stojim ispred prozora. gledam u bjelinu koja stvorila se preko noći (ne ove nego prethodne), i u snažan vjetar koji ju je
dopratio, zalupljujući prozore i fućkajući kroz loše izolirana vrata. isti ju taj vjetar sada otpraćuje,
raznoseći gomile te bjeline s krovova, (i upravo i s mog krova koji gledam jer soba mi je na katu pa
je i krov dovoljno blizu) raspršujući ju zbijenu u bezbroj sitnih čestica u koje gledam
kako svjetlucaju na suncu, koje se u njima, čak tako sitnima odražava. a te su zbijene čestice bjeline
zaleđena voda, i tako raspršene vjetrom ne otapaju se odmah, već im niska temperatura unatoč izravnoj
sunčevoj svjetlosti dopušta da odigraju svoj blještavi ples zrakom kojim u prvom mahu personificiraju vjetar, a
zatim puštene igraju svoje,dok lepršajući padaju na zemlju ili se na putu do nje rastvaraju u ništa.
i gledam u taj ples, i u tu bjelinu koja je usred ožujka prekrila svijet, ovaj moj mali grad, ovu moju malu ulicu.
i gledam sebe malu koja gleda
i vidim da se nešto sliježe duboko u meni. odjednom mi se pred očima koje paralelno gledaju i vanjski svijet
odigrava bezbroj nekih filmova prošlosti i vidim da sam, koliko god da sam svih ovih godina rasla i narasla,
još uvijek jednako splašena bezbrojnih mogućnosti kroz koje ova duša, svakog trenutka pokreta, može
doživjeti. i koliko je svjesnija postala sadašnjosti, toliko uopće nije. koliko se toga može namnožiti u jednoj
glavi, koliko paralelnih filmova odigravati, na koliko se mjesta istovremeno može biti, činiti, imati. jer bila nikad
i nisam zapravo, ni činila, ni imala. ništa. imajući tek ponešto ili čak sve baš sada, u tom trenutku dok stojim
uz prozor i gledam ples raspršene svjetlucave bjeline. i ti srebrni borovi ispred kuće, kao dvije velike zaštitne
kule čije sjene gledam na zidovima noću, i njih gledam i vidim da baš sve s čime se oči mogu sresti budi neku
asocijaciju, neku emociju, neku priču. što me određuje? jesam li ono što očekujem od sebe?
jesam li ono što drugi očekuju da budem? jesam li ono što u mnogim trenucima nisam kad mislim da jesam?
jesam li bol koju osjećam kao posljedicu svojih djela? jesam li riječ kojom me netko opridjevljuje?
jesam li epitet kojim drugi ukrašava moje propuste? ili sam ovo sada, što osjećam u cijelom biću kao mir,
kao slegnuće otpora naspram podijeljenih bezbroja mojih ličnosti? bezbrojni identiteti s kojima se poistovjećujem
kako dolaze i odlaze, bivajući zamijenjeni novima gotovo svake sekunde? što je s tamom u meni? što je s ovom svjetlošću?
što je sa suncem u grudima? što je s blokadama u komunikaciji? što je s odgovornošću pred kojom se skrivam?
što je s preuzimanjem tereta? što je s tom glomaznom ledenom oštrom sigom koja mi visi iznad glave? hoću li se
skloniti hoću li je slomiti ili od nje poginuti? bila, činila, imala, poginula. ili ću odabrati biti baš ovo što jesam dok stojim
gledajući van u trenutku koji je samo moj, dok osjećam tu radost koja postoji u srži, povremeno zaklonjena neistinom,
neznanjem, krivim odlukama, gramzljivim egom hranjenim samodokazivanjem. i je, znam da je tu. osjećam ju
barem noću, kad legnem, kad se iscjeljujem osjećanjem sebe, opraštanjem sebi, kad mi već drugi ne mogu oprostiti.
umjesto hvala na ovome što jesam, reći ću oprosti na onome što znam biti.
oprosti za negiranje
oprosti za prekrivanje lažima
oprosti za podsvjesne obrambene mehanizme
oprosti za uznemirujuće snove pune terora
oprosti za samokažnjavanje
oprosti za bol
oprosti za potiskivanje svojih potencijala
oprosti za strah od ljubavi
oprosti za dopuštenje za potiskivanjem tvoje prave prirode
oprosti za ranjavanje ohološću
oprosti za propuste sebičnostima
oprosti za zanemarivanje zdravlja

dok se god ima ljubavi, ima se i snage. treba se naučiti da je ljubav prema drugima i ljubav prema sebi.
bez ljubavi prema sebi nema ljubavi za druge, nema ljubavi uopće. i čemu strah kad može ljubav.
sve to već je otprije poznato, no treba se podsjetiti.
upravo su najveće istine pretvorene u naizgled ispraznosti jer ponavljane su toliko, a ne bi bile ponavljane
da nisu istina. najveće su istine i one najjednostavnije, one koje nazivamo klišejima, izlizanostima.
no boli me briga.
ovo je moj sadašnji diskurs
stilski je možda malo ogrubio
ali odražaj je unutranjih borbi
i neodustajanja