Gamba Blog

Al je svijet mali

nedjelja , 31.07.2011.

Subotama Mare ide na faks na neki tečaj a ja ostajem solo s djecom. Jučer smo odšetali do parka na Cambuiu, našem brdu. Dok je u Trnskom bilo parkića za djecu između svake zgrade ovdje na cijelom brdu za sada znam samo za ovaj. Jedno kilometar od nas. Igračke su super, malo drugačije nego one kod nas. Ono što je puno drugačije je podloga. Umjesto antistres tartana ovdje je hrpa mekanog pijeska, koliko god pijesak može biti mekan. Taman da se djeca izdivljaju. Naravno da je park krcat djece jer ako neće potegnuti do svojih country clubova van grada ovo im je jedina alternativa. Problem je nastao nakon dva sata kada smo trebali kući. Toliko su bili umorni da sam ih morao nositi. Kada smo dosli doma zaspali smo svi skupa.

A navečer... Prije točno godinu dana, negdje u centralnoj Rumunjskoj, u Transilvaniji, pozvao sam dvojicu kolega na pivo u moj apartman. Jedan je bio Todor iz Bugarske a drugi Samuel. Točno godinu dana kasnije, apartmani u Rumunjskoj su misteriozno izgorili. Navodno je sin od vlasnika imao problema s drogom pa se misli da je to izazvalo vatru, a na pivu u Giovanetiju se našli opet Samuel i ja. Samo nam je falio Todor kojeg su obaveze spriječile u Turskoj. Samuel je inače iz Sao Paula. Proteklih nekoliko godina je proveo u Austriji i vratio se natrag prije nepunih mjesec dana. Ali ne u Sao Paulo nego u Valinhos odmah pored Campinasa. Razlog zašto je htio baš živjeti tu a ne u Sao Paulu su djeca. Kako su išla u austrijsku školu i naučila njemački ideja mu je bila da ih pošalje u Porto Seguro. Privatnu školu u kojoj je nastava na njemačkom ali kada su mu rekli da bi ga mjesečno za dvoje djece škola koštala 3000 reala ili mrvu manje od 10000 kn odustao je od te ideje. Inače je jedan od nekolicine ljudi koje poznajem koji su išli u javnu školu ovdje a onda uspjeli proći na prijamnom za neko od najboljih sveučilišta. Svi ostali koji su išli na najbolja sveučilišta tipa USP u Sao Paulo ili UNICAMP u Campinasu su išli u privatne škole. Sada konačno imam s nekim popit pivo ovdje, prodivanit koju o našim prijateljima Rumunjima. I pojesti grah s kobasicama. Iz konzerve, naravno. Buona diminaca:)

komentiraj (0) * ispiši * #

Brazilija

petak , 29.07.2011.

Kad me vec nece Manaus barem da upoznam Braziliju. Iako sam planirao da cu skociti na par dana do Amazonije u posjet Mr. No-u to se izjalovilo i eto me u Braziliji. Glavni grad je nekih 900 km sjeverno od Campinasa usred drzave Goias, skoro pa u sredini Brazila:) Malo su fulali ali ne jako. Ideja o izgradnji je postojala vec valjda na kraju 19. stoljeca ali je agilnim brazilcima trebalo nepunih 50 godina da pokrenu stvari a onda je valjda najpoznatiji lokalni arhitekt Oscar Niemeyer dobio partijski zadatak koji je rijesi u par poteza ugljenom po papiru. Mnogi mu se dive zbog toga, a ja se ipak vise divim inzenjeru koji je njegove crckarije proveo u djelo.



Grad je apsolutno planiran. Urbano, urbano svi furaju ovo... :) jedino su zaboravili na pjesake i bicikliste. Grad je napravljen po mjeri auta. Sa minimalnim brojem semafora. Guzve naravno ima, ali neopisivo manje nego u ostalim gradovima. Sve je puno petlji nadvoznjaka i podvoznjaka. Genijalno. Na pocetku me neodoljivo podsjetilo na Almaty, Moskvu i Dohu ali brzo svaka slicnost s tim gradovima prestane. Cim upoznate lokalne ljude ili one koji su sa sjevera:) Pauza za rucak traje dva sata, a sve se odvija onako usporeno ko na nekom lokalnom otoku:) Za razliku od ostalih gradova poput Sao Paula i Ria, u Braziliji su zgrade na puno vecim parcelama pa ima neobicno puno mjesta izmedju njih. Cak ima mjesta i za parkiralista na cesti! Jedino im se omakla greska u projektu pa su zaboravli nogostupe. Ali nes ti problema... nogostup vise manje... Trenutno jos nisam stigao puno vidjeti iako sam samo jedan km od mjesta na kojem su sve zgrade svih ministarstava ali nadam se da cu sutra. Ako ne vec sam rezervirao let za natrag za dva tjedna.
Dan drugi. Izlazim iz hotela u košulji dugih rukava i hlačama, i sunčano je ali malo prohladno. Onako kao u ZG u proljeće kad po noći pada kiša pa je ujutro oko 20 C. I tako komentiram to sa svojim kolegama da smo se mogli i malo bolje obući kad ono eto termometra na cesti...

Ovdje je klima užasno suha. Kiša valjda nije padala više od mjeseca dana i vlage u zraku je 0 posto. Lokalci kažu da je to užasno opasno jer sve što čovjek iznoji odmah ispari pa se izgubi taj osjećaj topline a onda odjednom dođe do dehidracije. Apsolutno nevjerojatno. Sjećam se još uvijek Katara i osjećaja na skoro 100% vlage. Odradili smo svoje koliko se dalo odraditi i popodne sam odlučio proći po gradu. Naravno pješice:) Ako sam mogao roditelje provesti po Riu od Glave šećera kroz cijeli Botafogo skoro do centra, pa su nam svi rekli da nismo normalni, zašto ne bih mogao sam jedan km do predsjedničke rezidencije u organiziranoj i dosta sigurnijoj Braziliji? I tako sam došao do prve veće ceste koja je ustvari složena od tri. Jedne u sredini koja u svakom smjeru ima ČETR trake a sa svake strane je još jedna koja ima dvije ili tri trake u svakom smjeru. Bacih oko lijevo pa desno. U daljini nije bilo znaka nikakvog prijelaza, semafora ili slično a ogromna količina auti vozi luđački u oba smjera bez tendencije da stanu. Onda sam se lijepo okrenuo i potražio prvi taxi. "Vožnju po gradu molim." U ovom gradu Sindikat Biciklista ne bi imao što tražiti. Zato, držte se vi biciklističkom infrastrukturom prebogatog Zagreba:) Vožnja je trajala nepunih pola sata a ja se nisam mogao oteti dojmu da se neko igrao Sim Citya. Tu kao da postoji jedan template za kvartove sa zgradama za stanovanje i taksist je rekao da unutar kvarta postoji sve što je potrebno za život (dućani, banke... nešto tipa naselja u Novom ZG), a onda postoji drugi template kvarta sa hotelima, treći sa poslovnim zgradama...

Sve je tu posloženo, unutar kvarta je hodanje dozvoljeno i može se sve obaviti pješke, ali sve što iziskuje odlazak u slijedeći dio grada pa makar bio i samo preko ceste mora se obavljati autom. Za dva tjedna sam natrag. A onda bih želio posjetiti jezero koje imaju vrlo blizu centra na kojem se nalaze restorani i birtije. Ovaj put nisam imao vremena za to nego sam svaki dan jeo u japanca u "mom kvartu". Bilo je dobro, čak sam, što je za mene netipično, probao i one sirove stvari i to hrpu njih. Japanac je bolji nego onaj u Beču i ima veći izbor hrane ali svaki dan jesti tamo je ipak previše. Meni treba roštilj!

komentiraj (3) * ispiši * #

Poso

nedjelja , 24.07.2011.

Sve je ovdje drugačije nego u HR, pa tako i posao, firma, ljudi, ručak... Npr. ovdje ljudi nemaju običaj piti kave. Dakle nema jutarnjeg odlaska do Barcelone ili Bionature, capuccina i juarnjih novina i razglabanja o smislu ili nesmislu života. Kavu popiju jedino nakon ručka, u proizvodnji i to na brzinu. Ja još uzmem kavu jedno barem pet puta dnevno čisto da ne zaboravim prave domaće običaje. Prije tjedan dana smo imali i "doručak" koji je organizirao veliki šef. Navodno je događaj trebao početi u osam ujutro u dvorani za nogomet za zaposlenike. Da, da to postoji kao i četr terena za tenis veliki roštilj i još par sitnica. I stvarno u osam ujutro je počeo doručak. Od velikog šefa ni Š. I tako kada smo se svi lijepo najeli oko devet, a ja zaključio kako je to super kada se netko tako brine za zaposlenike i već odlučio vratit se na posao eto ti njega, sa powerpoint prezentacijom i milijardom brojeva. Srećom je trenutno zima i svi su se smrzli u dvorani pa je nizanje brojeva trajalo samo 45 minuta. I tako od nekog silnog kafenisanja ništa, ali se zato svaki utorak nakon posla skupi ekipa, uvijek istih desetak ljudi i ide se u Bar do Baiano u Jundiai.

Bar do Baiano je jedna obična garaža sa metalnim kliznim vratima kao iz američkih filmova. Unutra je samo jedna prostorija od nekih 20ak kvadrata, pločice na podu i tri plastična stola i nešto stolica okolo. Dva frizera za pivo i plata za peć meso. Kako je nas bilo puno nismo stali unutra već smo se naslagali oko jednog od dva drvena stola koji stoje na cesti ispred garaže. I onda počinje pivo za pivom i slijedovi pečenog što sira što mesa sve do ponoći. Malo mi je bilo neobično stajati tako na cesti zbog svih priča koje slušam ovdje oko sigurnosti ali ako mogu moji kolege valjda mogu i ja. Ekipa je ok, ludi su za motorima a navodno voze i dobe aute :) Npr. Nisan Tiida. Motorima, barem jednome, ne mogu ništa zamjeriti, budući da se radi o Ninji. Usput, vidjeh da je konačno na domaće tržište došla Honda Transalp sa 680 kubika, 200 kg i cijenom od oko 105000 kn. I navodno se proizvodi ovdje. I tako nakon par sati jela i pića i dobre zeke dolazi ceh. 450 kn za nas 11:) Ovdje stvarno ima mjesta na kojima je cuga i hrana džaba. A onda kritični dio večeri, povratak kućama. Meni je još i najbliže, samo 35 km autocestom, dok ostali imaju preko 50 km do Sao Paula ali isplatilo se. Osim što je ipak malo hladno, po zimi stajati par sati na cesti po noći... Slijedeći put ću morati ponijeti majicu dugih rukava:)

komentiraj (1) * ispiši * #

Pašteta

ponedjeljak , 18.07.2011.

Prije nešto godina tadašnji kandidat na predsjedničkim izborima je rekao da se boji otvoriti paštetu da ne bi iskočila ONA. Na kraju, nakon silnog negodovanja je rekao kako je to bila ipak samo šala jer je ona malo prevelika da stane u paštetu. Prije par dana u Sao Paulu sam se sjetio tog vremena. Sjeli punac i ja u dućanu popit kavu i pročitati novine dok žene peglaju kartice. Kad eto, iskoči ona. Čovjek je očigledno imao pravo. :)

komentiraj (2) * ispiši * #

Citroen - Najbolji auto na svijetu (2)

subota , 16.07.2011.

Nakon izvrsnih iskustava s srebrnim C3, odlučili smo se na kupnju istog takvog. Bijelog! Za siću od 120000 kn dobili smo 15" alu felge, koje nisam htio jer svaka nova će me koštati 4500 kn i kožna sjedala, crna, koja nisam htio. Ali zato nismo dobili radio, niti CD, niti mp3, ni zvučnike. Auto je došao prije gotovo mjesec dana i zaista se pokazao kao vrlo robustan i ekonomičan. Još nije bila potrebna ni generalka, dapače, već sam prešao preko 2000 km a nije bio potreban niti najmanji servis. Šalu nastranu, generalka je planirana, po knjižici vozila na 45000 km!!!! A izmjena remena na 30000 km!!!! Zvuči malo nevjerojatno, ali navodno je kod svih domaćih auta tako. Kažu da kvaliteta goriva pridonosi znatno tom fenomenu (inače u domaćem benzinu ima do 20% alkohola). Auto vozim skoro cijelo vrijeme u idealnom režimu. 60 km autoceste svaki dan, većinom oko 90 km/h u petoj naravno, a ostalih par kilometara dnevno po gradu nije baš u idealnom režimu, obično ih provezem u prvoj ili na kuplungu. U HR nikada nisam imao kasko. Ovdje se baš ne bih osjećao ugodno bez kaska. Cijena? Prava sitnica, mrvu više od 5000 kn. Uglavnom, do sada je potrošnja bila izvrsnih 5.6 l/100km. Imam sreće jer sam skoro cijelo vrijeme na autocesti, pa amortizeri nemaju previše posla. U gradu je priča malo drugačija i tu auto poskakuje tek tako. Malo mi je sve premekano, servo, amortizeri... i auto je malo prenizak za gradske ceste. Uopće ne znam kako netko ovdje može voziti nešto tipa Lamborgini ili Ferrari, a ima i par takvih pacijenata, kad na križanjima C3 mora usporiti gotovo do nule da ne bi zapeo podvozjem po asfaltu. Još jedna mana je alarm koji je ugrađen u dučanu, koji reagira na pokret, i koji se baš i ne deaktivira uvijek kad bi trebao, pa onda budim susjede oko 6.30 kad krećem na posao. No dosta o autu.

Ponedjeljkom i srijedom imam ubrzani tečaj jezika. Budući da je škola na istom brdu gdje smo i mi a da su gotovo sve ulice jednosmjerne relativno treba puno vremena da se autom dođe do tamo. Tu nastupa Nu Vinci. Vožnja po Campinasu navečer po gužvi je prava avantura svaki put. A tome i doprinosi moje trenutno neimanje bilo kakve svjetlostne signalizacije. A možda i bolje. Kad bih bio osvjetljen mogli bi me lakše naciljati. Sa čežnjom sam odgledao sve filmiće akcije koju je organizirao Sindikat Biciklista u ZG. Svaka čast svima koji su sudjelovali. Bi i ja da sam tamo. Tako nešto se ovdje neće dogoditi nikada. Do onda, dobro je znati da imam potpuno zdravstveno osiguranje a ni životno nije na odmet.