”. E, za njih, vjerojatno, može vrijediti Papina misao da su u stalnom iskušenju. Razloga za njihovo iskušenje sigurno ima bezbroj, a jedan faktor je i to što nisu daleko od onoga kako ih vjeroučitelji zovu, ili učeno rečeno nomen est omen.
Nevjerniku vjera ne može biti izvor ugroženosti niti iskušenja, jer on funkcionira na principima znanosti:
Prvo: Nema svetih istina; sve pretpostavke se moraju kritički ispitati; tvrdnje autoriteta su bezvrijedne.
Drugo: Sve što nije u skladu s činjenicama mora se odbaciti ili ispraviti.
Dakle, sve opcije igraju. Ništa nije prijetnja, pa tako ni Isus, Bog, Majka božja itd. Nevjernik će sve prihvatiti, ali ne zato, jer je to netko rekao ili napisao, pogotovo ne prije 2000 godina.
Vjerniku je jednom zauvijek zaokružen svijet, dok je nevjernik taj koji u sve sumnja, istražuje, otkriva.
"Onaj tko želi pobjeći iz neizvjesnosti vjere, morat će doživjeti neizvjesnost nevjere, jer nevjernik nikada ne može stopostotno reći ne krije li se možda ipak u vjeri istina. "
Ovo je samo zgodna igra riječi.
U vjeri, prema definiciji dogme, nema neizvjesnosti, dvojbe. A i to sve što vjernik vjeruje, čak se prikazuje kao istina, kao čvrsta izvjesnost.
Kod nevjernika, naravno, postoji neizvjesnost. Slatka neizvjesnost, isčekivanje rezultata. To je princip znanosti. To je ono što čovječanstvo tjera naprijed. Da je bilo po vjeri još bismo bili u srednjem vijeku. Kako netko reče, znanost je prokrčena čistina spoznaje u šumi (zasad) nespoznatljivog, teritorij oslobođen tutorstva Svemogućeg. Granična crta što odjeljuje spoznajno od nespoznatljivog, znastveno od metafizičkog, stalno se pomiče nauštrb ovog posljednjeg. Cjelokupni razvoj ljudskog znanja zapravo je ukidanje nadnaravnog, pretvaranje neobjašnjivog u objašnjivo.
U tom osvajačkom pohodu znanosti božanskom je entitetu sada još preostao posljednji bastion: - samo Stvaranje.
Juriš na nj potrajat će još neko vrijeme, neznano dugo, jer zasad tek maglovito naslućujemo kako, a još manje zašto je sve postojeće nastalo.
I zbog te neizvjesnosti nevjernik nije nimalo ugrožen za razliku od vjernika.
Bilo kakav bio ishod te posljednje bitke, nevjernik će likovati i biti sretan, jer je pronašao rješenje, došao do spoznaje.
Vjernik može samo strepiti hoće li se potvrditi ili ne njegovo vjerovanje, koje, već sam rekao, on sada uzdiže u rang činjenice, stvarnosti, što je uostalom nonsens. Jedno potire drugo. Ne može netko u nešto vjerovati, i u isto vrijeme smatrati da je predmet njegovog vjerovanja činjenica, istina.
Znamo kako su prošle mnoge "činjenice" i "istine" koje je vjera čvrsto dokazivala, čak i sa "ireverzibilnom destrukcijom" (čitaj: spaljivanjem) pojedinih Božjih "proizvoda" (čitaj: ljudi), koji su se usudili oponirati. (Ovo sam se samo pravio malo pametan)
Vjeru nije potrebno otklanjati, ona sama otpada kao zrelo voće sa svakim novim razvojem ljudskog znanja. Cjelokupna historija čovječanstva to potvrđuje, što, valjda, ne treba dokazivati.
Kad znanost razotkrije posljednje utočište i osvoji posljednji bastion, saznat će se da li postoji Stvaratelj i kakav je.
Ili će odgovor biti da ne postoji.
Prema dosadašnjem više stoljetnom iskustvu vjerojatnost je na posljednjoj varijanti.
Ne znam da li vjernici sumnjaju, da li uopće smiju sumnjati u kršćanske postavke. Nevjernicima je konstanta preispitivanje svake postavke, sumnja im je imanentna.
Točno, i nevjernici su vjernici, ali na način kako to Einstein kaže:
“Spoznaja da postoji nešto što nam je nedohvatljivo, prikazanja najdubljeg uma i najsjajnije ljepote koja su našem razboru pristupačna samo u najjednostavnijim oblicima, ta spoznaja i osjećaj čine pravu religioznost.
U tom smislu, i samo u tom, ja spadam u najreligiozne ljude.
Ali Boga, koji proizvode svog stvaranja nagrađuje i kažnjava te koji općenito iskazuje volju nalik onoj koju mi doživljavamo na sebi samima, takvog Boga ja sebi ne mogu predstaviti.”
On to zove “kozmički religijski osjećaj” uz kojeg ne ide antropomorfni pojam Boga, koji se nalazi u osnovama “religije straha” i “moralne religije”.
Pa nastavlja:
"Teško ćete među dubljom vrstom znanstvenih umova naći nekog bez svojevrsnog religijskog osjećaja. No taj se osjećaj razlikuje od religioznosti naivnog čovjeka.Ovom potonjem Bog je biće u čiju brižnost on polaže nadu i čije kazne se boji; sublimirani osjećaj sličan odnosu djeteta prema ocu; biće prema kojem je takorekuć u nekom osobnom odnosu, bez obzira koliko je pun poštovanja prema njemu.
Suprotno tome, istraživač posjeduje osjećaj univerzalne uzročne povezanosti. Njemu budućnost nije manje nužna i određena nego prošlost. U moralnosti nema ničeg božanskog, to je posve ljudska stvar. Njegova religioznost se sastoji od zanosnog divljenja skladu zakonomjernosti u prirodi, skladu u kojem se razotkriva jedna nadmoćna razumnost u usporedbi s kojom je sveukupno mišljenje i djelovanje ljudskih bića posve beznačajan odbljesak. Ovaj je osjećaj vodeće načelo njegovog života i rada, u onoj mjeri koliko je u stanju odhrvati se okovima sebičnih želja. Nema sumnje da je ovaj osjećaj u bliskom srodstvu s onim što su ga posjedovali religijski geniji svih vremena."
“Znanost mogu stvarati samo oni koji su posve prožeti težnjom za istinom i razumjevanjem. To vrelo osjećaja je, međutim, u području religije. Njoj također pripada i vjera u mogućnost da su pravila važeća za pojavni svijet racionalna, to jest da su shvatljiva razumu. Ne mogu pojmiti istinskog znanstvenika, a da nije prožet takvom dubokom vjerom. Stanje bi se moglo izraziti slikom:
Znanost bez religije je šepava, religija bez znanosti slijepa.”
I sam Papa je u “Fides et ratio”izrazio sličnu misao upotrebivši za slikovitost krila, ali očito sa druge pozicije, jer je u jednoj drugoj prilici rekao Stephen W. Hawkingu, kako je dobro da znanost istražuje zakonitosti razvoja svemira, ali da se ne bi trebala baviti samim Velikim praskom, jer je to trenutak Stvaranja, odnosno Božje djelo.
To je vjerojatno podsvjesni strah od nepoznatog, strah da će nestati sve ono u što je vjerovao, što više, tvrdio da je činjenica, istina.
Nažalost, ni najdobronamjerniji vjernik ne može (neće?!) reći: Ne znam da li je tako, ali ja vjerujem da jeste.
I to je vjeri najveća falinka.
Ja kažem: Iako sve indicije upućuju na to da je kršćanstvo (i sve druge vjere) MIT, s radošću prihvaćam sve što znanost utvrdi. Prihvatiti ću i Isusa kao brata svog, kada ga znanost potvrdi kao što je potvrdila da se Zemlja vrti oko Sunca.
|
