.......

sve je oko mene vrlo živo, vrlo životno, vibrantno. osjećam...
a danas, dan je izmijenio već nekoliko sljedova. dan mi se,
kao i mnogo puta prije, prepolovio na dva dana. dvostruko sanjanje.
i nakon drugoga, probudila me jedna misao, dok sam ležala u
krevetu pomalo izmučena tijela ali vrlo laka duha i slušala zvukove
života koji dolazili su kroz širom otvoreni prozor zajedno sa suncem
koje ih je na svojim zrakama raširilo i množilo u radosti. ovo je bila
dugačka rečenica. a ta misao... bila je vrlo kratka, ali nezamislivo velika.
meni velika, jer ta je rečenica moja stvarnost na koju se tek privikavam.
a privikavam se vrlo rado i vrlo je lijepo to privikavanje, jer grlim ju i cijelo
ju moje biće podržava. podržava ju i cijeli svijet koji me okružuje, ali ne
mene kao njegov centar, nego podržava ju univerzalno, kao da se cijeli
svijet zadnjih dana budi s takvom mišlju, a nadam se da se budi i da će
se čak cijeli svijet jednog dana uskoro početi buditi s njome. a kad već
govorim o tom centru svijeta, besramno iskreno ću reći da se u zadnje
vrijeme osjećam kao da sve nekako gravitira u moje središte. toliko se
otvaram u sebi prema svemu što me okružuje da sve što me okružuje
željno me prima k sebi. kozmička privlačnost duša. i u toj privlačnosti,
sasvim mi je svejedno gdje mi je noga, gdje trbuh, gdje je desna ruka,
rame, uho, gdje mi je kosa... jer i u stvarnosti to je sasvim svejedno.
sad mi je pala na pamet ona priča koju je napisao Poe i u kojoj jednoj gospođi odleti
oko s visoke kule.

a ta misao, napokon, nije da ju odgađam radi neke teatralnosti, nego jednostavno
joj je trebao mali spontani uvod iako sam je mislila reći odmah na početku, ali nisam.
misao je ova: sad napokon više ne moram živjeti da preživim, sada mogu živjeti
da živim, da se radujem, da uživam.

*naziv te priče u kojoj gospođi odleti oko je U škripcu