Ponekad naprosto obožavam jutro. Uživam u njemu. Ne znam jesam li jedini.
Baš sam evo došao na posao i izašao van na pljugu i kavu iz aparata. Sjećam se mora i jutra na moru. Morsko jutro je možda i najupečatljivije. Već jako dugo vremena ljetujem u Istri, u Vrsaru. Jutro tamo je bilo uvijek upečatljivo. Nije uvijek bilo sretno, niti je uvijek bilo tužno. Ali, jutro je uvijek melankolično, kao iz nekog filma mediteranskog porijekla.
Ne znam oću li moći opisati jutro.
Uvijek je tiho, nema puno ljudi, a i oni koji su budni su tihi. Mačke i ptice se slobodno kreću, a neki strojevi uvijek negdje nešto brundaju.
Idem se sjetiti tih jutara:
Kada stižem u Vrsar. Uvijek putujem noću, tako da uvijek stignem negdje u ranu zoru. Izađem na maloj Vrsarskoj autobusnoj stanici. Osim mene izađe možda još par ljudi. Svi su pospani. Čupaš torbu iz utrobe busa i krećeš uzbrdo. Nikoga nema na uskim ulicama, na trgovima, ispred crkve, na vidikovcu. Ostavim torbu u kući i odem do vidikovca. Blejim u more i sretan sam. Sjetim se svih zajebancija na vidikovcu, svih cura s kojima sam se ljubio tu. Znam, ovo je patetično, ali u tome je i čar jutra.
Jutro je uvijek hladnije i često puše nekakav vjetrić, ljubi te u obraze i budi.
Sjećam se jutara nakon izlaska. U Vrsaru i u Zagrebu. Ako smo u Vrsaru, onda sjedim ispred crkve. Sam, sa frendovima, sa nekom curom. Ne priča se. Pušim i šutim. Ako sam sa curom, onda sjedim, pušim i šutim zagrljen. Ako smo u Zagrebu, onda hodam Vlaškom. Dućani su zatvoreni, pokoji auto prođe kraj mene, ali je inače tišina. Sori moram ići, nastaviti ću kasnije....
Post je objavljen 01.11.2004. u 07:58 sati.