nekad je potrebno otići da bi se unutrašnje strukture pokrenule taman dovoljno
da izrode jednu lakoću koja će zatim ispunjavati preostale dane sve dok se u
istoj toj unutrašnjosti ne dogodi neki zastoji koji sada nagoviješta novu liniju napada
onih vidova ove rezonirajuće šupljine koji umom raščlanjuju pitanja srca.
to se nekad događa i u snovima iz kojih te prene nezemaljski lijep pjev
ptice koja je na prozor sletjela ne zato da bi te probudila već zato da bi odmorila ali u
tom odmoru njezina tijela dogodio se i odmor ove duše kao i na još beskrajno mnogo
mjesta u istom ovom trenutku ljudima kojima ptice pjevaju jutrima da ustanu u ljepotu.

a nekad nije potrebno otići. nekad je dovoljno da ti se dođe, da te se po(d)sjeti, da se
otvore nove oči za boje, oblike, za mirise i dodire i za te drugodimenzionalne posjete
nakon kojih još danima nakon malo lebdiš iznad zemlje.