1

da bi se imala
nevjerojatna pršteća energija duše
nevjerojatna isijavajuća energija tijela
treba rano, u vrijeme prvog cvrkuta ptica
prekinuti snove
sjesti
i slušati vrtloženje neodsanjanih slutnji
borovih izdisaja
zemljina smrznutog pucketanja
odvaljivanja smijehova
utihlu elokvenciju nutrine

to je samo jedan od načina

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše. to je ta priča.

.....

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

dogodilo se to da sam u editor stala upisivati jednu priču.
kad je priča bila gotova, odabrala sam kategoriju "priče"
i objavila priču. onda su mi interneti javili da je stranica uklonjena.
pomislila sam da to znači da je moja priča nestala, no ipak sam
išla provjeriti. i zaista, interneti su pojeli moju priču. a bila je to
sjajna priča, i nikad više neću napisati takvu. kad je priča bila
gotova, pomislila sam da me podsjeća na harmsove slučajeve,
a ja jako volim njegove slučajeve. možda je harms rekao internetima
da pojedu moju priču jer bila je suviše njegova, a ne moja. i mislim si
kako bi harms bio u pravu kad bi to rekao. jer priča je bila o dvije
starice koje su jele kašu. jedna je drugoj rekla da je fina kaša, a
druga joj je odgovorila da je. onda je u sobu ušao dječak i potapšao
starice po ramenu. starice su mu namignule i on je otišao iz sobe.
onda je počeo padati snijeg a starica je jedna drugoj rekla da je počeo
padati snijeg a druga je odgovorila da je. došao je dječak i potapšao
ih po ramenu. starice su namignule dječaku i on je otišao. zatim je
došla mačka i skočila jednoj starici u krilo. drugoj je starici u krilo
pala zdjela puna kaše.

znala sam se u svojoj prošlosti pisanja ovdje zapitati "a što je uopće ovaj blog", ili "zašto uopće radim sve ovo",
no nikada se nisam ovoliko dovijala, jer nikada ovoliko nisam uključena ni bila, ovoliko emotivno angažirana na
neke druge strane osim jedne posebno i trajno. sada, jer više toga vidim i osjećam, više pitanja iskače i s nekima
od njih uopće se ne mogu ni baviti jer nadmašuju moje kapacitete. moja povijest prijateljstava odražava se i u
ovoj sferi, gdje prijateljstva? također testirana su uvjetnošću intenziteta kvalitativnog i kvantitativnog angažmana.
ja sam uvijek bila tip koji je padao na testu kvantitativnog, ali (najčešće) ne i kvalitativnog. i pitala sam se nekad, što činiti
s tom općom nemogućnošću produženog intenzivnog angažiranja oko pojedinaca. jer činilo se da upravo to je
u većini slučajeva ono presudno. a ključna je riječ tu upravo ta većina. jer uvijek je bilo i uvijek će biti tako da oni
koji su u srcu tvoji i u čijem si srcu ti, oni koje voliš i od kojih si voljen, oni s kojima sljedeće vrijedi barem približno:

nekad se (emotivni) kapaciteti slome, ali ne zato da bi se srušili, nego da bi kroz pukotine ušlo taman
još malo da se kapacitet poveća za onoliko koliko u pukotine stane. što su pukotine veće, širenje je
bolnije, jer rast.

i ono kad ljudi kažu da treba biti hrabar i činiti stvari koje te prestravljuju, od kojih grči se utroba i
drhtiš. bojim se da mi isti ti ljudi koji nisu mimoze ne vjeruju koliko je teško biti mimoza i činiti mnogo takvih iskoraka
i sasvim normalno živjeti. jer koliko je iskoraka, toliko je prilika za ranjavanje. i od silnih prilika koje za to stvaramo,
neke se i ostvaruju. i oporavak traje. nekad satima, nekad danima, nekad mjesecima, a nekad i godinama.
no koliko god puta ranjena, opet ću. jer ne može me se toliko povrijediti koliko bolna može biti praznina
nakon opetovanog uzmicanja. bolnost takve praznine odjekuje još dugo nakon što je zatitrala.

pogledaj najljepši crtani na svijetu...

stojim ispred prozora. gledam u bjelinu koja stvorila se preko noći (ne ove nego prethodne), i u snažan vjetar koji ju je
dopratio, zalupljujući prozore i fućkajući kroz loše izolirana vrata. isti ju taj vjetar sada otpraćuje,
raznoseći gomile te bjeline s krovova, (i upravo i s mog krova koji gledam jer soba mi je na katu pa
je i krov dovoljno blizu) raspršujući ju zbijenu u bezbroj sitnih čestica u koje gledam
kako svjetlucaju na suncu, koje se u njima, čak tako sitnima odražava. a te su zbijene čestice bjeline
zaleđena voda, i tako raspršene vjetrom ne otapaju se odmah, već im niska temperatura unatoč izravnoj
sunčevoj svjetlosti dopušta da odigraju svoj blještavi ples zrakom kojim u prvom mahu personificiraju vjetar, a
zatim puštene igraju svoje,dok lepršajući padaju na zemlju ili se na putu do nje rastvaraju u ništa.
i gledam u taj ples, i u tu bjelinu koja je usred ožujka prekrila svijet, ovaj moj mali grad, ovu moju malu ulicu.
i gledam sebe malu koja gleda
i vidim da se nešto sliježe duboko u meni. odjednom mi se pred očima koje paralelno gledaju i vanjski svijet
odigrava bezbroj nekih filmova prošlosti i vidim da sam, koliko god da sam svih ovih godina rasla i narasla,
još uvijek jednako splašena bezbrojnih mogućnosti kroz koje ova duša, svakog trenutka pokreta, može
doživjeti. i koliko je svjesnija postala sadašnjosti, toliko uopće nije. koliko se toga može namnožiti u jednoj
glavi, koliko paralelnih filmova odigravati, na koliko se mjesta istovremeno može biti, činiti, imati. jer bila nikad
i nisam zapravo, ni činila, ni imala. ništa. imajući tek ponešto ili čak sve baš sada, u tom trenutku dok stojim
uz prozor i gledam ples raspršene svjetlucave bjeline. i ti srebrni borovi ispred kuće, kao dvije velike zaštitne
kule čije sjene gledam na zidovima noću, i njih gledam i vidim da baš sve s čime se oči mogu sresti budi neku
asocijaciju, neku emociju, neku priču. što me određuje? jesam li ono što očekujem od sebe?
jesam li ono što drugi očekuju da budem? jesam li ono što u mnogim trenucima nisam kad mislim da jesam?
jesam li bol koju osjećam kao posljedicu svojih djela? jesam li riječ kojom me netko opridjevljuje?
jesam li epitet kojim drugi ukrašava moje propuste? ili sam ovo sada, što osjećam u cijelom biću kao mir,
kao slegnuće otpora naspram podijeljenih bezbroja mojih ličnosti? bezbrojni identiteti s kojima se poistovjećujem
kako dolaze i odlaze, bivajući zamijenjeni novima gotovo svake sekunde? što je s tamom u meni? što je s ovom svjetlošću?
što je sa suncem u grudima? što je s blokadama u komunikaciji? što je s odgovornošću pred kojom se skrivam?
što je s preuzimanjem tereta? što je s tom glomaznom ledenom oštrom sigom koja mi visi iznad glave? hoću li se
skloniti hoću li je slomiti ili od nje poginuti? bila, činila, imala, poginula. ili ću odabrati biti baš ovo što jesam dok stojim
gledajući van u trenutku koji je samo moj, dok osjećam tu radost koja postoji u srži, povremeno zaklonjena neistinom,
neznanjem, krivim odlukama, gramzljivim egom hranjenim samodokazivanjem. i je, znam da je tu. osjećam ju
barem noću, kad legnem, kad se iscjeljujem osjećanjem sebe, opraštanjem sebi, kad mi već drugi ne mogu oprostiti.
umjesto hvala na ovome što jesam, reći ću oprosti na onome što znam biti.
oprosti za negiranje
oprosti za prekrivanje lažima
oprosti za podsvjesne obrambene mehanizme
oprosti za uznemirujuće snove pune terora
oprosti za samokažnjavanje
oprosti za bol
oprosti za potiskivanje svojih potencijala
oprosti za strah od ljubavi
oprosti za dopuštenje za potiskivanjem tvoje prave prirode
oprosti za ranjavanje ohološću
oprosti za propuste sebičnostima
oprosti za zanemarivanje zdravlja

dok se god ima ljubavi, ima se i snage. treba se naučiti da je ljubav prema drugima i ljubav prema sebi.
bez ljubavi prema sebi nema ljubavi za druge, nema ljubavi uopće. i čemu strah kad može ljubav.
sve to već je otprije poznato, no treba se podsjetiti.
upravo su najveće istine pretvorene u naizgled ispraznosti jer ponavljane su toliko, a ne bi bile ponavljane
da nisu istina. najveće su istine i one najjednostavnije, one koje nazivamo klišejima, izlizanostima.
no boli me briga.
ovo je moj sadašnji diskurs
stilski je možda malo ogrubio
ali odražaj je unutranjih borbi
i neodustajanja

neke duše postaju naše čim ih ugledamo
druge, koje često susrećemo, zauvijek ostaju nepoznate

R.I.P.

ova se priča napokon riješila, privela kraju.
ne znam kako ono ide u onoj prispodobi, ono kad kaže nešto u smislu:
izađi iz te kuće, otresi prašinu, i nikada se više u nju ne vraćaj. to je to

R.I.P.

..........

kad natjeram se zuriti u tebe
(unatoč apatiji
malodušnosti
tjeskobi)
sliko jedna nadahnjujuća,
cijela ogromna praznina u ovom tijelu uspavanom
grubom i suptilnom
biva bljeskom ispunjena
puninom nad puninama
jer ljubavlju

sutra, kad se probudim, bit ću opet lijepa
sutra, moje srce bit će toplo
ruke meke
i obrazi isto
i oči isto
meke i bistre
i duša isto

sve novo
čisto

ima taj jedan časopis, fantom slobode,
koji kupljen je jedne godine na interliberu
prije dosta godina
i dosta tih godina on stoji u ormaru, praktički neotvoren
uopće neprelistan
ne sjećam se čak ni zašto je kupljen
i evo maloprije je otvoren
a u njemu je npr. ovo:

(osoban slučaj, obraćanje)

otišao si
misliš da ne znam? još prije nekoliko dana, da
i čini ti se, kao da te nikad nije ni bilo, jer otišao si tiho,
tako si barem mislio, neprimjetno, tako ti se činilo
znaj da u krivu si
taj je odlazak strašno rastužio, na kraju se čini da sve je bila samo
jedna vraški dobra, veličanstvena predstava, i nakon spuštanja zastora,
još si malo pustio da potraje taj gromki pljesak, pa još malo pustio da
odjekuje, i dok smo svi ostali sjediti u tišini i čekali nastavak, samo si nas
na silu potjerao iz dvorane i onda ju spalio
nije ostalo ni traga
sve si spalio
sve što smo gradili zajedno
kao da si bog
kao svemogući posjednik svijeta
ruše se cijele koncepcije onoga što sam mislila da jest
ruše se u ništa
u nešto drugo što ne razumijem
ove stvari ne bi smjele biti toliko teške
ljudi ne bi smjeli nestajati iz naših života
samo tako
nikad nisi ni želio biti moj prijatelj
ti jedan svenet od adama
prerezao si žice svog glazbala
a sve si krivo shvatio, zapravo.
i ja sam krivo shvatila
naivno sam nastavljala vjerovati
njegovala negiranje ideje da svemu dođe kraj
pogotovo iluzornim postojanjima, imaginarnim prijateljstvima, utvarama
tako se sada čini!
preživjeli smo pola zime zajedno
i baš kad je bilo naj naj najteže otišao si
samo si otišao
bez pozdrava
bez ajbok
i ljutim se
zbog svih silnih odlazaka
i zbog ove zime koja mi je oduzela mnogo
u kojoj mi je oduzeto mnogo
i zato čekam proljeće
neku kompenzaciju
čekam da mi proljeće daruje novu mene
.....
nema više mirisa, zlata ni tamjana
atlantida je zaronila duboko
u najveće dubine oceanske
i ostalo je samo jedno veliko ništa
osim ogromnog dokumenta sa gotovo svim
tvojim
pjesmama
sveneadameewin!
i ja ću si od njih napraviti knjigu,
kao što sam i obećala