ima taj jedan dio mene (ili da ga nazovem aspektom, ne znam), koji posljednje vrijeme
pažljivo promatram. to je jedan dio mene koji pripada egu (jer ne pripadaju mu baš svi moji dijelovi, srećom,
nekolicina lebdi negdje između, efemerni, uvijek drugačiji, svaki dan kao da nastaju novi, ali istovremeno
su vrlo trajni i postojani, kao sićušna utjelovljenja onog istinskog, dubokog, ukorijenjenog tisućljećima,
ne zna mu se početak i ne zna mu se kraj. tu već ulazimo u kategoriju drevnosti. to mi je možda jedna
od najdražih riječi, i sve njezine izvedenice - drevnost. kad ju izgovaram ili samo mislim, osjećam kao
da ju udišem u svaku stanicu svog tijela, kao da u mene unosi jednu vibraciju vječnosti. a vječnost je
uvijek bila privlačnija od prolaznosti. s prolaznosti sam se uvijek morala miriti, uvijek sam je imala potrebu
razlučiti od trajnosti. i to razlučivanje jedno od drugoga, o čemu god da se radi, kao da je moja temeljna
karakteristika, kao srž svih mojih potreba. kad bih prokopala malo dublje, otkrila bih da srž nije u samoj toj potrebi,
već da ona proizlazi iz onoga što zaista jest srž. no to je neka druga priča, i sklona sam ju odgoditi, otvarati
ju malo po malo, u dijelovima, da traje, neovisno o svjesnosti o tome da je i to trajanje privid i da to trajanje
zapravo već je dogođeno i da je iluzija odgođenosti i više nego očita. jer ja znam koja je to srž i ja znam koji
je njezin cilj i ja znam kamo idem. no ti dijelovi mene koji su egovi, koji su u njegovom posjedu i kojima on
manipulira (a o kojemu sada govorim kao da je nešto odvojeno od mene, kao da je taj ego neki stranac
nastanjen u mom grubom tijelu i pokreće ga, a ja u svojoj suptilnosti ledbim malo iznad i promatram tu igru,
tobože nedodirljiva, a uvijek iznova zdrobljena njome, natopljena suzama, titrava u radosti i uzbuđenjima,
tobože nedodirljiva, a uvijek dodirnuta, uvijek zdrmana potresima sudara tih nekih dvaju svjetova. jer da
nema polariteta, ne bi bilo ni podvojenosti, da nema podvojenosti postojala bi samo jednost, a kad bi postojala
samo jednost, bi li to uopće više bilo postojanje ili bi bila praznina, punina praznine ili tek SVE?
obično ga pri buđenju znam osjetiti najjače, taj dio koji zadnje vrijeme pažljivo promatram. a to je promatranje
počelo u trenucima u kojima sam počela shvaćati da prkosi mojim najnovijim postavkama koje utječu na moje
izbore. a taj dio mene koji promatram vrlo je (samo)živ i vrlo je očito da u njegovu odnosu naspram mojih voljnih
postavki nema tolerancije, nema nikakvog obzira. i to je taj jedan dio (ili ih je više, možda ih je i više!) koji
u meni postoji oduvijek, no nisam ga bila svjesna kao nečeg što mene čini ovakvom kakva jesam, što me
čini specifičnom u tom jednom smislu koji mi pomalo komplicira život, kao što postoje brojni dijelovi nekih
drugih ljudi koji njima također kompliciraju život na jednak ili na neke druge načine. uglavnom, važno je naglasiti
da to nije nikakav fenomen, ništa nepoznato ni strano. a u toj bliskost poznavanja tog "fenomena" leži i najveća
zamka. uziman zdravo za gotovo, prihvaćen kao neminovan, uvijek će djelovati samovoljno i upletati se u
naše mentalne procese poput službenog prometnika koji preusmjerava promet, dio je okoline, savršeno
uklopljen i svojom pojavom i funkcijom koju obavlja. tako i ovaj dio, mimikriran je u sebe, stopljen s okolinom,
neprimjetno rovajući svoj put. postajem gladna, pa ću možda nastaviti neki drugi put. a budući da moji tekstovi
nisu navikli čekati, i ovaj puštam da ode, sasvim (ne)dovršen.