Jeste vidjeli novi news portal: javno. Cini mi se onako a vi sad vidite. |
Ne znam koliko je prošlo ali evo me opet. Znam da nemam baš čitatelja, a ako sam i imao ponekog dosada je odustao. Za početak ovog posta želim upozoriti sve koji ne vole patetiku da ne čitaju jer imam osjećaj da ono što želim reći neću moći bez patetike. Baš sam jučer pitao osobu, meni najbližu u životu, kad bi birala između pravde, sigurnosti, jednakosti, sreće, vjere, slobode i sl. pojmova što želi u životu šta bi izabrala. Ona je, kao i ja izabrala sreću, samo je rekla da za nju sreća podrazumjeva sve ovo gore navedeno. Meni to izgleda nemoguće, pa sam rekao da bi samo sreću i bez ovih ostalih stvari. Ja tu osobu volim i ona voli mene. Ipak, ona ima potrebu da radi stvari koje ja teško podnosim, pa onda njoj radim život teškim. Njoj je žao što me muči, pa razmišlja da prekinemo naš odnos i da me ne muči. Meni je žao što ju mučim i što mučim sebe, ali imam osjećaj da se isplati to raditi jer mogu dobiti jako puno sreće. Koliko vrijedi plaćati ako postoji ikakva šansa za biti sretan? Koliko plača treba i vrijedi trpjeti za osmjeh? Koja je tu valuta? Ja sam trenutno spreman pla(ć/k)ati jako mnogo jer sam spreman puno više se smijati. Je li to glupo? Zna li tko? |
Imam dvadeset sedam godina i upravo sam si kupio prelijep kaput. Ja nisam spavao već tri tjedna. I čujem zvuk uha koje se prelama. Čujem pucketanje hrskavice. Ja čujem kako krv prolazi kroz moju resicu i osjećam zimu među nožnim prstima. Osjećam svoju hladnu kožu, napetu i nervoznu. Kada sam imao petnaest godina s mosta sam bacio kamen i on je razbio i šajbu i glavu i betonski put. Kada sam pobjegao čuo sam krv koja je stizala u moje resice. Trčala je za mnom. Izdala me. I još je tu. Želim ju proliti. Čekao sam na mostu znajući što i koga. Znao sam boju njegova Golfa. Znao sam put do njegova posla. Znao sam svaki dio nejgova dana. Znao sam zašto sam tu i nije me bilo strah. Bio sam bijes. Beton ispod mosta je plijenio moj pogled ne zato što je imao nešto posebno, već zato što će se uskoro urezati u moje pamćenje. Njime će proći moja ljubav i moja bol. Igrao sam ping pong u zakutku parka kada je naišao čovjek smeđeg kaputa. Prepoznao sam ga, a i on je mene. Gledao sam ga bez imalo straha, a i on je mene. Znali smo se najbolje moguće. Prošao je bez osmijeha i bez poruke. Odrekao me se. I ja sam plakao. Od bijesa. Nisam plakao od tada. Ne zato što nisam mogao, niti zato što nisam htio. Naprosto nisam stigao. Gledao sam često pred sebe i sanjao. Onog čovjeka u smeđem kaputu. Nisam ga mrzio. Prije volio, makar ni to nije istina. A, od onda ga nisam vidio. Makar je on bio kraj moga uha cijelo vrijeme. I šaputao mi je da se ne bojim. Da je to u redu. Ispričao sam im što je bilo i oni su me poslali doktoru. Otac je razbijao, a majka je plakala. Doktor je namještao naočale. Ja nisam ništa radio. Doktor me je pregledao i u mom je tijelu pronašao potomke nekoga čovjeka. Nitko nije znao tko je taj čovjek, a nisam ni ja. Iako sam ga znao najviše moguće. Pitali su me za njega. Ali ja nisam znao tko je. Pitali su me za njega sto puta. Ja sam sto puta rekao da ne znam. Onda su me pustili na miru. Ja sam išao kući. Tek sam prošao kroz prvi dan trećeg razreda osnovne škole. Na mojim leđima je bila prazna školska torba jer knjiga još nisam imao. Nove papuče sam ostavio u novom ormariću u školi. Moje tenisice su isto bile nove i ja sam ih gledao. Vjerovao sam da ću u njima brže trčati. Prošao sam sve ulice koje sam već odavno znao. Hodao sam brzo. On mi se osmijehnuo kroz otvoren prozor i ja sam sjeo u auto. Vozio me kroz ulice koje nisam poznavao. Nisam se bojao. Stali smo i sjeli odostraga. Htio sam isprobati Game boy. Igrao sam se dok me je dragao. Prstima je prolazio kroz moju kosu. Ja sam samo igrao. Rekao mi je da skinem majicu. Počeo je ljubiti moje rame. Ja sam se smiješio. Otkopčao mi je hlače i zavukao ruku unutra. Uzeo mi je Game boy i otkopčao svoje hlače. Zamolio me da i ja njemu stavim ruku u hlače. Skinuo mi je hlače i rekao mi da legnem na trbuh. Ja sam legao. Ljubio je moja leđa i vrat. Ljubio je moju kosu. Ljubio je moj obraz i usta. Ja sam počeo plakati, a on mi je rekao da je sve u redu. Da se ne bojim. Onda me je zabolilo. Onda me je zavolio. Ja sam žmirio. Osjetio sam samo kako me grize za uho i kako se moje uho lomi ispod njegovih zuba. Čuo sam njegov dah koji je huktao. Kada sam otvorio oči vidio sam samo kako se njiše njegov smeđi kaput. |
Baš sam sad malo čitao neke ne baš čitane blogove i ima nekih koji već dugo nisu počašćeni novim zapisom. Ono što mene zanima je jesu li ljudi koji su ih pisali živi. Mislim, pitanje je vrlo jednostavno. Vrlo je vjerojatno da ima blogova čiji su autori mrtvi. Možda smo baš danas u crnoj kronici vidili da je "Tvrdog 28" pregazio auto u blizini Karlovca. Ili je možda "Mislioc" skočio kroz prozor kraj kojeg mu je radi stol s kompom. Šta znaš. Možda čitaš mrtve riječi E, da. Hvala "jedinom" na inspiraciji. P.S. Ne brini, lako ćemo... |
Sad ste svi koji ste upsiali seks u tražilicu i svratili ovamo u nadi da ćete pronaći zadovoljstvo na monitoru, došli bezveze. Ovo je, naime, samo eksperiment. Da citiram malog debelog iz Simpsona: "Ha, ha..." |
U crnilu moje tmine, bez daha, čuči i čeka izvjesnost. Krv zgrušana u žilama talenta, za tebe i mene. Prozirni duh za mrtvo srce. Dječiji snovi. |
Oblici sivi me okružuju, sunce mi amputiraju. Lažno svijetlo oči mi guši. Lom i krš u tišinu se pretvara. Obrise nazirem, ljudima nalik. Tuđi svijet grade u znoju lica svog. Gubim se i tresem se, dok plačem suze krvave. |
Pod krinkom plagijata, ja vrištim. Pod krinkom citata, plačem. Pod krinkom pitanja, ja govorim. Pod krinkom eksperimenta, uživam. Pomoću nemara, ja otvaram ti vrata. Možda ući ćeš. |
Jedna je buba, te noći, pregazila njegovo oko. I noć je postala dan, i dan je postao noć. Mjesec je sjao jače od sunca. Zvijezde su gutale svijet. Svijet se unakazio, zvijeri su plesale. Ušima je prekrio lice, krvlju namazao usne. Lupao je slomljenim krilima. Vuci su pjevali, pjesmu gadosti. Jedna je buba, te noći, pregazila njegovo oko. |
Malo mi je falilo da obgrlim vlastitu glupost i plivam u njoj. A opet, malo mi je falilo i da uzmem ogledalce, podignem ga visoko u zrak, hodam gradom i plašim, užasavam i tjeram da me mrze-ti ljudi. Baš se pitam šta je bilo s klincem koji je rekao da je car gol. Je li bar junački umro. Kažu da sam pretjerao, kažu da se bezveze mučim. Kažu da svi žive tako i da moraš moći pustiti kraju. Ja mislim da seru. Serem i ja. Ako već ništa ne mogu promejniti, onda mogu bar popizditi. Mogu se jebati, kad već ne mogu njih. A, tko su oni? Oni, to si ti. Mrzim te. Glup si. Ne znam jesam li ja išta pametniji, ali znam da si ti glup. Mrzim tvoju glupost, mrzim tvoju tupost, mrzim tvoju bezosjećajnost, mrzim tvoju lakoću, mrzim tvoju sreću, mrzim tvoju milost, mrzim milost prema tebi, mrzim te. Ti, moj omraženi čitatelju, si razlog zašto sam ja nesretan. Osjećam se loše kad te nema, osjećam se loše kad si prisutan. Možeš li ikako nestati iz moje glave. Sve što sam dužan, dužan sam tebi. Ti si ono što ne želim biti, a sve što jesi jest ono na čemu ti zavidim. Ti si na dvoru, a ja sam prognan, iako su vrata sasvim slučajno otvorena. Ne znam žonglirati, pa se ne usudim ući. Kažu da ima prečih stvari. Kažu mi da ima prečih stvari. Postalo je besmisleno govoriti da sam neshvaćen. Ne razumiješ me. Ne shvaćaš što ti govorim. Znam kako ti je. Ni ja ne shvaćam zašto si ti toliko glup. Molim te, nemoj me odbaciti. Voli me, zavoli me, gledaj me, čekaj me, pazi me, drži me, slušaj me, zezaj me, misli na me, trebaj me, poštuj me, veži me, izdrži me, vodi me, prati me, osjeti me, dodirni me i ja ću tebe. Obećajem. Kao klinac želio sam rat, tako sam mogao biti junak. I dalje želim biti junak. |
Čudno neko vrijeme. Živčan sam cijelo vrijeme i samo bih se potukao. Ali ne tučem se više. Pestao sam. To vam je ko i svaka druga ovisnost. Dok sam se tukao, morao sam se redovno tući. Već dugo vremena sam čist. Uglavnom, sad mi je baš neko razdoblje, sve me živcira, mrak je cijeli dan. Svađam se s kim stignem kad stignem. Alergije me peru cijeli dan, pa pizdim još gore. Da postoji društvo liječenih huligana, javio bih se svom partneru i rekao mu da sam u krizi, da imam filing da bi mi jedna šora baš dobro sijela. Nema frke, neću se potući. U zadnje vrijeme sve sam više na putu prema dole. Na poslu me jebu, knjigu koju moram učiti ne mogu podnjeti, dosadna je. I, već sam to rekao, mrak je čini mi se stalno. Ne mogu spavati, a sutra radim od pola sedam ujutro. Jel ovo itko čita? Čini mi se da ne. Potpuno razumijem, i sam sebi sam dosadan. Obratite pozornost na preporučene blogove. redovni su i zanimljivi- za raliku od ovoga. |
Ponekad naprosto obožavam jutro. Uživam u njemu. Ne znam jesam li jedini. Baš sam evo došao na posao i izašao van na pljugu i kavu iz aparata. Sjećam se mora i jutra na moru. Morsko jutro je možda i najupečatljivije. Već jako dugo vremena ljetujem u Istri, u Vrsaru. Jutro tamo je bilo uvijek upečatljivo. Nije uvijek bilo sretno, niti je uvijek bilo tužno. Ali, jutro je uvijek melankolično, kao iz nekog filma mediteranskog porijekla. Ne znam oću li moći opisati jutro. Uvijek je tiho, nema puno ljudi, a i oni koji su budni su tihi. Mačke i ptice se slobodno kreću, a neki strojevi uvijek negdje nešto brundaju. Idem se sjetiti tih jutara: Kada stižem u Vrsar. Uvijek putujem noću, tako da uvijek stignem negdje u ranu zoru. Izađem na maloj Vrsarskoj autobusnoj stanici. Osim mene izađe možda još par ljudi. Svi su pospani. Čupaš torbu iz utrobe busa i krećeš uzbrdo. Nikoga nema na uskim ulicama, na trgovima, ispred crkve, na vidikovcu. Ostavim torbu u kući i odem do vidikovca. Blejim u more i sretan sam. Sjetim se svih zajebancija na vidikovcu, svih cura s kojima sam se ljubio tu. Znam, ovo je patetično, ali u tome je i čar jutra. Jutro je uvijek hladnije i često puše nekakav vjetrić, ljubi te u obraze i budi. Sjećam se jutara nakon izlaska. U Vrsaru i u Zagrebu. Ako smo u Vrsaru, onda sjedim ispred crkve. Sam, sa frendovima, sa nekom curom. Ne priča se. Pušim i šutim. Ako sam sa curom, onda sjedim, pušim i šutim zagrljen. Ako smo u Zagrebu, onda hodam Vlaškom. Dućani su zatvoreni, pokoji auto prođe kraj mene, ali je inače tišina. Sori moram ići, nastaviti ću kasnije.... |
Ja sam jedan od onih koji se smiju osmrtnicama. Ja se izrugujem nesreći, izazivam vraga. Ljudi ponekad pomisle da sam nečovječan, da sam nepristojan. Ne znaju oni da sam se još dok sam bio balavac smijao kada sam se penjao uz stepenice, jer je ispod njih bio mrak, a bilo me je strah. Bio sam na nogometu, igrali smo tek minutu dvije. Jedan dečko iz moje ekipe se odjednom srušio na pod i počeo se grčiti. Nisam ga dobro znao, viđali smo se samo na tom igralištu. Počela mu je pjena ići na usta. Mislio sam da je epileptičar. Kad smo zvali hitnu, nisu htjeli doći. Onda je došla žena koja radi u vrtiću do. Ona je nazvala hitnu, a prije nego što je hitna došla dečko je prestao disati. Žena iz vrtića mu je dala umjetno disanje i oživila ga. Oni iz hitne su isto mislili da je epileptični napad. Ispostavilo se da mu je pukla žila u mozgu. Nije dugo bio u komi i onda je umro. Imao je 21 godinu. HA, HA, HA..... Mislim da par dana neću ići na nogomet. Bojim se da će me zaboliti glava. I, to je smiješno. |
Evo gledam danas velikog bracu, a u njemu seljačinu i macu kako razgovaraju. (opa rima je pala-možda postane i veselo) O čemu razgovaraju mili moji? O vezama, mladosti i sličnim sranj... op oprostite na izrazu, kakicama. I sad, ajde dobro. Razgovor jest dosadan ali nisam u poziciji to reći jer gledam. Voajerišem-da se pozovem na prijašnji tekst. Ono što smijem reći je da su me iznervirali tako što nikako nisu smjeli reći seks (pa ram pam pam-ovo je bubanj koji lupa kada padaju teške riječi.). Pa, nije seks kita (pa ram pam pam) ili klita (pa ram pam pam) da ga ne smiješ uzimati u usta na javnom mjestu. Dođe mi da odem do one kuće sa megafonom i izderavam dan i noć teške riječi preko ograde. Mili moji, slično stanje uma sam već doživljavao i nije mi lako. Ispričat ću vam samo kako mi je bilo kada sam gledao Dowsons krik ili kako se već pravo zove. Znate već na šta mislim. A, ako ne znate, onda evo vam kratki uvod. Dovson je tinejdžer, ljubi ga majka, i ima svoje tinejdžersko društvo među koje spada i jedna cura kojoj sam zaboravio ime. Dovson je zaljubljen u nju, a ona ga često posjećuje u njegovoj sobi i to tako što, uz pomoć ljestvi, ulazi kroz prozor. Oni onda pričaju na široko i plitko o svojim životima i kako je teško odrastati. Vrlo su promišljeni i jako puno kontempliraju (ko ne zna šta kontemplirati meni znači, objašnjenje je u prijašnjem tekstu.). Isto je i sa ostatkom Dovsonove ekipe (ko ne zna šta za mene ekipa znači. objašnjenje u prijašnjem tekstu). Uglavnom, prijeđimo na stvar. Obilazim ko trinaestogodišnjak oko seks šopa (pa ram pam pam). Ja sam si zamišljao da režiram jednu epizodu te tinserije i da ako treba glumim u njoj. A, ona bi išla ovako: Dovsonova familija je zbog urođene im velikodušnosti na kratko primila izbjeglicu iz zaraćene bosne (pogađat-to sam ja). U želji da također pomogne Dovson toj izbjeglici nudi svoju udobnu sobu sa posterima Spilbergovih filmova jer je ona posebno udobna. Ipak, zaboravlja o tome obavjestiti svoju prijateljicu i ona jedno veče ulazi kroz prozor kad ono sirota bosanska izbjeglica drka (pa ram pam pam), pardon masturbira (pa ram pam pam), sori onanira (pa ram pam pam), a jebiga baca majmuna (ovo bubanj nije prepoznao). Ona vrisne jer ne može da makne pogled sa takve grozote. Dovson reagira i u tren oka upada u sobu, ali i on ostaje skamenjen. Slinom svog produbljenog uma on se ipak uspije okrenuti i ispustiti svoj krik. Brzo trči oko kuće i skida svoju drugaricu sa ljestava. U sljedećoj epizodi gledajte kako Dovsonova družica dobiva prvu menstruaciju- PA RAM PAM PAM. |
Šta mislite tko sve ima blog. Možda Ivić ima blog. Možda i sam vrag ima blog, a možda i bog. Možda mrtvi ljudi imaju blogovi i sad njihovi duhovi pišu. Ajmo prijedlozi.... |
Evo neko napisao pojam blogeri kad ono shvatih da sam to i ja. Mi smo blogeri-hura. "Jaki smo, jaki smo, jer smo isti. Jedan drugom smo klon."(PC&VC) Braćo blogeri, blogerski narode-ne daj se. Vaš Brut. A, sad nešto sasvim drugačije: Kontemplirati-za mene to znači nešto kao verbalno masturbirati. Nova moda riječ neshvaćenih genija, impotentnih jebača, i indolentnih mahera. Nemojte se uvrijediti ili ne daj bože prepoznati. Ja samo kontempliram. |
kafkin poznati roman ima dva prevoda "Dvorac" i "Zamak". Meni Zamak zvuči bolje, pa sam ga izabrao i za ovu paralelu. Ja ne znam kolika mi je plaća. Ako pitam neću saznati-tako je to na mom poslu. Plaća varira-nekad je veća nekad manja. Zašto je tome tako, o čemu to ovisi nisam u stanju saznati. Nije da se može utvrditi neka povezanost između mog rada i plaće. Iako sam radio dobro, produktivno plaća mi je bila manja, a kad sam radio manje i bio demotiviran plaća mi se suprotstavila. Valjda je na to mislio naš bog kada je pisao o bespućima Hrvatske zbiljnosti. |
Kada sam se odlučio otvoriti blog, misliosam si da je njegova prva svrha da se ja sa vremena na vrijeme ispraznim pred zamišljenim auditorijem. Kakva će ta pražnjenja biti-to ovisi samo o mom raspoloženju. Onaj koji čita ovaj blog je za mene samo onaj kome ja ono što pišem pričam u svoj glav(urdi/ici). Možda se i to promijeni. Možda dobijem cyberstvarni auditorije, čije osnovne karekteristike upoznam, pa se budem i njima obraćao perući prljavi veš , nastli u mozganju. Ipak, možda i ne. Možda ostane na tome da samo ja znam za svoj blog. Možda ovaj blog bude imao svrhu (kakva je da je) samo meni. Makar, moram priznati da bih volio da ne bude tako. Ne bih volio da bude rupa u koju se derem, a čujem samo odijek svojih riječi. Jednostavno, ne želim nikoga ni vređati, ali ne želim biti ni dosadan. Sve u svemu, zažmiri na jeno oko, a drugim (onim otvorenim) pročitaj, ako ti se da moj voljeni navodnici navodnici navodnici navodnic voajerunavodnici navodnici navodnici navodnici :)))). |
Ne razumijem komentar-a, tek je drugi koji sam dobio. Mislim, tj. molim da mi pojasniš. |
Ima nešto u čemu sam jebeno dobar-manipulacjie. Radim to izvrsno. Pravi manipulator nije spletkar, barem ne aktivni. Savršena manipulacija je kada djeluješ kao droga. Učiniš jedno, dvoje ili cijelu skupinu ljudi ovisnim o tebi. Naravno, ne agresivno, nego polako strpljivo. Potrebni sastojci anipulatora su izvrsno razumjevanje manipuliranih, njihovih poriva sposobnosti; znanje kako biti od pomoći; sposobnost da se sazna o ljudima i ono što oni o sebi ne znaju. Nego, da postanemo konkretni, jer sam si počeo ići na živce. Imao sam ekipu(mrzim tu riječ jer označava skupinu ljudi koji jedni druge imitiraju). U početku je sve bilo O.K., ja sam se naravno osigurao-najbolji prijatelj(ovisan o meni) je postao centar ekipe. Ako se išlo na kavu, njega se zvalo. Ja sam bio onaj koji je dovodio nove članove ekipe-ljude koji su mi bili simpatični. Sve je tako teklo, dok nisu nastale određene napetosti među pojedinim članovima. Moj najbolji frend je neke ljude sve manje trpio. Ipak, meni su ti ljudi još uvijek n+bili O.K. pa sam ih uspijevao zadržacvati u ekipi, jer je moj frend ovisio o mom sudu o njima, o mojim forsanjima da ih zove na kavu i sl. Tako je bilo sve dok ekipa nije počela štetiti meni-kako nije sad bitno. Onda sam se jednostavno povukao i sve se urušilo. Nisam jednu ružnu riječ rekao o nikome-dobro možda jednu. Pustio sam ih da se zavade. Znao sam da će do toga doći i znao sam da će najviše najebati baš tip koji mi je naškodio. Njega nitko iz ostatka ekipe nije vidio barem pola godine. I dalje mislim da je u principu O.K. tip, ali mi je počeo štetiti. Ne osjećam se loše zato što manipuliram, jedino zato što je tako lako. Samo trebaš biti onaj kojeg nema. |
Želim se opravdati i objasniti ti da jednostavno sad ne mogu da pišem. Samo zašto da se ja pravdam tebi. ja i ti, dragi moj čitaču, smo u čistom odnosu simbioze... Ti si voajer, a ja narcis, uvjeren da imam nešto za reći. Čak šta više, usuđujem se pomisliti da imam nešto za reći što bi moglo nekoga i zanimati. E pa, ajde da vidimo. što se tiče kada-bit će kad bude. |
Evo, prvi moj post i nadajmo se najprazniji. Kad mi dođe, napisat ću još ponešto. |