"Ovo je, dakle, nebo", pomisli i licem mu preleti osmijeh. Nije bilo baš dolično razglabati o nebu u trenutku kad se približavao njegovim dverima.
Napuštajući Zemlju i njene oblake, leteći sa dva blistava galeba pored sebe, primijeti da i njegovo tijelo postaje sjajno poput njihovih. Istina, još je bio onaj isti mladi galeb Jonathan kakav je oduvijek bio ispod zlaćanih očiju, samo mu se vanjski lik izmijenio.
Tijelo kao da je ostalo galeblje, ali je sada moglo letjeti mnogo bolje nego ikad prije. "Tako", mislio je, "sad ću s upola manje truda postići dvostruko veću brzinu, dvostruko veći uspjeh od onog na Zemlji u svojim najboljim danima!"
Perje mu je blistalo poput brilijanata, a krila su mu bila poput savršeno glatkih pločica uglačanog srebra. Oduševljeno poče proučavati i ispitivati snagu svojih novih krila.
Pri brzini od dvjesta sedamdeset pet kilometara na sat osjeti da se približava najvećoj brzini koju je ikad postigao u horizontalnom letenju. Pri brzini od petsto pet kilometara shvati da leti najbrže što može, pa ipak bijaše malko razočaran. Znači da je i njegovo novo tijelo ograničeno. Iako je premašio svoj raniji rekord u horizontalnom letenju, znao je da bi iziskivalo velik napor da ga obori. "Na nebu," pomisli, "ne bi trebalo biti ograničenja."
Oblaci se razmaknuše a pratioci mu doviknuše:
- Sretno sletio, Jonathane - i nestadoše.