19.05.2007.
škatula o' postoli
Evo danas je na Radio Splitu, Ivica Ursić najavija izlazak zbirke pjesama pod nazivom «Škatula o' postoli».
Iako san na toj knjizi radija dosta vrimena, tek danas kad je Ivica pročita dvi pisme, onako s dušom kako samo on zna, cili san se naježija, jedva san se susprega da ne zaplačem.
Dunkve, moj otac punih 50 godin piše pisme i stivaje ih u jednu staru škatulu o' postoli. Došlo je vrime da rukom ispisani, požutjeli papir iz škatule izađe tiskan u libar.
Amo reč da je danas pretpremijera ovega libra.
Škatula o' postoli
Srce mi je vazela škatula o' postoli,
Skrila moje tajne, jubavi i boli.
Godinan san meća u nju svoje riči,
Kad san bija sritan, kad bi dušu liči.
Nevere i bure sve su u nju stale,
Svitla i bonace ča su misli slale.
I naciklo srce u mojoj samoći,
I osmih na licu i suza u noći.
Na staron škartocu još mi pisme čuva,
Rani moju dušu pinkon crna kruva.
I sva moja mladost i jubav ča voli,
Slila se u tami škatule o' postoli.
Toliko za početak o škatuli.
Zdravi i veseli bili.
PS.
Ivice, od srca ti fala.
|
15.05.2007.
iz arhive crnog lepita
Tuga je plašt što ovije dušu, kuća u kojoj stanuje bol.
Ispričat ću vam kratku priču o cvijetu tuge koji cvate u mom srcu.
Moj svijet je tama, sin sam noći, crni leptir.
Kad u tminu uroni dan, raširim svoja krila i poletim beskrajnim nebom.
Svjetla uličnih lampi, okupljališta moje brače i sestara, mame svojom ljepotom, svojim sjajem.
Čudan je taj moj rod što bezglavo nasrče na spalionice krila i duše.
I mene svjetlost privlači, opija svojom snagom.
Bezbroj puta sam dočekivao zoru ne bi li ugledao sunce, božanski krug, opjevan bezbrojnim stihovima.
Osjetim želju da mu krenem u susret, ali znam, samo jednu zraku tog blaženstva platio bih životom.
Pronađem tad kutak tame, otok tmine na kojem samujem do nove noći i u snovima maštam o toj ljepoti koja ubija svojim žarom.
Sumrakom, kad utihnu dnevne ptice i prve zvijezde prekriju nebo, ponovno širim krila.
O kako dobro poznajem sve tajne leta, sve pokrete poniranja i uzdizanja.
Satima se znam zabavljati u ludorijama s drugim leptirima, izvodeći okrete u zraku od kojih zastaje dah.
Ali kad osjetim da će zora, napustim prostor osvijetljen titravim svjetlom ulične lampe, sletim u tišini i čekam.
Čekam zraku koju nikad vidjeti neću.
I baš te zore u proljeće, kad je želja bila tek navika iz mladosti, dogodilo se.
Već sam se spremao na počinak kad predame niotkud iskrsne predivno biće.
Bijela leptirica!
Nije moguće! Dnevni leptiri ne lete prije izlaska sunca.
Ali ona je tu, stvarna, lepršava, savršena.
Pogledi nam se sretnu, osmjehne se, ali ne tek tako, već toplo, nježno, osmjehom radosti.
Osjetih tad vrelinu koja me pogodila poput groma. Sunce! Sunce je pružilo prvu zraku s istoka.
Kriknem od boli i poletim svom snagom ka skrovištu.
Srce mi je skoro prepuklo dok nisam sletio u sigurnost tame.
Tog dana nisam mogao zaspati, što od boli u krilima, što od nemira ljepote razlivenog u duši.
Slijedeća noć prolazila je sporo, presporo, vrijeme kao da je stalo.
Moram je ponovo vidjeti, ponavljao sam iz minute u minutu, moram, moram, moram.
Iscrpljen, na izmaku snage, odletih na isto mjesto gdje sam je prvi put ugledao i zaspem od umora.
Probudi me meki dodir, otvorim oči i ugledam je.
Zora će, ona je tu, stoji uz mene.
Dodirom svojih krila vidala mi je rane.
O Bože, kakva ljepota, kakva nježnost.
Prislonila je glavu na moje rame, obgrlim je krilima i ne znam kako, usne nam se spoje.
Tijelom mi prostruji neopisivi osjećaj spokoja, blaženstvo koje cijeli život tražim.
Prene me sjećanje na kobnu zraku, na sunce koje samo što nije granulo.
Pogledam je s tugom u očima, razumjela je, moram krenuti.
Bez riječi se okrenula i nestala u čaroliji svitanja.
Teška srca pođem prema sigurnosti mraka koji zovem dom.
Legao sam u tišini, ništa više nije bilo važno, ništa spram nje.
Odonda svake zore čekam to umiljato biće da podijelimo trenutke zajedničkog osjećaja, da podijelimo ljubav.
Ljubav, taj nebeski dar što nam duše stapa u jednu, ta iskonska karika spojila je nespojivo.
I tu je kraj moje priče, tu počinje tuga.
Ja sam crni leptir, sin noći, ona je bijela leptirica, kći dana.
Naši svjetovi su naše tamnice, njihovi smo robovi.
Tek u trepetu vremena između noći i dana pojimo se nektarom sreće postojanja.
I ne mogu vam pisati o tuzi kojom plaćamo te kratke trenutke radosti, previše bi boljelo.
Ako imate dušu, ako vam srce nije okamenilo, osjetit će te i sami ova slova.
Ali naše duše su nerazdvojne.
Ona je sa mnom noću, ja sam s njom danju.
Nosimo jedno drugo u srcu, svatko u svom svijetu.
Mi smo jedno.
Jednom krenut ću na put, da pronađem svijet gdje vječno traje svitanje.
|
10.05.2007.
samo jedna slika
Sveti Duje je doša i proša kroz moj grad. Mislim na datum posvećen njemu, on je doša i proša a Sveti Duje je tu bija i ostaje do vika.
Nisan baš ništo raspoložen za veliku gužvu, za vidit puno svita na jedno misto, pa san feštu Svetog Duje priskočija.
Ma kad je pasala gužva otiša san mu se poklonit i nisan moga odolit a ne potegnit koju sliku.
Ova mi je najdraža. Pari mi se da san ulovija nešto lipo. Tu je sfinga, tu je lav na ulazu, tu je kolonada Peristila, tu je zvonik, i tu je crkva (nesuđeni Dioklecijanov mauzolej).
Sve je stalo u jednu sliku, i pari mi se ka da je zvonik dotaka samo nebo.
Dunkve pogledajte i sami.
Zdravi i veseli bili.
|
03.05.2007.
naš dil Mediterana
E, taman kada čovik pomisli da mu se život pritvorija u rat za opstanak ka da je na fronti, kada samo saginje glavu da ga koji metak ne pogodi; e, baš tada se dogodi nešto lipo, nešto ča duši da krila da nanovo poleti.
Meni se to dogodilo danas.
Dunkve, danas je u 8 uri u Palači Milesi bilo predstavljanje knjige «naš dil Mediterana» koju je napisa Edo Šegvić.
Već dok se svit okuplja čutila se neka tepla atmosfera, puna emocija, a kad je klapa zapivala prvu pismu «Splite moj», kad je Ante Čedo Martinić počeja čitat Edine riči, cili san se naježija.
Prid očima mi poletile slike ditinjstva, kad san s materom priko «spliske zlatne kadene» odija do pazara i na povratku doma pun borši verdure i voća, vas potan vata one uske trake lada.
Sitja san se igre «grapa grupu traži» kad je cili Varoš i Get bija naše igralište.
To je bilo vrime kad san zatvorenih očiju moga odit ulicama i samo po mirisima znati di san.
Danas je sve mirise moga ditinjstva prekrija miris Mc Donald's-a.
Tko zna, valjda je tako moralo bit.
Edo mi je svojom knjigom vratija mirise, boje, zvukove i riči vrimena kad san bija sritan, kad san bija dite.
Ovo je dakako, moj osobni doživljaj – našeg dila Mediterana – koji je puno više od toga.
Nisam te struke da bi kompetentno moga govorit o knjizi ali san u njoj naša nešto ča san odavna izgubija, viru da će moj rodni grad ipak preživit i sačuvat dušu.
E, malo san se zanija a tija san samo s vama podilit radost postojanja ove knjige.
Ovo van je knjiga:
U njoj je i jedan zanimljivi CD:
E… i par slika s predstavljanja knjige:
Edo, fala ti na ovoj knjizi.
Od srca ti zahvaljuje tvoj galeb.
Zdravi i veseli bili.
|
01.05.2007.
da nam živi živi rad
E…
Mislija san ovi praznik rada provest u izležavanju i totalnoj pasivi. Fali mi odmora i taman mi je doša ka naručen. Ali… Kike ima nastup s mažoretkinjama na Marjanu.
E mog galebe nema odmora gibaj.
Krenemo mi nadobudno, ja se već psihički pripremam za šetnju skalama od Židovskog groblja do zološkog vrta. Ima tu skala i skala, već me bole noge a nisan ni krenija.
Kad smo došli do zadnjeg skretanja put Marjana, ferma nas policija i ne da dalje.
Ma šta… di ću ostavit auto, jeste li vi ludi, mala mi ima nastup, ko će nas teleportirat gori na vrh. Ispalija ja totalikus. Policajac se ne da iznervirat, mirno i profesionalno mi pokaže mot da se lagano udaljim.
Asti, ispalija sam trista beštimji u sekundi.
Žena i Kike izletile iz auta i krenile pješke put Marjana a ja sa starijom u potragu za parking mistom.
Ne moram ni napominjat da san se parkira u $%&* ufff.
Tu počinje moj uspon iz točke koja je bila puno dalje od one za koju sam se psihički priprema.
Uspon je traja nešto manje od po ure i kad san stiga gori mislija san da će me kolpat.
Dunkve ovdi je mojoj priči kraj evo vam par slika.
Fila za fažol:
Mažoretkinje juniorke treniraju:
Kiki baš i nije išlo:
U međuvremenu je na bini bilo veselo. Oko pjevača su se skupila dica a i jedna starija gospođa se popela na binu ponesena pismom:
Nisu svi bili druželjubivi, neki su bili zabavljeni u svome svitu:
E, tad su krenile mažoretkinje. Ja san uvatija poziciju za slikavat jerbo mi je Kike naredila da uvatim sve kako bi ona mogla to studirat.
I tad je doša taj trenutak. Kike je bila spremna:.
Aj dobro im ide…:
A ovo je bija trenutak istine. Bacanje štapova (Kiki je na treningu ispa)… op… op… op… lete… lete… i briljantno bez greške obe su uspile uloviti štap. Ale ale… bravo cureeeee:
E sad je do kraja nastupa bilo lakše:
Eto toliko za ovi prvi maj, praznik rada.
Zdravi i veseli bili.
|
|
