obećanja koja damo drugima ponekad se ispune i protiv naše volje.
nisam nikad prije o tome ozbiljno razmišljala, sve dok se nije dogodilo.

jedna je djevojka jedne nedjelje ujutro išla na jedno vjenčanje. budući da je te noći prespavala
kod jedne vrlo drage osobe i njezina malog sina, nije imala cijelu vječnost za spremanje, točnije,
imala je samo 15 minuta (zajedno s tuširanjem), jer djevojka i mali dječak jako se vole pa su se
malo družili, a ostatak je vremena provela u razgovoru s njegovom mamom kojoj je bilo jako teško
jer nekoliko dana prije poginuo je muž njezine najbolje prijateljice. i djevojka odjednom shvati da ima
samo 15 minuta za spremanje, i onda mora pozvati taksi. u tih se 15 minuta istuširala, odjenula haljinu,
obula sandale, počešljala, malo našminkala i bila je spremna. nazvala je taksi, rekao je da dolazi za
par minuta. zatim se pozdravila, zagrlila je i poljubila malog dječaka i njegovu mamu i sišla na parkiralište.
i čekala. i dolazi taksi, a u taksiju kao vozač sjedi tata jedne njezine prijateljice, tata kojeg je tek nedavno i upoznala.
on ju nije odmah prepoznao, mislio je da je ta djevojka neka slična onoj koju je upoznao, no kad
je vidio izraz čuđenja na njezinu licu shvatio je da to jest ona. i on se iznenadio. počeo joj je govoriti kako je
45 minuta stajao na malešnici i čekao poziv i nikoga nije bilo, što je bilo čudno, čak i za nedjelju ujutro. i
onda dođe poziv od tamo odakle je djevojka zvala, što nije baš sasvim blizu malešnice, nego suprotno. no
prihvatio je poziv, jer nije mu se više dalo čekati tamo gdje je bio. i pokupio je tu djevojku. a onda se on još
više začudio kad mu je djevojka rekla kamo ide. najprije ide pokupiti jednu drugu djevojku (koja živi s
njegovom kćeri) i one zajedno idu na to jedno vjenčanje. to ga je iznenađenje pomalo neugodno
bocnulo, jer čovjek je tim ljudima obećao da će doći na vjenčanje, ali imao je nekih problema pa je
malo izgubio volju, kao što se to zna desiti čovjeku u bilo kojim godinama, pogotovo ako mu je glava
puna briga a tijelo umora. i pitao je djevojku da kako će on to sada dovesti nju i ovu drugu
djevojku na vjenčanje, a sam neće ostati. djevojka se nije usudila ništa predložiti, ali kad je došla druga djevojka,
koja čovjeka poznaje mnogo duže i mnogo bolje, rekla mu je da sada mora ići na vjenčanje, i da
mu je ovaj cijeli splet malo vjerojatnih okolnosti potvrda toga. djevojka broj jedan sada se osjećala
ohrabrenom i podržala je tu ideju, osjećajući kako joj kroz tijelo prolazi čista energija radosti i mira,
dok je umornih očiju razmišljala kako bi trebala popiti neku kavu da može širom otvoriti oči i vidjeti
sve, jer željela je vidjeti sve, željela je čuti sve, dodirnuti, i mirisati. taj je dan bio jedna velika radost.
ne zna se kako se taj čovjek, kojega je splet okolnosti ipak doveo na vjenčanje, osjećao, ali po izrazu
lica moglo se zaključiti da je ugodno iznenađen i da mu je nekako toplo oko srca, jer smiješio se i
izgledao je onako kako izgledaju ljudi dok sjede na nekom mjestu gdje trebaju biti u to vrijeme, tako
je izgledao on, kao čovjek koji sjedi točno tamo gdje treba sjediti baš tada.

to je ta priča...

dogodila se nedavno, a na dijeljenje me potaknula ova serija koju malo gledam, a koja mi je jako pomogla,
jer jako su me boljele oči i bile su prilično suhe, ali nakon samo jedne epizode točno te serije, oči više nisu suhe... <3

.......

svijetu su potrebni i nježni ljudi
ti ljudi koje drugi nazivaju ljudima nježnosti, oni su tihi pokretači
to su duše koje rade iz sjene
duše koje vole tiho i snažno
koje vole bez ostatka, koje ne misle o mjeri
i koje taj nedostatak mjere
nekad ostavlja bez daha i umorne
nekad ih ostavlja u šutnji bez pokreta
jer radeći iz sjene u sjeni ostaju i uvijek će u sjeni
ostati ti aspekti njih koji su najnježniji, najvažniji
jer nježnost tek tiho sjaji iz sebe same
većini neprimjetna, tek osjetna kao blaga prisutnost
ona ne stvara prolazne eksplozije
već snažno podržava ljepotu duše
u nastojanju da ju se obuhvati ona se raspršuje
jer nevezana je, jer raste izvan dodira
jer rascvjetava se u uzvišenom spajanju duša...

1
moji srednjovjekovni oklopi i štit i mač
ne mogu ih (s)pustiti jer drže me se prečvrsto
zimi nekako izdržavam
no ljeti, prže mi meso

2
jer sve su to pokušaji da objasnimo sebe sebi drugima druge u sebi sebe u drugima da objasnimo sebe u odnosu na sebe, njih, nju, tebe

3
ma da, i šta?
pa da, onda ne
a ne, nije uopće
možda, možda
a što ako?
možda ipak?
ne, sigurno ne
da, sigurno
ali možda ipak?
ono što je nekad bilo inače, sada je baš zato
em sam tu em sam tamo
em me ima em me nema
nema me - volim to reći, a da još ni ne znam zašto
zašto
zašto
zašto

4
molim te
da posumnjam u sva ograničenja
u to da sam u kavezu fizičkog svijeta
u to da sam u krletci snova/uma
u to da sam u zatvoru besanog sna dok spavam
u stvarnost nestvarnog

5
za nekoliko ću sekundi nestati zauvijek
jer to je ono što želim
u noćima poput ove

........

......a taj šum lišća, to je šum lišća gusto zbliženih stabala. i premda podsjeća na šum vode,
drugačiji je, nježniji, više frekvencije, u njemu prevladava lakoća, dok u šumu vode koja pada
prevladava jedna težina, dubina, a učinak na tijelo i dušu jednako je različit, s lišćem koje
čini da blistaš u sjaju neba, a voda koja čini da se uzemljiš, tijelo postaje teško i kliziš u jednu
posvemašnju opuštenost i samo što ne zaspiš. pa te žabe... u travi. u kontrastu s ostalim
zvukovima koji zajedno čine jednu harmoniju zvukova bliskih tišini, ali onoj živoj tišini tisuće
i tisuće zvukova koji dolaze iz daljine. život koji je u miru, koji mirno živi, kilometrima uokolo.
ti udaljeni zvukovi, pa te žabe u travi odmah slijeva. pa fazan koji se povremeno oglasi.
pa ta srna koja mi je pretrčala ispred nosa, skačući otrčala, dugih nogu. pa je u jednom
trenutku stala, još me nekoliko tih trenutaka gledala i nastavila dalje. pa to sunce... pa ta visoka
trava još uvijek mokra od rose, natopila mi je noge sobom. nekad mi dođe da samo ostanem,
da legnem na tu zemlju i da me ona ugradi u sebe i da budem zemlja. da budem trava. da
budem sunce, zrak, da me drugi dišu, da dišem druge. da budem kiša, da padnem na sebe,
da samu sebe upijem, da se prožmem, da se do zadnje pore, do zadnje pukotine upijem...

.......

sve je oko mene vrlo živo, vrlo životno, vibrantno. osjećam...
a danas, dan je izmijenio već nekoliko sljedova. dan mi se,
kao i mnogo puta prije, prepolovio na dva dana. dvostruko sanjanje.
i nakon drugoga, probudila me jedna misao, dok sam ležala u
krevetu pomalo izmučena tijela ali vrlo laka duha i slušala zvukove
života koji dolazili su kroz širom otvoreni prozor zajedno sa suncem
koje ih je na svojim zrakama raširilo i množilo u radosti. ovo je bila
dugačka rečenica. a ta misao... bila je vrlo kratka, ali nezamislivo velika.
meni velika, jer ta je rečenica moja stvarnost na koju se tek privikavam.
a privikavam se vrlo rado i vrlo je lijepo to privikavanje, jer grlim ju i cijelo
ju moje biće podržava. podržava ju i cijeli svijet koji me okružuje, ali ne
mene kao njegov centar, nego podržava ju univerzalno, kao da se cijeli
svijet zadnjih dana budi s takvom mišlju, a nadam se da se budi i da će
se čak cijeli svijet jednog dana uskoro početi buditi s njome. a kad već
govorim o tom centru svijeta, besramno iskreno ću reći da se u zadnje
vrijeme osjećam kao da sve nekako gravitira u moje središte. toliko se
otvaram u sebi prema svemu što me okružuje da sve što me okružuje
željno me prima k sebi. kozmička privlačnost duša. i u toj privlačnosti,
sasvim mi je svejedno gdje mi je noga, gdje trbuh, gdje je desna ruka,
rame, uho, gdje mi je kosa... jer i u stvarnosti to je sasvim svejedno.
sad mi je pala na pamet ona priča koju je napisao Poe i u kojoj jednoj gospođi odleti
oko s visoke kule.

a ta misao, napokon, nije da ju odgađam radi neke teatralnosti, nego jednostavno
joj je trebao mali spontani uvod iako sam je mislila reći odmah na početku, ali nisam.
misao je ova: sad napokon više ne moram živjeti da preživim, sada mogu živjeti
da živim, da se radujem, da uživam.

*naziv te priče u kojoj gospođi odleti oko je U škripcu

nekad je potrebno otići da bi se unutrašnje strukture pokrenule taman dovoljno
da izrode jednu lakoću koja će zatim ispunjavati preostale dane sve dok se u
istoj toj unutrašnjosti ne dogodi neki zastoji koji sada nagoviješta novu liniju napada
onih vidova ove rezonirajuće šupljine koji umom raščlanjuju pitanja srca.
to se nekad događa i u snovima iz kojih te prene nezemaljski lijep pjev
ptice koja je na prozor sletjela ne zato da bi te probudila već zato da bi odmorila ali u
tom odmoru njezina tijela dogodio se i odmor ove duše kao i na još beskrajno mnogo
mjesta u istom ovom trenutku ljudima kojima ptice pjevaju jutrima da ustanu u ljepotu.

a nekad nije potrebno otići. nekad je dovoljno da ti se dođe, da te se po(d)sjeti, da se
otvore nove oči za boje, oblike, za mirise i dodire i za te drugodimenzionalne posjete
nakon kojih još danima nakon malo lebdiš iznad zemlje.