(Ne)mrem.

s riječima treba oprezno.
nekad ih ne treba pustiti baš olako iz usta ili kroz prste, jer dogodi se da one odu nekamo u daljinu,
a ti ostaješ na mjestu ili čak zaostaješ za njima, ili se čak nekom povratnom spregom srušiš u prizemlje s
trećeg kata. s riječima treba oprezno, mislim si u trenutku ovom: pišem pismo i pišem jedno dugo pismo
i na kraju pisma kad pomislim da ga treba sada i poslati, shvatim da ga ne trebam poslati. jer osjećam
kako me riječi iz pisma sustižu i postaju besmislene, jer temeljene su i odrazom su jednog stanja koje
mijenja se iz trenutka u trenutak. ta se besmislenost posebno odražava u činjenici da je pismo ispunjeno
novim naricanjima i žalopojkama. pa odlučujem sjesti i isplakati te silne riječi

rekla je: ne možeš izbjeći život
rekao je: samo se jako trudi i budi opuštena
rekla je: nedostaje ti vjere u sebe
rekao je: "U dobru se ne ponesi; u zlu se ne poništi"

one neke značajnosti što ih u okviru obitelji nikada nismo u pravoj mjeri dobili,
kao što u nekim drugim obiteljima neki drugi pojedinci možda jesu dobili te, ali
nisu neke druge, kao što svaki pojedinac uvijek ima barem jednu tu značajnost koja
mu je žuđena, a neispunjena ili u dovoljnoj mjeri ili potpuno, tako je i u mom slučaju
no u mom slučaju je i tako, kao što je i u mnogim drugim sličnim takvim slučajevima,
da su te podrške mojih značajnosti koje su bivale neispunjenima, izdašno upotpunjene
ovim mojim drugim dijelom života koji nije jezgra djetinjstva već odrastanja u onom
jednom općem smislu. i ne mogu biti zahvalnija no što jesam na brojnim prilikama
koje dolaze na moj put, na brojnim divnim dušama od kojih mi se šire oči kad ih gledam
ali ne od straha već ljubavi i divljenja. i moj u ovo vrijeme prilično nomadski (ali u onom
instantnom smislu) život u kojem spavam u različitim krevetima, doručkujem s najdivnijim
domaćinima, odgovara mi više no što sam ikada mogla misliti da bi mi odgovarao, čak i
da se dogodio kao nešto željeno i planirano, a ne tek kao posljedična faza nekih mojih
izbora i odluka.

u jednom se trenutku života jednostavno dogode neke stvari, dogode se neki ljudi, koji
sruše sve predkoncepcije onoga što to zapravo znači sreća, sloboda, radost, ispunjenje,
koje si gradio cijelog života. i do te točke života povremeno si se, iako su oni duboko
ugrađeni u srž tvog bića, pitao jesu li tvoji ideali zaista previsoki kao što ti određeni
pojedinci tijekom vremena znaju s najboljom namjerom napomenuti, no od te jedne točke
nadalje odjednom shvatiš da su najbolje namjere u velikoj mjeri površne i nepotpune i da
umjesto njih može dostajati jedino bezuvjetna ljubav, u koju unatoč nekim pak drugim pojedincima
koji su te upozoravali da ne postoji, ipak istinski vjeruješ; bezuvjetno prihvaćanje i razumijevanje.
da bismo postigli sposobnost da u sebi podržavamo te silne vrijednosti, tijekom dužeg se
vremena potrebno mnogo mnogo truditi, mnogo se odricati onoga što mislimo da jesmo i nekad
čak onoga što mislimo da želimo da je najbolje za nas i za druge. no u jednom trenutku taj ogromni
ogromni ogromni napor biva nagrađen splasnućem potrebe za suvišnim naprezanjem, jer prijeđe
u jedno više spontano stanje jer vođen si onim višim od sebe koje ono čime si se ti sam godinama
mučio čini umjesto tebe. u tom trenutku postaješ provodnikom tih silnih vrijednosti koje malo pomalo
utjelovljuješ. no treba biti oprezan, treba biti svojim gospodarem, da se ta utjelovljenja velikih
značajnosti ne bi poistovjetilo sa samim sobom, jer vrlo je lako zamijeniti bivanje provodnikom
s bivanjem onoga koji provodi. i iako to zaista i jesi, još uvijek nije vrijeme za takve predkoncepcije
jer zapravo je samo istinsko iskustvo bivanja provoditeljem ono što je pravo, i u tom trenutku iskustva
spoznaje ne samo da te predkoncepcije postaju bezopasne već one prestaju njima biti, rastvaraju se
u beskonačnosti.

.............

otišla sam i nije me bilo
a dok sam se vratila, baš na mojoj mojoj električnoj žici
dočekali su me najljepši golubovi na svijetu
najprije golubica
prekrasnog sivo-srebrnog perja s tamnom ogrlicom i nečim poput krune na glavi
prekrasnog dugog nečeg kao repa...
a iz jednog od mojih visokih borova zaštitnika povremeno izleti
i jedan veći primjerak, njezin golub
i sjedi ona na žici, guguće, priča nešto,
ja stojim na prozoru i gledamo se
pričam joj nešto
a ovaj njezin kad vam izleti iz bora ona odmah odmah odleti za njim
važno je to što kod moje kuće golubova nikad nikad otkad živimo tu (skoro 15 godina) nije bilo
a sada su savili gnijezdo u našem boru
i volim ih
i smiješan mi je sljedeći prizor: ona stoji/sjedi na žici, vjetar joj propuhuje kroz pahuljasto perje
i onako gleda okolo, lijevo desno, gore dolje, onako kako to golubice rade
uzdignute glave, sjajnih malih tamnih očiju
a kraj nje slete najprije jedan pa drugi pa treći primjerak neke divne male ptičice
i stoje svi zajedno i gledaju se
nevjerojatan prizor, na 2 metra od mog prozora
i moja prisutnost im nimalo ne smeta, svi se tako gledamo
smiješno
i pomalo nestvarno (iako tako možda ne zvuči)

a jutros dok sam brala šumske jagode za doručak
palo mi je na pamet ovo:

1. nekad tražiš jedno, a dobiješ drugo
a nekad ne tražiš ništa a dobiješ sve

2. da bi nešto vrlo vrijedno zadržao
moraš to i dijeliti

3. svi mi prije ili kasnije dobijemo sve ono što (mislimo da) zaslužujemo

ponekad si tu
ponekad sam ja
dok mi ramena podižu prečku
rukama pridržavaš ono što bježi iz mene
u trenutku očiju vidjela sam
i čini se kao da svatko ima one, baš svoje riječi
kao što je slutnja riječ koja je trenutačno moja više nego ičija
moja trenutačno više nego ikada
to nije riječ, ja sam to....

.........

Život je nekako odlučio umjesto mene. Ne znam ni kad ni kako, ali odlučen je, jer odlučan,
za razliku od mene. I odlučio je da ga slijedim naprijed. Zašto baš naprijed? To je pitanje za život.
I sada, pratim ga, dok on ide ispred mene. Najprije me bacio u središte vrtložnih događanja koja su me uvukla
i od kojih mi tijelo (kao i uvijek kad sam uzbuđena i preplavljena) drhti. U početku je drhtalo više od plašljivosti
ili nesigurnosti ili izloženosti, a sada drhti od nagomilanih slutnji svega što me čeka. Moram preko noći negdje
pronaći samopouzdanje. Jer tamo kamo idem, bez njega će me zgaziti. Kao mrava zgaziti, jer mravi su vrlo sitni.
A ja često postajem vrlo sitna u takvim situacijama kad moram biti velika da me se vidi i čuje. Dakle, nabaviti
samopouzdanje. To je samo jedan dio....

dok dva starca vode razgovor
sjedeći u stolicama
pletenima od trske jedan
drugome umotavaju misli u
veo toplog osjećaja
nostalgije, slatkoće opojnog
domaćeg vina i
pripovijedajući, prenose
svoju životnu priču
gledajući u daljinu
i šute

iz pisma:

malo je onih koji su voljni slušati.
još je manje onih koji žele razumjeti.
a još je manje onih koji mogu razumjeti.