Prelazimo stepenicu po stepenicu i u trenutku kada smo sposobni živjeti i djelovati na jednoj višoj stepenici, ta viša je za nas onda stvarnost, dok su one koje smo prerasli nestvarne. To se posebice tiče Tebe, jer iako živiš u svijetu, ipak si ga prerastao i sposoban si živjeti i djelovati u jednom višem svijetu. Zbog toga si idealist, jer idealizam je odlučiti identificirati se sa svijetom iznad nas, a ne sa svijetom u kojem živimo....
...Moraš spoznati da od sada pa nadalje nije važan svijet oko Tebe, već ono što Ti od njega u svojim mislima napraviš.
dok smo se tako držali rukama, ja tebe ti njega ona mene
vrlo si jako plakala (stvarno je jako plakala)
nikad te prije u životu nisam ni vidio
samo sam ti stisnuo ruku i ne znajući što se to u brzodišućim grudima
događa
odakle teku te silne rijeke ushićenih suza koje pljuštale su tvojim
glatkim obrazima
nisam znao, ali znao sam da je nešto veliko
kasnije si rekla da si i više nego dobro
da si osjetila kao da se utapaš u beskraju ljepote, a suze su morale van,
jer od silnog mora ljepote nije sve stalo u tebe a oči su otvori duše
pa je moralo kroz njih
i plakala si, plakala, plakala, jecajući za tim ljepotama koje ne možeš primiti
za tom ljubavi koja se prelijevala
tek kasnije spoznavši da su se ti "viškovi" smjestili na rubovima naših usana
koje bile su osmijeh
i nisam znao što bih ti rekao
samo sam te gledao
te tvoje oči
te tvoje riječi
slušao
slušao
hvatao iskrice tvoje duše kojima prštala si silno
svestrano
milovidno
tada sam te volio
iako to nisi bila ti
to nikada i nisi ti, niti ja, niti oni
to je ljubav