........

......a taj šum lišća, to je šum lišća gusto zbliženih stabala. i premda podsjeća na šum vode,
drugačiji je, nježniji, više frekvencije, u njemu prevladava lakoća, dok u šumu vode koja pada
prevladava jedna težina, dubina, a učinak na tijelo i dušu jednako je različit, s lišćem koje
čini da blistaš u sjaju neba, a voda koja čini da se uzemljiš, tijelo postaje teško i kliziš u jednu
posvemašnju opuštenost i samo što ne zaspiš. pa te žabe... u travi. u kontrastu s ostalim
zvukovima koji zajedno čine jednu harmoniju zvukova bliskih tišini, ali onoj živoj tišini tisuće
i tisuće zvukova koji dolaze iz daljine. život koji je u miru, koji mirno živi, kilometrima uokolo.
ti udaljeni zvukovi, pa te žabe u travi odmah slijeva. pa fazan koji se povremeno oglasi.
pa ta srna koja mi je pretrčala ispred nosa, skačući otrčala, dugih nogu. pa je u jednom
trenutku stala, još me nekoliko tih trenutaka gledala i nastavila dalje. pa to sunce... pa ta visoka
trava još uvijek mokra od rose, natopila mi je noge sobom. nekad mi dođe da samo ostanem,
da legnem na tu zemlju i da me ona ugradi u sebe i da budem zemlja. da budem trava. da
budem sunce, zrak, da me drugi dišu, da dišem druge. da budem kiša, da padnem na sebe,
da samu sebe upijem, da se prožmem, da se do zadnje pore, do zadnje pukotine upijem...