Tuga je plašt što ovije dušu, kuća u kojoj stanuje bol.
Ispričat ću vam kratku priču o cvijetu tuge koji cvate u mom srcu.
Moj svijet je tama, sin sam noći, crni leptir.
Kad u tminu uroni dan, raširim svoja krila i poletim beskrajnim nebom.
Svjetla uličnih lampi, okupljališta moje brače i sestara, mame svojom ljepotom, svojim sjajem.
Čudan je taj moj rod što bezglavo nasrče na spalionice krila i duše.
I mene svjetlost privlači, opija svojom snagom.
Bezbroj puta sam dočekivao zoru ne bi li ugledao sunce, božanski krug, opjevan bezbrojnim stihovima.
Osjetim želju da mu krenem u susret, ali znam, samo jednu zraku tog blaženstva platio bih životom.
Pronađem tad kutak tame, otok tmine na kojem samujem do nove noći i u snovima maštam o toj ljepoti koja ubija svojim žarom.
Sumrakom, kad utihnu dnevne ptice i prve zvijezde prekriju nebo, ponovno širim krila.
O kako dobro poznajem sve tajne leta, sve pokrete poniranja i uzdizanja.
Satima se znam zabavljati u ludorijama s drugim leptirima, izvodeći okrete u zraku od kojih zastaje dah.
Ali kad osjetim da će zora, napustim prostor osvijetljen titravim svjetlom ulične lampe, sletim u tišini i čekam.
Čekam zraku koju nikad vidjeti neću.
I baš te zore u proljeće, kad je želja bila tek navika iz mladosti, dogodilo se.
Već sam se spremao na počinak kad predame niotkud iskrsne predivno biće.
Bijela leptirica!
Nije moguće! Dnevni leptiri ne lete prije izlaska sunca.
Ali ona je tu, stvarna, lepršava, savršena.
Pogledi nam se sretnu, osmjehne se, ali ne tek tako, već toplo, nježno, osmjehom radosti.
Osjetih tad vrelinu koja me pogodila poput groma. Sunce! Sunce je pružilo prvu zraku s istoka.
Kriknem od boli i poletim svom snagom ka skrovištu.
Srce mi je skoro prepuklo dok nisam sletio u sigurnost tame.
Tog dana nisam mogao zaspati, što od boli u krilima, što od nemira ljepote razlivenog u duši.
Slijedeća noć prolazila je sporo, presporo, vrijeme kao da je stalo.
Moram je ponovo vidjeti, ponavljao sam iz minute u minutu, moram, moram, moram.
Iscrpljen, na izmaku snage, odletih na isto mjesto gdje sam je prvi put ugledao i zaspem od umora.
Probudi me meki dodir, otvorim oči i ugledam je.
Zora će, ona je tu, stoji uz mene.
Dodirom svojih krila vidala mi je rane.
O Bože, kakva ljepota, kakva nježnost.
Prislonila je glavu na moje rame, obgrlim je krilima i ne znam kako, usne nam se spoje.
Tijelom mi prostruji neopisivi osjećaj spokoja, blaženstvo koje cijeli život tražim.
Prene me sjećanje na kobnu zraku, na sunce koje samo što nije granulo.
Pogledam je s tugom u očima, razumjela je, moram krenuti.
Bez riječi se okrenula i nestala u čaroliji svitanja.
Teška srca pođem prema sigurnosti mraka koji zovem dom.
Legao sam u tišini, ništa više nije bilo važno, ništa spram nje.
Odonda svake zore čekam to umiljato biće da podijelimo trenutke zajedničkog osjećaja, da podijelimo ljubav.
Ljubav, taj nebeski dar što nam duše stapa u jednu, ta iskonska karika spojila je nespojivo.
I tu je kraj moje priče, tu počinje tuga.
Ja sam crni leptir, sin noći, ona je bijela leptirica, kći dana.
Naši svjetovi su naše tamnice, njihovi smo robovi.
Tek u trepetu vremena između noći i dana pojimo se nektarom sreće postojanja.
I ne mogu vam pisati o tuzi kojom plaćamo te kratke trenutke radosti, previše bi boljelo.
Ako imate dušu, ako vam srce nije okamenilo, osjetit će te i sami ova slova.
Ali naše duše su nerazdvojne.
Ona je sa mnom noću, ja sam s njom danju.
Nosimo jedno drugo u srcu, svatko u svom svijetu.
Mi smo jedno.
Jednom krenut ću na put, da pronađem svijet gdje vječno traje svitanje.
|
