Rio de Janeiro biciklom - I dio

srijeda , 05.03.2014.

Na jutarnjoj kavi u srijedu Osvaldo kaže da u subotu ide u Rio na svadbu. A zašto ne bi otišli sva trojica, ponesemo bicikle pa se vozamo po Riu? I tako moji šogor i šogorica dolaze u Campinas pa je njihov stan u Riu prazan. Četvrtak smo kao nešto planirali, u petak rentali Ford Fiestu Sedan, Osvaldo je otpao a Carlao došao po mene oko devet navečer u Campinas. Nakon uvodno bok, bok sa šogoricom ista nam je dala ključeve stana i počela s par upozorenja. Ako netko na vas počne bacati kamenje nemojte stati. Ako netko počne bacati jaja ne palite brisače, nećete ništa vidjeti. Ni za živu glavu ne idite na Aterro de Botafogo, niti u tunel za Copacabanu. I dok je Carlao zaprepašteno šutio ja sam računao. Stan u kojem ćemo biti je ispod Glave Šećera, na Urci, tj. ako idemo desno prema centru moramo proći Botafogo a ako idemo na popularne plaže, na lijevo, moramo prvo proći tunel za Copacabanu odmah uz shopping Rio Sul. Hmmmm? A gdje onda ustvari možemo? A da ipak ostanemo u Campinasu i vozimo po ustaljenim rutama na kojima nema žive duše? Dok sam tako razmišljao Maira je nastavila svoj monolog. U Riu traje neka klima povećanog kriminala zadnjih mjeseci. Ono tipa ubojstva, teške krađe... pa su revoltirani građani koji smatraju da policija ne radi svoj posao kako treba uzeli pravdu u svoje ruke. Pa su linčovali tipa misleći da je ukrao, a nije... OK, dosta. Carlao, mislim da bi bilo vrijeme da krenemo ako mislimo. Imamo još samo 450 km do Ria a već je skoro deset sati. Bježimo od Maire i njenih savjeta o sigurnosti. Možda nas je samo željela zastrašiti? Bila bi to opaka fora. Ali, s druge strane i moj punac, sveučilišni profesor, bio je tamo i nije previše proturiječio kćeri. Dapače, dodao je i on par stvari. WTF? Pa kamo smo mi to krenuli? Jesmo mi uopće normalni? Šutke silazimo do auta. Svaki sa svojim mislima. Dok ja tako razmišljam o bitku, životu i kako se možda iz Ria vratim bez bicikla, pa ću opet morati u biciklistički shopping na zimu a baš sam nekako zadovoljan sa složenim biciklom, Carlao luđački stišće tipke na ključu auta. Zaključaj, zaključaj, otključaj... Auto ni makac. Zaključaj, zaključaj, otključaj... Nakon par puta auto se otključa, mi brže bolje stavljamo stvari i bježi od Campinasa, Maire i njenih upozorenja.

Otključavanje auta na benzinskoj
Počinje pljuštati kiša. Samo nam je to falilo. Nakon više od dva mjeseca suše, bez kapi kiše, pljušti ko iz kabla, taman kada mi odlučimo otići u Rio. Carlao se ne da zbuniti. Po njemu bolje jedan kišni dan na plaži nego sunčani na poslu. Nekako, lako sam se složio. Na benzinskoj uzimam ključ o auta i pokušavam ga otključati. Sa zaključavanjem nije bilo problema, ali otključavanje ne ide nikako. Katasrofa. Na kraju sam i ja povjerovao u onu Carlaovu da treba pritisnuti dva puta zaključaj i jednom otključaj da bi se auto otključao. Pa samo bi fantastični Fordovi inženjeri mogli razviti takav protuprovalni sustav. Čak ni vlasnik auta ne može otvoriti vrata! Najgore što se auto neće otključati ni ovako. Čekaj deset sekundi nakon zaključavanja prije nego ga pokušaš ponovo otključati, kaže Carlao. Ok, dosta, guram mehanički ključ u bravu i otključavam auto. I Alesandar Makedonski je riješio jednu od zagonetki na sličan način, što ne bi ja? Inače je auto sa 1.6 motorom sasvim ok. Dobro se nosi sa težinom nas dvojice, bicikala i opreme na uzbrdicama na autocesti. Pedest kilometara prije Ria kiša prestaje. Taman prije spuštanja s brda. Ulazimo u Rio oko četri ujutro a vani je temperatura 23 C. Jurimo po obilaznici Linha Vermelha što brže možemo, samo da nas ne dohvati kamenje i jaja iz okolnih favela. Prolazimo pored jezera, Ipanema, Copacabana, Urca. Istovarujemo bicikle i spavanje. Ako se to tako može nazvati. U osam smo već na nogama.

Brzinski servis na hodniku
Ja na brzinu mjenjam probušenu zračnicu, na hodniku ispred stana. Stan je tako mali da unutra jednostavno nema mjesta za takvu operaciju. Nije loše, iza bicikla kamen, ali ne bilo kakav, Glava Šećera. Lako je tako. Odmah sam manje umoran. Zgrada u kojoj smo smješteni je stara, kao i većina građevina u ovom djelu grada. Balkon je tipa onog u Balkan prolazu, pardon prolazu kod kina Europa, a lift bez vrata, samo sa rešetkom. Prvi put sam tu bio prije par mjeseci, u posjetu Mairi i Bruni. Lift je tada bio strgan, stubište prljavo... Sada sve čisto i uredno, lift u punom sjaju i sve to zahvaljujući Antoniu, susjedu koji me vodio po Riu zadnji put, a koji si je dao malo, ili puno, truda i uredio zgradu, na ponos svih stanara. Maira nije baš presretna s time. Sada bi joj gazdarica mogla povećati najamninu.

Lift
Idemo na doručak. Šetamo se Urcom do restorana. Ovdje nema opasnosti. Na Urci su neke vojne škole pa su većina stanovnika vojnici ili članovi njihovih obitelji. A i geografski nije pogodna za pljačke, ima samo jedan ulaz i izlaz koji se lako blokira. Na putu sparkirana prekrasno uređena buba. Razvija se rasprava o centralnom daljinskom, ABS-u, airbagovima...

Ovaj auto nema problema sa otvaranjem vrata
Restoran je tipična kvartovska birtija. Garažna vrata se otvore a unutra stolovi sa plastičnim stolnjacima. Uzimamo sedviče s pečenim jajima i sirom i kavu. Ukusno i jeftino. Jedino je potrebno zažmiriti na čistoću i urednost. Nakon nekog vremena u Brazilu na to se naviknete.

Restoran

Sendvič s pečenim jajem i crna kava
Jedini smo u restoranu. Subota je i Karioke se ne bude tako rano. Nakon prve jutarnje kave, ne baš odmorni ali ipak budni, iznosim Carlosu plan za ujutro. Zvuči glupo, ali poznajem bolje Rio od mnogih Brazilaca. Svaki puta kada netko iz HR dođe u posjet gdje idemo - u Rio. A i već prije spomenuti Antonio me upoznao s nekim dijelovima koje kao turist nikada ne bih sam išao istražiti. Dakle, ujutro idemo proći Botafogo, Gloriu i Flamengo do centra, provozati se malo po centru i natrag.

Na stubištu

GPS karta vožnje
Na Urci vozimo po biciklističkoj stazi odvojenoj od prometa koja nas vozi direktno prema Botafogu. Kako smo bili upozoreni na opasnost kretanja po ovom dijelu grada, prestaje priča a mi ubrzavamo.

Između Urce i Botafoga
Vrtimo ko budale i vozimo se punom brzinom a sve kako bi izbjegli koji krivi pogled. Jurimo pored nekih djedica koji goli do pasa trčkaraju stazom. Trče nekako opušteno. Možda nisu svjesni opasnosti u ovom djelu grada? Slikam ali samo iz leta, bez zaustavljanja. S desne strane nam se otvara pogled na Glavu Šećera ali nije vrijeme niti mjesto za zaustavljanje i divljenje.

Aterro de Botafogo

Pogled iz Botafoga
Prolazimo još koji kilometar, završava Botafogo. Oko nas sve više ljudi koji se rekreiraju. Svi nekako opušteno. Jedino mi među njima jurimo slalom. Sve smo se zajapurili. Puls 180. U susret nam ide neki gospodin na Specialized Epicu. Sam. Čekaj, ako on, sa svojih 50, 60 godina može sam sa Epicom, zašto nas dva ne bi mogli na svojim no name biciklima? Koji smo mi kreteni! Usporavamo. Ovo stvarno nema smisla. Vrijeme je da počnemo uživati. Ali oprezno, naravno!

Puls 180

Flamengo
U Gloriji konačno stajemo prvi put nakon Urce. Ekipa na treningu rolanja.

Gloria
Vozimo se dalje uz glavnu aveniju prema aerodromu Santos Dumont, a onda nalazimo pješački most koji nas vozi do centra. Od Urce do ovdje nismo sišli s biciklističke staze niti smo se miješali s autima. Genijalno.

Pješački most prema centru
U centru je situacija malo drugačija. Tu nema biciklističkih staza već se vozimo po nogostupu. Subota je pa nema nikoga. Centar Ria je poznat kao poslovno središte pa je ovdje gužva preko tjedna u radno vrijeme. Izvan radnog vremena i vikendima centar je relativno napušten i zbog toga kažu nezgodan. Nama je ta napuštenost dobro došla jer po gužvi kakava ovdje vlada radnim danima sigurno ne bi uspjeli proći biciklom. Gradsko kazalište je konačno preuređeno nakon nekoliko godina radova. Izgleda super, pogotovo jer nema više ograde oko njega pa sve nekako izgleda čišće. Ograde su se sada preselile preko ceste oko nacionalne knjižnice. Na trgu ispred policijska patrola koja nam daje sigurnost da se možemo malo slikavati bez prevelikog obaziranja oće li nas neko zaskočiti ili ne.

Gradsko kazalište
Od avenije Rio Branco skrećemo malo u stari dio centra. Vodim Carlaa do kavane Colomobo. I tu vidimo prvi nedostatak bicikla u Riu. Ja bi popio kavu u kolonijalnoj kavani ali gdje s biciklima? Nema šanse. Ogromna belgijska abšisana ogledala i teški talijanski mramor ćemo morati propustiti ovoga puta. Ne znam da li je ovo prva kavana u Riu ali sa više od sto godina sigurno je jedna od najstarijih.

Kavana Colombo
Vozimo dalje do avenije Presidente Vargas. Velika je to avenija u centru koja prolazi pored poznatog željezničkog kolodvora, poznatog u Europi po istoimenom filmu Central do Brasil, pored Sambadroma, poznatog po karnevalu koji se trenutno održava, i pored Candelarije jedne od najbitnijih crkava u Riu. Uz to što je jedna od najomiljenijih za vjenčanja u ovome gradu Candelaria je poznata i po još dva događaja. Prvi, politički skup koji se tamo desio par mjeseci poslije Olimpiskih igara u Sarajevu i koji se smatra najvećim političkim skupom u povijesti Brazila jer je bilo nazočno oko milijun ljudi. Drugi dodađaj se zbio 1993 kada su se po noći dva automobila puna policije zaustavila pred crkvom a onda je iz njih otvorena vatra po beskučnicima koji su spavali na stepenicama crkve. Ubijeno je šest maloljetnika i dvoje odraslih.

Candelaria
Tu bi se nekako završilo turističko razgledanje Ria. Ali budući da sam upoznao dio luke prelazimo Presidente Vargas i idemo do novog muzeja umjetnosti Ria i dalje do Pedra de Sal.

Centar
Pedra de Sal sam upoznao sa Brunom i Antoniom prošle godine. Svake prve subote u mjesecu u dnu ove stijene sviraja jazz do sitnih jutarnjih sati. Po danu je ovo mjesto napušteno ali se da vidjeti stijena sa uklesanim stepenicama. Osim što je ime dobila kao mjesto na kojem se prekrcavala sol sa brodova, Pedra do Sal je poznata kao kasnije mjesto susreta sambista.

Pedra do Sal
Vozimo se okolo. Red uskih neuređenih ulica, red uređenih fasada i širokih čistih ulica. Luka se uređuje. Ne toliko za Svjetsko prvenstvo koliko za Olimpijske igre.

Uređena luka
Na dokovima hrpetine turista, domaćih i stranih koji čekaju ukrcaj na kruzere. U pozadini Perimetral, gradska obilaznica kojom je već zabranjen promet i koja se ruši a gradi se tunel koji će ju zamjeniti.

Red za ukrcaj na brod

Ispred uređenog skladišta u luci

Jedno od gradilišta
Vraćamo se natrag prema gradskom kazalištu. Vozimo se po aveniji Rio Branco po kojoj nema neke prevelike gužve.

Avenija Rio Branco

Avenija Rio Branco
Nakon kazališta skrećemo do Arcos de Lapa. Tu se prvi puta malo osjećamo nesigurnima jer se ispod lukova skupljaju ovisnici. Bježimo od njih do drugog djela trga na kojem je policijska patrola i tamo slikamo. A onda dalje.

Arcos da Lapa
Dolazimo ponovo do ruba centra, vraćamo se na biciklističku stazu i prelazimo veliku aveniju na stranu plaže.

Biciklistička staza u centru

Pješaci imaju prednost
Vozimo se ponovo prema Glavi Šećera ali ovaj puta uz plažu.

Plaža Flamengo

Avion u preletu
Na Urci se vozikamo do vojarne na kraju poluotoka. Ta vojarna je najpoznatija po tome što ima nogometno igralište koje brazilska reprezentacija koristi za treninge kada igra utakmicu u Riu. Vjerojatno će isto napraviti i prije finala SP-a. Meni vojarna više služi kao orijentir jer jedan blok zgrada prije je Bar Urca, jedan od najpoznatijih barova u ovm djelu grada, gdje idemo na zasluženu okrijepu.

Ispred Bar Urca

Zasluženo pivo
Gotov je prvi dio. Ostavljamo bicikle u stanu i pješice idemo do plaže Praia Vermelha. Na kraju plaže s desne strane se nalazi vojni klub sa jeftinim restoranom otvorenim za javnost i sa prekrasnim pogledom na Glavu Šećera.
Nakon ručka odmaramo. I planiramo poslijepodnevnu rutu. Ovoga puta po najpoznatijim plažama Ria.

Pogled iz restorana