Rio de Janeiro biciklom - III dio

nedjelja , 09.03.2014.

Krećemo dalje. Javio nam se dan ranije brat od kolege s posla, Mauricio i rekao da možemo s njim i ženom voziti bicikl na Sumare. Kako nismo znali što je to Sumare i gdje se nalazi, zahvalili smo mu se na ponudi mailom i rekli da smo se ipak odlučili za Corcovado i da u sedam ujutro polazimo. Dižemo se rano, oko šest, a kad tamo poruka od Mauricia. Čekajte, idemo s vama. Vidimo se u osam na aveniji Laranjeiras 197. Spremamo stvari i odlazimo na doručak šampiona u naš restoran.

GPS Karta vožnje
Danas smo se čak odvažili uzeti bijelu kavu. Sendviči sa pečenim jajima i bijelim sirom Minas su dan ranije dobro legli. Oblačimo se u neupadljivu odjeću kako bi se maskirali i prošli kao Karioke.

Sendviči s pečenim jajima i sirom i bijela kava
Vozimo se opet u Botafogo ali danas ulazimo između samih zgrada. Do dogovorenog mjesta autom bi trebalo skoro sat vremena. Svi Brazilski gradovi su puni jednosmjernih ulica a i avenija iz kojih ne možete izići na sporedne ceste kako i kada bi htjeli. Na sreću bicikl je malo fleksibilniji pa nam do Laranjeirasa treba samo dvadeset minuta. Mjesto dogovora je dućan biciklima gdje se ekipa okuplja prije polaska na Corcovado.

Čekajući Mauricia i Laru
Ekipa dolazi. Krećemo ali ubzo, još daleko prije stanice Cosme Velho, gdje polazi vlakić prema Corcovadu, skrećemo desno. Ali, Corcovado je lijevo? Hm... ništa mi nije jasno. Već tjedan dana proučavam karte Ria i gledam kako da dođemo gore, zovemo turističke agencije, pretražujemo internet i kad mislite da već sve znate, dvoje Karioka skrenu desno?!?! Znam što je aiming off ali ovo se zove izlazak s karte. Ovaj Rio je zaista čudan. Dakle, kako se popesti na Corcovado? Službeno, postoje dvije opcije ili vlakićem sa stanice Cosme Velho ili kombijima koji kreću sa trga Largo do Machado. Na Largo de Machado možete kupiti direktno karte za kombi, pazite na gužvu, ali na Cosme Velho ne idite bez karti za vlak. Ja sam popušio tu foru već jednom a svaki dan hrpa turist puši isto. Naime, kartu za vlak se mora kupiti na internetu i to za određeno vrijeme! A isprintani papir se na donjoj stranici zamijeni za ulaznicu. Pravi turistički grad nema što. Ako baš ne želite kupovati preko interneta u shopingu Rio Sul u prizemlju postoji štand i tamo se također može kupiti karta. Ako kojim slučajem zakasnite i ne stignete u zakazano vrijeme do vlaka, popušili ste foru. Naravno, uvijek možete, opet preko interneta, tražiti da vam daju neki drugi termin. Samo morate napistati molbu na tečnom portugalskom. Da li se do vrha smije biciklom? To vam nitko ne zna reći niti gdje se u tome slučaju kupuju karte. Mauricio kaže da nema frke, da karte kupimo samo na vrhu. Ok, počinjemo uspon. Lara vuče daleko naprijed, pa Mauricio a na kraju Carlao i ja. Ups. Ovi voze bicikle ko profesionalci. Gledam ja Carlosa, gleda on mene i vrti glavom. Danas ćemo se napatiti.

Na početku Paineirasa
Prolazimo kroz dio grada s obiteljskim kućama i nakon par kilometara skrećemo na cestu Paineiras koja vodi do vrha Corcovada. Čuju se eksplozije, prvo rafalna paljba pa bombe. Pitam se jel to slave novu godinu ili karneval. Pored nas prolazi policijski auto sa otvorenim prozorima pun policije a kroz prozore vire automatske puške. Hm... možda nije ni nova godina ni karneval a da kidnemo odavdje? Tako mi mlijeka u prahu....

Favela iz koje se čula pucnjava
Pazite na tračnice upozorava nas Mauricio. Pih, tračnice, pa rođen sam u gradu sa tramvajem. Glavna zabava je bila prelaziti tračnice lijevo desno. Npr u Tratinskoj. Zar ne Poljače? :)

Ulica Paineiras
Napredujemo jako brzo, bez stajanja. Vodiči su nam ipak profesionalci, i Mauricio i Lara su personal traineri. Fizički izgled je jako bitan u Riu. Svi nešto vježbaju, treniraju. Postoji hrpa teretana. Tako da oboje imaju dosta posla a onda iz gušta još voze bicikle. Corcovado nije nešto strašno visok, nekih 720 metara, dakle visinska do gore je manja nego na Sljeme ali za Karioke je to beskonačno puno. Mislim da u 50 km prethodnog dana u Riu nismo napravili ni dest metara visinske. Sve je ravno. Stajemo samo jednom za slikanje i brzo nastavljamo dalje. Meni i Carlosu ova uzbrdica ne predstavlja neki specijalni izazov. Budući da u Sao Paulu nema niti jedne ravne staze navikli smo na strme i dugačke uzbrdice. Prema njima ova uzbrdica je sasvim blaga.

Kratka pauza
Kilometar prije kraja kupujemo kartu. R$ 32 ili oko 80 kn i penjemo zadnji greben. Na parkiralištu hrpa biciklista, većinom na cestovnjacima. Ostavljamo Mauricia i Laru da se malo odmore, i pričuvaju bicikle, dok se Carlao i ja penjemo do Isusa. Od tamo puca prekrasan pogleda na Rio, jezero, Ipanemu, Copacabanu, Glavu šećera, centar. Kada nije magla. Danas je tako je gusta da skoro ne vidimo ni Isusa koji stoji odmah iza nas. Turisti razočarani. Mi ni najmanje. Mi smo svoj današnji cilj ostvarili.

U zagrljaju

Sa Isusom u oku i Maracanom u pozadini

Ekipa na vrhu Corcovada
Mauricio pita da li hoćemo natrag ili bi htjeli na Sumare. Ispada da je Sumare, gdje su oni originalno htjeli ići brdo iza Corcovada. Pa, što se nas tiče idemo. Lara malo koluta očima. Vozimo se cesticom nekih pet kilometara bez ikakvog prometa. Samo biciklisti i šetači. Usred prašume. Sunce se još nije probilo kroz maglu pa je vrijeme idealno za bicikl.

Uspon na Sumare

Uspon na Sumare
Nakon nekog vremena počinje boskonačni spust prema gradu. Sve što smo danas ispenjali. Magla se malo razišla pa za vrijeme spusta gledamo Maracanu u podnožju.

Vesela ekipa na spuštanju
U gradu vozimo se po Laranjeirasu a Mauricio i Lara nas vode na osvježenje. Ovdje nema biciklističkih staza. Guramo se s autima.

Vožnja po Laranjeirasu
Pored Largo de Machado stajemo u birtiji na uglu zgrade i tražimo tri litre caldo de cana. Ne znam koji bi bio hrvatski izraz za to ali uglavnom šećerna trska se mehanički obrađuje i njenim stiskanjem/prešanjem iz nje izlazi sok. Naravno sa popriličnom dozom šećera. E to je caldo de cana. Hrpa leda i nema boljeg napitka nakon vožnje bicikla. Mislim da nije za dijabetičare.

Osvježenje s popriličnom dozom šećera
Opraštamo se od naših vodiča koji izmoreni odlaze kući a Carlao i ja se idemo još malo provozati. Prolazimo pored stana i ovoga puta Carlao odabire restoran. Garota da Urca je jedan od boljih restorana na Urci, iz grupacije restorana u kojem se nalazi puno poznatiji Garota da Ipanema. Tražimo stol odmah do ceste da možemo držati bicikle na oku.

Garota da Urca
Naručili smo porciju picanhe i limunadu. Iako je Carlao izrazio sumnje da je meso koje smo dobili stvarno picanha, bilo je sasvim ukusno a i porcija je bila dosta velika za obojicu.

Garota da Urca – Picanha
Nakon ručka sređujemo stvari i oko dva sata krečemo natrag prema Sao Paulu. Kako smo oba dana proveli bez da nam se išta desilo malo smo se opustili pa smo fulali izlazak iz Ria i umjesto da ulovimo Linha Vermelha zapiknuli smo se taman na stadion Maracana prije početka derbija. A onda smo još jednom krivo skrenuli pa smo završili upoznavajući kvartove Riachuelo, Rocha, Sampaio i Meier koje ćete teško naći u bilo kojem vodiću ovog grada. U tom trenutku sreća je bila vidjeti putokaz za Linha Amarela kojom smo se izvukli dalje iz Ria. Cijela operacija nas je koštala gubitka dva dobra sata. Uglavnom, sve u svemu, vrijedilo je. Sretni smo se vratili kući. Nije prošlo ni dva dana a već su počele padati ideje za buduće vožnje. Ja bih u Campos do Jordao, provozati se centrom Sao Paula i proći sve biciklističke staze koje su otovrene svake nedjelje a voli bih se spustiti od Sao Paula do Santosa. Carlos bi da odemo u Santos pa tamo napravimo krug oko otoka i po plažama a najbolju ideju nam je dao Edson, kolega s posla, koji bi da svi skupa odemo do države Acre na samom zapadu Brazila i od tamo biciklima do Bolivije. Ta ideja će morati malo pričekati jer je Acre trenutno cijeli pod vodom i odsječen od svijeta. Do onda ćemo trenirati po ustaljenim stazama oko Campinasa i Jundiaia.