Rio de Janeiro biciklom - III dio

nedjelja , 09.03.2014.

Krećemo dalje. Javio nam se dan ranije brat od kolege s posla, Mauricio i rekao da možemo s njim i ženom voziti bicikl na Sumare. Kako nismo znali što je to Sumare i gdje se nalazi, zahvalili smo mu se na ponudi mailom i rekli da smo se ipak odlučili za Corcovado i da u sedam ujutro polazimo. Dižemo se rano, oko šest, a kad tamo poruka od Mauricia. Čekajte, idemo s vama. Vidimo se u osam na aveniji Laranjeiras 197. Spremamo stvari i odlazimo na doručak šampiona u naš restoran.

GPS Karta vožnje
Danas smo se čak odvažili uzeti bijelu kavu. Sendviči sa pečenim jajima i bijelim sirom Minas su dan ranije dobro legli. Oblačimo se u neupadljivu odjeću kako bi se maskirali i prošli kao Karioke.

Sendviči s pečenim jajima i sirom i bijela kava
Vozimo se opet u Botafogo ali danas ulazimo između samih zgrada. Do dogovorenog mjesta autom bi trebalo skoro sat vremena. Svi Brazilski gradovi su puni jednosmjernih ulica a i avenija iz kojih ne možete izići na sporedne ceste kako i kada bi htjeli. Na sreću bicikl je malo fleksibilniji pa nam do Laranjeirasa treba samo dvadeset minuta. Mjesto dogovora je dućan biciklima gdje se ekipa okuplja prije polaska na Corcovado.

Čekajući Mauricia i Laru
Ekipa dolazi. Krećemo ali ubzo, još daleko prije stanice Cosme Velho, gdje polazi vlakić prema Corcovadu, skrećemo desno. Ali, Corcovado je lijevo? Hm... ništa mi nije jasno. Već tjedan dana proučavam karte Ria i gledam kako da dođemo gore, zovemo turističke agencije, pretražujemo internet i kad mislite da već sve znate, dvoje Karioka skrenu desno?!?! Znam što je aiming off ali ovo se zove izlazak s karte. Ovaj Rio je zaista čudan. Dakle, kako se popesti na Corcovado? Službeno, postoje dvije opcije ili vlakićem sa stanice Cosme Velho ili kombijima koji kreću sa trga Largo do Machado. Na Largo de Machado možete kupiti direktno karte za kombi, pazite na gužvu, ali na Cosme Velho ne idite bez karti za vlak. Ja sam popušio tu foru već jednom a svaki dan hrpa turist puši isto. Naime, kartu za vlak se mora kupiti na internetu i to za određeno vrijeme! A isprintani papir se na donjoj stranici zamijeni za ulaznicu. Pravi turistički grad nema što. Ako baš ne želite kupovati preko interneta u shopingu Rio Sul u prizemlju postoji štand i tamo se također može kupiti karta. Ako kojim slučajem zakasnite i ne stignete u zakazano vrijeme do vlaka, popušili ste foru. Naravno, uvijek možete, opet preko interneta, tražiti da vam daju neki drugi termin. Samo morate napistati molbu na tečnom portugalskom. Da li se do vrha smije biciklom? To vam nitko ne zna reći niti gdje se u tome slučaju kupuju karte. Mauricio kaže da nema frke, da karte kupimo samo na vrhu. Ok, počinjemo uspon. Lara vuče daleko naprijed, pa Mauricio a na kraju Carlao i ja. Ups. Ovi voze bicikle ko profesionalci. Gledam ja Carlosa, gleda on mene i vrti glavom. Danas ćemo se napatiti.

Na početku Paineirasa
Prolazimo kroz dio grada s obiteljskim kućama i nakon par kilometara skrećemo na cestu Paineiras koja vodi do vrha Corcovada. Čuju se eksplozije, prvo rafalna paljba pa bombe. Pitam se jel to slave novu godinu ili karneval. Pored nas prolazi policijski auto sa otvorenim prozorima pun policije a kroz prozore vire automatske puške. Hm... možda nije ni nova godina ni karneval a da kidnemo odavdje? Tako mi mlijeka u prahu....

Favela iz koje se čula pucnjava
Pazite na tračnice upozorava nas Mauricio. Pih, tračnice, pa rođen sam u gradu sa tramvajem. Glavna zabava je bila prelaziti tračnice lijevo desno. Npr u Tratinskoj. Zar ne Poljače? :)

Ulica Paineiras
Napredujemo jako brzo, bez stajanja. Vodiči su nam ipak profesionalci, i Mauricio i Lara su personal traineri. Fizički izgled je jako bitan u Riu. Svi nešto vježbaju, treniraju. Postoji hrpa teretana. Tako da oboje imaju dosta posla a onda iz gušta još voze bicikle. Corcovado nije nešto strašno visok, nekih 720 metara, dakle visinska do gore je manja nego na Sljeme ali za Karioke je to beskonačno puno. Mislim da u 50 km prethodnog dana u Riu nismo napravili ni dest metara visinske. Sve je ravno. Stajemo samo jednom za slikanje i brzo nastavljamo dalje. Meni i Carlosu ova uzbrdica ne predstavlja neki specijalni izazov. Budući da u Sao Paulu nema niti jedne ravne staze navikli smo na strme i dugačke uzbrdice. Prema njima ova uzbrdica je sasvim blaga.

Kratka pauza
Kilometar prije kraja kupujemo kartu. R$ 32 ili oko 80 kn i penjemo zadnji greben. Na parkiralištu hrpa biciklista, većinom na cestovnjacima. Ostavljamo Mauricia i Laru da se malo odmore, i pričuvaju bicikle, dok se Carlao i ja penjemo do Isusa. Od tamo puca prekrasan pogleda na Rio, jezero, Ipanemu, Copacabanu, Glavu šećera, centar. Kada nije magla. Danas je tako je gusta da skoro ne vidimo ni Isusa koji stoji odmah iza nas. Turisti razočarani. Mi ni najmanje. Mi smo svoj današnji cilj ostvarili.

U zagrljaju

Sa Isusom u oku i Maracanom u pozadini

Ekipa na vrhu Corcovada
Mauricio pita da li hoćemo natrag ili bi htjeli na Sumare. Ispada da je Sumare, gdje su oni originalno htjeli ići brdo iza Corcovada. Pa, što se nas tiče idemo. Lara malo koluta očima. Vozimo se cesticom nekih pet kilometara bez ikakvog prometa. Samo biciklisti i šetači. Usred prašume. Sunce se još nije probilo kroz maglu pa je vrijeme idealno za bicikl.

Uspon na Sumare

Uspon na Sumare
Nakon nekog vremena počinje boskonačni spust prema gradu. Sve što smo danas ispenjali. Magla se malo razišla pa za vrijeme spusta gledamo Maracanu u podnožju.

Vesela ekipa na spuštanju
U gradu vozimo se po Laranjeirasu a Mauricio i Lara nas vode na osvježenje. Ovdje nema biciklističkih staza. Guramo se s autima.

Vožnja po Laranjeirasu
Pored Largo de Machado stajemo u birtiji na uglu zgrade i tražimo tri litre caldo de cana. Ne znam koji bi bio hrvatski izraz za to ali uglavnom šećerna trska se mehanički obrađuje i njenim stiskanjem/prešanjem iz nje izlazi sok. Naravno sa popriličnom dozom šećera. E to je caldo de cana. Hrpa leda i nema boljeg napitka nakon vožnje bicikla. Mislim da nije za dijabetičare.

Osvježenje s popriličnom dozom šećera
Opraštamo se od naših vodiča koji izmoreni odlaze kući a Carlao i ja se idemo još malo provozati. Prolazimo pored stana i ovoga puta Carlao odabire restoran. Garota da Urca je jedan od boljih restorana na Urci, iz grupacije restorana u kojem se nalazi puno poznatiji Garota da Ipanema. Tražimo stol odmah do ceste da možemo držati bicikle na oku.

Garota da Urca
Naručili smo porciju picanhe i limunadu. Iako je Carlao izrazio sumnje da je meso koje smo dobili stvarno picanha, bilo je sasvim ukusno a i porcija je bila dosta velika za obojicu.

Garota da Urca – Picanha
Nakon ručka sređujemo stvari i oko dva sata krečemo natrag prema Sao Paulu. Kako smo oba dana proveli bez da nam se išta desilo malo smo se opustili pa smo fulali izlazak iz Ria i umjesto da ulovimo Linha Vermelha zapiknuli smo se taman na stadion Maracana prije početka derbija. A onda smo još jednom krivo skrenuli pa smo završili upoznavajući kvartove Riachuelo, Rocha, Sampaio i Meier koje ćete teško naći u bilo kojem vodiću ovog grada. U tom trenutku sreća je bila vidjeti putokaz za Linha Amarela kojom smo se izvukli dalje iz Ria. Cijela operacija nas je koštala gubitka dva dobra sata. Uglavnom, sve u svemu, vrijedilo je. Sretni smo se vratili kući. Nije prošlo ni dva dana a već su počele padati ideje za buduće vožnje. Ja bih u Campos do Jordao, provozati se centrom Sao Paula i proći sve biciklističke staze koje su otovrene svake nedjelje a voli bih se spustiti od Sao Paula do Santosa. Carlos bi da odemo u Santos pa tamo napravimo krug oko otoka i po plažama a najbolju ideju nam je dao Edson, kolega s posla, koji bi da svi skupa odemo do države Acre na samom zapadu Brazila i od tamo biciklima do Bolivije. Ta ideja će morati malo pričekati jer je Acre trenutno cijeli pod vodom i odsječen od svijeta. Do onda ćemo trenirati po ustaljenim stazama oko Campinasa i Jundiaia.

Rio de Janeiro biciklom - II dio

subota , 08.03.2014.

Nakon kraćeg popodnevnog odmora krećemo dalje. Ovoga puta na poznate plaže Ria.

GPS karta vožnje
Za početak prolazimo kroz zloglasni tunel između Botafoga i Copacabane uz shopping Rio Sul. Nakon par minuta vožnje dolazimo do najpoznatije plaže Rio de Janeira.

Shoping Rio Sul, ulazak u tunel za Copacabanu
Copacabana je bila krcata. Subota popodne, svi su ovdje. Stanovnici su se konačno probudili i izišli na plažu. Biciklističkom stazom je teško proći od biciklista i trkača. Na nogostupu ništa bolje. Jedino na pijesku nema gužve. Svi tereni za odbojku, nogomet i sve ostale sportove na pijesku su puni. Vozimo se bez stajanja do kraja plaže, pratimo biciklističku stazu i nakon par blokova zgrada dolazimo do Ipaneme koja slovi kao najbolja plaža u Riu.

Copacabana
Odmah vidimo da se nešto dešava, rotirke, barikade na cesti i kamioni puni policije. Sredina avenije koja prolazi uz plažu zagrađena sa hrpom WC-a. Carneval da Rua. Shit, zaboravih da ovdje i toga ima. Da se razumijemo onaj karneval koji se spominje po svim medijima je kazalište, organizira se na zatvorenom Sambadromu Sapucai u centru Ria. Tu se vrti velika lova. Postoji prva liga, druga liga i specijalna grupa koju čini nekih desetak grupa koje svaka predstavljaju svoju favelu. No, osim tog karnevala postoji i karneval koji je možda malo sličniji našim karnevalima u Rijeci i Samoboru. Kako se ekipe ovdje slažu ne znam ali sigurno je manje profesionalno nego na Sapucaiu.

Carneval da Rua
Bježimo dalje prema Leblonu, zadnjoj plaži prije Vidigala i Rocinhe. I Ipanema je puno. Mislili smo malo stati i okrijepiti se sa kokosovom vodom ali su birtije bile toliko pune da nismo imali šanse.

Kokos
Na kraju Leblona skrećemo među zgrade. Nakon više od petnaest kilometara prvi puta se vozimo između auta. Naime, od centra Ria pa preko Flamenga, Botafoga, Urce, Copacabane, Ipaneme do Leblona postoji biciklistička staza i to odvojena od automobilskog prometa. Promet po Leblonu nije jak pa nema problema. Nakon desetak minuta dolazimo do Botaničkog vrta u kojem ima hrpa stvari koje vrijedi vidjeti a meni je od svega najbolja središnja staza palmi sa nekih stotinjak palmi možda i najviših što sam ih vidio do sada. To i nije tako čudno jer su vjerojatno posađene ubrzo nakon otvorenja vrta 1808. godine. U cijelom vrtu ima devetsto vrsta palmi. Imaju čak i parkiralište za bicikle na ulazu ali mi nije baš uljevalo povjerenje dovoljno da ostavim bicikl i bez brige uđem u vrt.

Botanički vrt
Nakon što smo prošli pored Botaničkog vrta skrećemo desno prema jezeru i cilj nam je napraviti krug. Sve je išlo po planu dok nismo uletili u karnevalsku povorku i to doslovno. Nas dvojica s biciklima među hrpetinu ljudi. Onda smo ih pola sata pokušavali zaobići ali bez uspjeha. Tu smo odustali od obilaska jezera i vratili se u Ipanemu, provozali se središtem Ipaneme pa natrag na Copacabanu.

Lagoa
Htio sam odvesti Carlosa na kavu u Copacabana Palace da proslavimo prvi dan u Riu. Nisam siguran da bi nas baš znojne nakon 50 km vožnje bicikla po ugodnih 30-ak stupnjeva pustili u jedan od najekskluzivnijih hotela Ria, a nisam baš ni siguran da ispred imaju parkiralište za bicikle, ali kako god Carlao me odbio pa smo stali u birtiju nasuprot hotela na limunadu. Gledamo ekipu koja ulazi u hotel... mmmm... nama je ipak mjesto tu preko ceste.

Osvježenje pred Copacabana Palace
I gotovo za prvi dan, bilo je genijalno. Usprkos upozorenjima nitko nas nije zaskočio. Dapače nitko nas nije ni pogledao. Vračamo se doma, ja se spajam na internet a Carlao na telefon. Pravi program tek slijedi ali i problemi. Naime, originalni cilj u Riu je uspon na Corcovado i posjeti Isusu. Kako cesta koja ide prema gore vodi kroz favelu iza muzeja naivne umjetnosti odlučili smo uzeti profesionalnog vodiča koji bi nas proveo do gore. Na našu nesreću tip nas je otkantao a drugi biciklistički vodič koga smo zvali je rekao da nije u formi da se popne na Corcovado!?! Tako da smo ustvari izvisili. Ali kako je prvi dan protekao u redu odlučili smo da idemo sami pa kud puklo da puklo...

Rio de Janeiro biciklom - I dio

srijeda , 05.03.2014.

Na jutarnjoj kavi u srijedu Osvaldo kaže da u subotu ide u Rio na svadbu. A zašto ne bi otišli sva trojica, ponesemo bicikle pa se vozamo po Riu? I tako moji šogor i šogorica dolaze u Campinas pa je njihov stan u Riu prazan. Četvrtak smo kao nešto planirali, u petak rentali Ford Fiestu Sedan, Osvaldo je otpao a Carlao došao po mene oko devet navečer u Campinas. Nakon uvodno bok, bok sa šogoricom ista nam je dala ključeve stana i počela s par upozorenja. Ako netko na vas počne bacati kamenje nemojte stati. Ako netko počne bacati jaja ne palite brisače, nećete ništa vidjeti. Ni za živu glavu ne idite na Aterro de Botafogo, niti u tunel za Copacabanu. I dok je Carlao zaprepašteno šutio ja sam računao. Stan u kojem ćemo biti je ispod Glave Šećera, na Urci, tj. ako idemo desno prema centru moramo proći Botafogo a ako idemo na popularne plaže, na lijevo, moramo prvo proći tunel za Copacabanu odmah uz shopping Rio Sul. Hmmmm? A gdje onda ustvari možemo? A da ipak ostanemo u Campinasu i vozimo po ustaljenim rutama na kojima nema žive duše? Dok sam tako razmišljao Maira je nastavila svoj monolog. U Riu traje neka klima povećanog kriminala zadnjih mjeseci. Ono tipa ubojstva, teške krađe... pa su revoltirani građani koji smatraju da policija ne radi svoj posao kako treba uzeli pravdu u svoje ruke. Pa su linčovali tipa misleći da je ukrao, a nije... OK, dosta. Carlao, mislim da bi bilo vrijeme da krenemo ako mislimo. Imamo još samo 450 km do Ria a već je skoro deset sati. Bježimo od Maire i njenih savjeta o sigurnosti. Možda nas je samo željela zastrašiti? Bila bi to opaka fora. Ali, s druge strane i moj punac, sveučilišni profesor, bio je tamo i nije previše proturiječio kćeri. Dapače, dodao je i on par stvari. WTF? Pa kamo smo mi to krenuli? Jesmo mi uopće normalni? Šutke silazimo do auta. Svaki sa svojim mislima. Dok ja tako razmišljam o bitku, životu i kako se možda iz Ria vratim bez bicikla, pa ću opet morati u biciklistički shopping na zimu a baš sam nekako zadovoljan sa složenim biciklom, Carlao luđački stišće tipke na ključu auta. Zaključaj, zaključaj, otključaj... Auto ni makac. Zaključaj, zaključaj, otključaj... Nakon par puta auto se otključa, mi brže bolje stavljamo stvari i bježi od Campinasa, Maire i njenih upozorenja.

Otključavanje auta na benzinskoj
Počinje pljuštati kiša. Samo nam je to falilo. Nakon više od dva mjeseca suše, bez kapi kiše, pljušti ko iz kabla, taman kada mi odlučimo otići u Rio. Carlao se ne da zbuniti. Po njemu bolje jedan kišni dan na plaži nego sunčani na poslu. Nekako, lako sam se složio. Na benzinskoj uzimam ključ o auta i pokušavam ga otključati. Sa zaključavanjem nije bilo problema, ali otključavanje ne ide nikako. Katasrofa. Na kraju sam i ja povjerovao u onu Carlaovu da treba pritisnuti dva puta zaključaj i jednom otključaj da bi se auto otključao. Pa samo bi fantastični Fordovi inženjeri mogli razviti takav protuprovalni sustav. Čak ni vlasnik auta ne može otvoriti vrata! Najgore što se auto neće otključati ni ovako. Čekaj deset sekundi nakon zaključavanja prije nego ga pokušaš ponovo otključati, kaže Carlao. Ok, dosta, guram mehanički ključ u bravu i otključavam auto. I Alesandar Makedonski je riješio jednu od zagonetki na sličan način, što ne bi ja? Inače je auto sa 1.6 motorom sasvim ok. Dobro se nosi sa težinom nas dvojice, bicikala i opreme na uzbrdicama na autocesti. Pedest kilometara prije Ria kiša prestaje. Taman prije spuštanja s brda. Ulazimo u Rio oko četri ujutro a vani je temperatura 23 C. Jurimo po obilaznici Linha Vermelha što brže možemo, samo da nas ne dohvati kamenje i jaja iz okolnih favela. Prolazimo pored jezera, Ipanema, Copacabana, Urca. Istovarujemo bicikle i spavanje. Ako se to tako može nazvati. U osam smo već na nogama.

Brzinski servis na hodniku
Ja na brzinu mjenjam probušenu zračnicu, na hodniku ispred stana. Stan je tako mali da unutra jednostavno nema mjesta za takvu operaciju. Nije loše, iza bicikla kamen, ali ne bilo kakav, Glava Šećera. Lako je tako. Odmah sam manje umoran. Zgrada u kojoj smo smješteni je stara, kao i većina građevina u ovom djelu grada. Balkon je tipa onog u Balkan prolazu, pardon prolazu kod kina Europa, a lift bez vrata, samo sa rešetkom. Prvi put sam tu bio prije par mjeseci, u posjetu Mairi i Bruni. Lift je tada bio strgan, stubište prljavo... Sada sve čisto i uredno, lift u punom sjaju i sve to zahvaljujući Antoniu, susjedu koji me vodio po Riu zadnji put, a koji si je dao malo, ili puno, truda i uredio zgradu, na ponos svih stanara. Maira nije baš presretna s time. Sada bi joj gazdarica mogla povećati najamninu.

Lift
Idemo na doručak. Šetamo se Urcom do restorana. Ovdje nema opasnosti. Na Urci su neke vojne škole pa su većina stanovnika vojnici ili članovi njihovih obitelji. A i geografski nije pogodna za pljačke, ima samo jedan ulaz i izlaz koji se lako blokira. Na putu sparkirana prekrasno uređena buba. Razvija se rasprava o centralnom daljinskom, ABS-u, airbagovima...

Ovaj auto nema problema sa otvaranjem vrata
Restoran je tipična kvartovska birtija. Garažna vrata se otvore a unutra stolovi sa plastičnim stolnjacima. Uzimamo sedviče s pečenim jajima i sirom i kavu. Ukusno i jeftino. Jedino je potrebno zažmiriti na čistoću i urednost. Nakon nekog vremena u Brazilu na to se naviknete.

Restoran

Sendvič s pečenim jajem i crna kava
Jedini smo u restoranu. Subota je i Karioke se ne bude tako rano. Nakon prve jutarnje kave, ne baš odmorni ali ipak budni, iznosim Carlosu plan za ujutro. Zvuči glupo, ali poznajem bolje Rio od mnogih Brazilaca. Svaki puta kada netko iz HR dođe u posjet gdje idemo - u Rio. A i već prije spomenuti Antonio me upoznao s nekim dijelovima koje kao turist nikada ne bih sam išao istražiti. Dakle, ujutro idemo proći Botafogo, Gloriu i Flamengo do centra, provozati se malo po centru i natrag.

Na stubištu

GPS karta vožnje
Na Urci vozimo po biciklističkoj stazi odvojenoj od prometa koja nas vozi direktno prema Botafogu. Kako smo bili upozoreni na opasnost kretanja po ovom dijelu grada, prestaje priča a mi ubrzavamo.

Između Urce i Botafoga
Vrtimo ko budale i vozimo se punom brzinom a sve kako bi izbjegli koji krivi pogled. Jurimo pored nekih djedica koji goli do pasa trčkaraju stazom. Trče nekako opušteno. Možda nisu svjesni opasnosti u ovom djelu grada? Slikam ali samo iz leta, bez zaustavljanja. S desne strane nam se otvara pogled na Glavu Šećera ali nije vrijeme niti mjesto za zaustavljanje i divljenje.

Aterro de Botafogo

Pogled iz Botafoga
Prolazimo još koji kilometar, završava Botafogo. Oko nas sve više ljudi koji se rekreiraju. Svi nekako opušteno. Jedino mi među njima jurimo slalom. Sve smo se zajapurili. Puls 180. U susret nam ide neki gospodin na Specialized Epicu. Sam. Čekaj, ako on, sa svojih 50, 60 godina može sam sa Epicom, zašto nas dva ne bi mogli na svojim no name biciklima? Koji smo mi kreteni! Usporavamo. Ovo stvarno nema smisla. Vrijeme je da počnemo uživati. Ali oprezno, naravno!

Puls 180

Flamengo
U Gloriji konačno stajemo prvi put nakon Urce. Ekipa na treningu rolanja.

Gloria
Vozimo se dalje uz glavnu aveniju prema aerodromu Santos Dumont, a onda nalazimo pješački most koji nas vozi do centra. Od Urce do ovdje nismo sišli s biciklističke staze niti smo se miješali s autima. Genijalno.

Pješački most prema centru
U centru je situacija malo drugačija. Tu nema biciklističkih staza već se vozimo po nogostupu. Subota je pa nema nikoga. Centar Ria je poznat kao poslovno središte pa je ovdje gužva preko tjedna u radno vrijeme. Izvan radnog vremena i vikendima centar je relativno napušten i zbog toga kažu nezgodan. Nama je ta napuštenost dobro došla jer po gužvi kakava ovdje vlada radnim danima sigurno ne bi uspjeli proći biciklom. Gradsko kazalište je konačno preuređeno nakon nekoliko godina radova. Izgleda super, pogotovo jer nema više ograde oko njega pa sve nekako izgleda čišće. Ograde su se sada preselile preko ceste oko nacionalne knjižnice. Na trgu ispred policijska patrola koja nam daje sigurnost da se možemo malo slikavati bez prevelikog obaziranja oće li nas neko zaskočiti ili ne.

Gradsko kazalište
Od avenije Rio Branco skrećemo malo u stari dio centra. Vodim Carlaa do kavane Colomobo. I tu vidimo prvi nedostatak bicikla u Riu. Ja bi popio kavu u kolonijalnoj kavani ali gdje s biciklima? Nema šanse. Ogromna belgijska abšisana ogledala i teški talijanski mramor ćemo morati propustiti ovoga puta. Ne znam da li je ovo prva kavana u Riu ali sa više od sto godina sigurno je jedna od najstarijih.

Kavana Colombo
Vozimo dalje do avenije Presidente Vargas. Velika je to avenija u centru koja prolazi pored poznatog željezničkog kolodvora, poznatog u Europi po istoimenom filmu Central do Brasil, pored Sambadroma, poznatog po karnevalu koji se trenutno održava, i pored Candelarije jedne od najbitnijih crkava u Riu. Uz to što je jedna od najomiljenijih za vjenčanja u ovome gradu Candelaria je poznata i po još dva događaja. Prvi, politički skup koji se tamo desio par mjeseci poslije Olimpiskih igara u Sarajevu i koji se smatra najvećim političkim skupom u povijesti Brazila jer je bilo nazočno oko milijun ljudi. Drugi dodađaj se zbio 1993 kada su se po noći dva automobila puna policije zaustavila pred crkvom a onda je iz njih otvorena vatra po beskučnicima koji su spavali na stepenicama crkve. Ubijeno je šest maloljetnika i dvoje odraslih.

Candelaria
Tu bi se nekako završilo turističko razgledanje Ria. Ali budući da sam upoznao dio luke prelazimo Presidente Vargas i idemo do novog muzeja umjetnosti Ria i dalje do Pedra de Sal.

Centar
Pedra de Sal sam upoznao sa Brunom i Antoniom prošle godine. Svake prve subote u mjesecu u dnu ove stijene sviraja jazz do sitnih jutarnjih sati. Po danu je ovo mjesto napušteno ali se da vidjeti stijena sa uklesanim stepenicama. Osim što je ime dobila kao mjesto na kojem se prekrcavala sol sa brodova, Pedra do Sal je poznata kao kasnije mjesto susreta sambista.

Pedra do Sal
Vozimo se okolo. Red uskih neuređenih ulica, red uređenih fasada i širokih čistih ulica. Luka se uređuje. Ne toliko za Svjetsko prvenstvo koliko za Olimpijske igre.

Uređena luka
Na dokovima hrpetine turista, domaćih i stranih koji čekaju ukrcaj na kruzere. U pozadini Perimetral, gradska obilaznica kojom je već zabranjen promet i koja se ruši a gradi se tunel koji će ju zamjeniti.

Red za ukrcaj na brod

Ispred uređenog skladišta u luci

Jedno od gradilišta
Vraćamo se natrag prema gradskom kazalištu. Vozimo se po aveniji Rio Branco po kojoj nema neke prevelike gužve.

Avenija Rio Branco

Avenija Rio Branco
Nakon kazališta skrećemo do Arcos de Lapa. Tu se prvi puta malo osjećamo nesigurnima jer se ispod lukova skupljaju ovisnici. Bježimo od njih do drugog djela trga na kojem je policijska patrola i tamo slikamo. A onda dalje.

Arcos da Lapa
Dolazimo ponovo do ruba centra, vraćamo se na biciklističku stazu i prelazimo veliku aveniju na stranu plaže.

Biciklistička staza u centru

Pješaci imaju prednost
Vozimo se ponovo prema Glavi Šećera ali ovaj puta uz plažu.

Plaža Flamengo

Avion u preletu
Na Urci se vozikamo do vojarne na kraju poluotoka. Ta vojarna je najpoznatija po tome što ima nogometno igralište koje brazilska reprezentacija koristi za treninge kada igra utakmicu u Riu. Vjerojatno će isto napraviti i prije finala SP-a. Meni vojarna više služi kao orijentir jer jedan blok zgrada prije je Bar Urca, jedan od najpoznatijih barova u ovm djelu grada, gdje idemo na zasluženu okrijepu.

Ispred Bar Urca

Zasluženo pivo
Gotov je prvi dio. Ostavljamo bicikle u stanu i pješice idemo do plaže Praia Vermelha. Na kraju plaže s desne strane se nalazi vojni klub sa jeftinim restoranom otvorenim za javnost i sa prekrasnim pogledom na Glavu Šećera.
Nakon ručka odmaramo. I planiramo poslijepodnevnu rutu. Ovoga puta po najpoznatijim plažama Ria.

Pogled iz restorana

Limoeiro

subota , 01.03.2014.

Dok se Sao Paulo budi nakon prve karnevalske noći evo par slika sa prve vožnje ove godine. Ustvari bio je to više prvi ozbiljni test novog bicikla nakon preslagivanja dijelova. Kako sam prošli put nakon posjeta servisu imao sreću da mi pukne single speed lanac a narvno da nisam imao dodatne karike pa je cijela akcija spašavanja i izvlačenja trajala dva sata i to pod nebom bez oblačka, ovaj puta sam se dodatno osigurao. Alat za lanac, svi mogući ključevi, imbusi... Ipak treba biti oprezan. U Sao Paulu nije više od dva mjeseca palo kap kiše a temperatura se penje do 40 C. Nije baš da bih ovdje želio gurati bicikl.

Ekipa na okupu
Skupili smo se rano, oko sedam, da pokušamo što više izbjeći sunce. Osvaldo, Carlao, Pimenta i ja. Stara ekipa. Mažemo se kremama za sunčanje i krečemo. Tako rano u Limoeiru nema još žive duše.

Prva uzbrdica
Na početku staze u Limoeiru ima jedna lijepa uzbdica od nekih 700 m. Uvijek se lijepo uznojimo na njoj, a krema za sunčanje počne kapati u oči. Nema mi gorega. Ovoga puta, kako smo rano krenuli do vrha smo ostali suhi, bez kreme u očima. A i otkucaji srca su ostali u razumnim granicama. Oko nas nema nikoga. Par krava. Mir i tišina. Terapijski. Sve što nam treba nakon paklenog tjedna iza nas.

Mir Limoeira

Priroda
Već nakon pola sata vožnje leđa postaju topla. Sunce je već visoko. Ali imamo dobra ritam i napredujemo sasvim solidno. Ali sunce je neumoljivo i naše zalihe tekućine lagano nestaju.

Osvaldo i Carlao

Ekipa

Prašnjava cesta

I palmi je vruće
Sve je suho. Još nije došlo do toga ali već se razmatraju redukcije vode. Zalihe u jezerima koja napajaju grad Sao Paulo su trenutno na 16%. I smanjuju se. A tzv. vlažni period bi uskoro trebao završiti i trebala bi početi suša. Ili će se klima drastično promijeniti ili ponesite svoje kanistere s vodom na svjetsko.

Ispucala podloga

Uzbrdica po zvizdanu
Kraj vožnje u Limoeiru uvijek sve razveseli. Restoran otvoren. Još uvijek smo jedini gosti. Iako je deset sati i sunce već opako peče, Brazilci počinju svoje vožnje oko jedanaest. Naručujemo odmah dva vrča limunade i porciju domaćeg sira samo onako za pod zub.

Okrijepa

Limunada i sir
Bicikl je prošao test. Osim vilice koju ću morati malo rastaviti i ponovo složiti jer ne radi Lockout. Ali ostalo je savršeno. Slijedeći tjedan prvi pravi izazov sezone.