Volim hodati. A jedan od razloga zašto volim hodati su misli koje tijekom hodanja dolaze.
Na primjer: Tek kad se u potpunosti posvetim drugome zapravo sebi postajem najvažnija.
Onda dođem kući i slučajno naiđem na jedan video koji se emitira uživo i gost emisije
kaže: Da biste imali kvalitetne odnose fokusirajte se na drugoga umjesto da stalno budete
usmjereni na sebe. Nemoj misliti o tome što drugi misle o tebi, jer to te se ne tiče. Misli o
tome kako se oni osjećaju dok si s njima.

Volim hodati.

.......

često je teško izaći iz dubina, na površinu
da pružim ruku, osmijeh, da frcne koja iskra
još češće nema se riječi za izraziti ono
što u dubinama nalazim
a što opravdava početnu teškoću
i nedostatak motivacije za površinskim
ako kažem da cijeli život osjećam da svoju ću sreću
pronaći u inozemstvu, što to znači
kad sve je u mom srcu
jelenovi, breze, tamjan i sandalovina
ruke, vjetar, sunce, kamen
vedrina
recite mi, gospodine, što da čitam
gdje da nađem riječi, gdje da nađem te riječi
jer kamo god pogledam, sve su od stakla
samo jedna riječ: vedrina
samo jedna misao: vedrina
vjetar u leđa
kad ću početi prestajati s odgađanjem
odgađanje odgoditi
akcija, rast, jupiter, mars
u jednom se svemiru događa ples sparivanja
u drugom samoća
savršena, potpuna, čista i nemoguća
samoća
samostalnost u jednosti
sveukupnost mogućnosti u jednostavnosti
mijenjam se i moje riječi nestaju u večerima
stapaju se s projekcijom o sutra koje ne dolazi
jer ako trajem u prihvaćanju danas
to se prihvaćanje proteže na ono danas koje dolazi sljedeće
opet zaranjam ispod površine
odmičem se od granica, tereta, prebacujem u drugi mode
i ne tiču me se tuđi imperativi
jer u potrazi za (o)sobom sve moje tvoje je
i sve tvoje moje je
na izvoru

tog je dana shvatio kuda treba ići. znao je to i prije, no sve do sada to je bila daleka slutnja.
sada, to je još uvijek slutnja, ali nešto određenija. sada zna kuda, ali još uvijek ne zna točno
kamo. zna što želi, ali tijekom života se ionako pokazalo da njegove želje nisu pouzdane,
jer slijedeći ih često zaluta, produžuje si put, gubi vrijeme. reklo bi se da su neka iskustva
na putu potrebna da bi se postalo spremnim za ono što slijedi. no pokazalo se i to da nisu
baš sva iskustva potrebna, neka se mogu i preskočiti, a pogotovo ona suviše bolna iz kojih
se na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, i ne dobije baš mnogo. kad je omjer patnje i vrijednosti
proizašle iz njih takav da ide na štetu vrijednosti. jer ako neke vrijednosti dobijem žrtvujući
druge vrijednosti, to i nije baš mudra taktika.

odbaci ono što ti je u glavi (sebične želje i ambicije), velikodušno dijeli ono što ti je u ruci i
nikad ne ustukni pred udarcima sudbine!

shvatio je da život kojim već neko vrijeme živi nije ispunjavajuć. previše vremena živi u raspršenosti,
neusmjeren na bitno. prečesto iz vida gubi ciljeve, zastaje na putu da bi mirisao ruže ili se koprcao u
vlastitom znoju, krvi i suzama zbog trnja koje mu je izranjavalo tijelo. trnje ili ruže - svejedno je. distrakcije.
apsolutne vrijednosti pogrešno je tražiti u ovom materijalnom svijetu koji je prolazan.
u osjetilnim senzacijama na koje neminovno nailazimo na svom putu nema istinske radosti,
nema trajnog ispunjenja, nema čiste ljubavi, nema ideala kojima teži naša duša, svjesno ili nesvjesno.
apsolutne vrijednosti, ideali, savršenstvo, to je ono što se njeguje u sebi. i uvijek ćeš, tražeći
svoju sreću u drugome, nalaziti samo nove izvore patnje i odvojenosti.

to su samo neke od misli kojima je započeo dan...

nekad se osjećam kao miljenica bogova.
to su trenuci kad je stisak "mene" ujedno najjači i najslabiji
kad sam najviše i kad sam najmanje "ja"
kad najmanje brinem zbog "jučer" i za "sutra"
kad najmanje očekujem, a najviše sam otvorena za sve
kad radim po principu "sljedeće - sljedeće - sljedeće..."
put od stotinu milja započinje jednim korakom
i najveći posao postaje lak kad počnemo od samo jednog njegovog djelića
i odrađujemo mrvicu po mrvicu po mrvicu
ljubav nikad nije bila bliže, ljubav nikad nije bila dalje
samoća nikad nije bila konkretnija, samoća nikad nije bila apstraktnija

čemu god da se okrenem jedna je velika antiteza...

najviše volim događaj u kojem sjednem na krevet
zaokružena u položaju i emociji
kad sjednem ili bacim se na taj krevet
i zaokruženost me emocije ispuni
samo ostanem
nepomična

tu je - pa nestane(m)
tu je - pa nestane(m)
tu je - pa nestane(m)

zidovi su opet moji zidovi
maloprije još bili su tuđi
ti zidovi, meko ispunjeni mojim navikama
spužvasto natopljeni mojim mislima
vibracijama emocija

znam da postoje oni koji traže sebe
i u toj se potrazi njihova užarena gruda u drhtavim grudima
svojom vrućinom stapa s cijelim tkivom bića
rastapa ga i sjedinjuje u emulziji tijela

iako su to beskrajne eksplozije
površina je savršeno mirna
iako su podrhtavanja na samom pragu izdržljivosti
površina je nedirnuta

jer znala sam onda, a znam i sada
da najdublje i najistinitije pobjede
događaju se u najvećoj tišini
bez buke...

treba ustati.

.......

želim ispisati promjenu, ali ne mogu
trebam nekome reći, ali bolje je da ne kažem
trebam potrčati i zgrabiti nečiju šaku, zgrabiti ramena i protresti
sutra idem po zakrpu za košulju i srest ću nekoga
bilo koga
i progovoriti nekim drugim jezikom
tek toliko da kažem sve, a da me se ne razumije ni riječi
a ujutro, idem ususret novim strahovima
s konjima sam već stari prijatelj
još moram pripitomiti sve jelene i srnjake
prepelice i čaplje
žabe i golubove
lakše i teže kategorije.
s ljudima je najteže, jer oni traže mnogo riječi
neki traže manje
neki traže samo stisak ruke
neki traže samo dobru volju
neki traže samo cijelog tebe
neki traže samo ljubav
neki samo tvoju riječ
samo obećanje
samo pečat
neki samo da si tu, neki samo da nisi
neki samo da postojiš
neki te puste prije nego su te ikada i imali
neki te puste prerano
neki prekasno
neki te ne puste nikada
neki zauvijek
neki odmah
a ja? što tražim ja?
često se ugušim u svojim očekivanjima
pa opustim ruke, grudni koš, trepavice, sjenu
sjenu sjene
kad nastavim disati, dobro je

ima taj jedan dio mene (ili da ga nazovem aspektom, ne znam), koji posljednje vrijeme
pažljivo promatram. to je jedan dio mene koji pripada egu (jer ne pripadaju mu baš svi moji dijelovi, srećom,
nekolicina lebdi negdje između, efemerni, uvijek drugačiji, svaki dan kao da nastaju novi, ali istovremeno
su vrlo trajni i postojani, kao sićušna utjelovljenja onog istinskog, dubokog, ukorijenjenog tisućljećima,
ne zna mu se početak i ne zna mu se kraj. tu već ulazimo u kategoriju drevnosti. to mi je možda jedna
od najdražih riječi, i sve njezine izvedenice - drevnost. kad ju izgovaram ili samo mislim, osjećam kao
da ju udišem u svaku stanicu svog tijela, kao da u mene unosi jednu vibraciju vječnosti. a vječnost je
uvijek bila privlačnija od prolaznosti. s prolaznosti sam se uvijek morala miriti, uvijek sam je imala potrebu
razlučiti od trajnosti. i to razlučivanje jedno od drugoga, o čemu god da se radi, kao da je moja temeljna
karakteristika, kao srž svih mojih potreba. kad bih prokopala malo dublje, otkrila bih da srž nije u samoj toj potrebi,
već da ona proizlazi iz onoga što zaista jest srž. no to je neka druga priča, i sklona sam ju odgoditi, otvarati
ju malo po malo, u dijelovima, da traje, neovisno o svjesnosti o tome da je i to trajanje privid i da to trajanje
zapravo već je dogođeno i da je iluzija odgođenosti i više nego očita. jer ja znam koja je to srž i ja znam koji
je njezin cilj i ja znam kamo idem. no ti dijelovi mene koji su egovi, koji su u njegovom posjedu i kojima on
manipulira (a o kojemu sada govorim kao da je nešto odvojeno od mene, kao da je taj ego neki stranac
nastanjen u mom grubom tijelu i pokreće ga, a ja u svojoj suptilnosti ledbim malo iznad i promatram tu igru,
tobože nedodirljiva, a uvijek iznova zdrobljena njome, natopljena suzama, titrava u radosti i uzbuđenjima,
tobože nedodirljiva, a uvijek dodirnuta, uvijek zdrmana potresima sudara tih nekih dvaju svjetova. jer da
nema polariteta, ne bi bilo ni podvojenosti, da nema podvojenosti postojala bi samo jednost, a kad bi postojala
samo jednost, bi li to uopće više bilo postojanje ili bi bila praznina, punina praznine ili tek SVE?
obično ga pri buđenju znam osjetiti najjače, taj dio koji zadnje vrijeme pažljivo promatram. a to je promatranje
počelo u trenucima u kojima sam počela shvaćati da prkosi mojim najnovijim postavkama koje utječu na moje
izbore. a taj dio mene koji promatram vrlo je (samo)živ i vrlo je očito da u njegovu odnosu naspram mojih voljnih
postavki nema tolerancije, nema nikakvog obzira. i to je taj jedan dio (ili ih je više, možda ih je i više!) koji
u meni postoji oduvijek, no nisam ga bila svjesna kao nečeg što mene čini ovakvom kakva jesam, što me
čini specifičnom u tom jednom smislu koji mi pomalo komplicira život, kao što postoje brojni dijelovi nekih
drugih ljudi koji njima također kompliciraju život na jednak ili na neke druge načine. uglavnom, važno je naglasiti
da to nije nikakav fenomen, ništa nepoznato ni strano. a u toj bliskost poznavanja tog "fenomena" leži i najveća
zamka. uziman zdravo za gotovo, prihvaćen kao neminovan, uvijek će djelovati samovoljno i upletati se u
naše mentalne procese poput službenog prometnika koji preusmjerava promet, dio je okoline, savršeno
uklopljen i svojom pojavom i funkcijom koju obavlja. tako i ovaj dio, mimikriran je u sebe, stopljen s okolinom,
neprimjetno rovajući svoj put. postajem gladna, pa ću možda nastaviti neki drugi put. a budući da moji tekstovi
nisu navikli čekati, i ovaj puštam da ode, sasvim (ne)dovršen.