neću nikad moći izreći beskraj
koji osjećam kad sva se ujedinjenost događanja
sastane u meni
disanje se svodi na bezuvjetnu putanju
bez podrhtavanja, kao kad samo sjedimo
i šutimo jer čaj je još prevruć
kad netko drugi isprepliće prste s mojima
ne osjećam to kao izdaju već kao zaobilazne
puteve k pomirenju s činjenicom da
to nisi ti
kad rastvaram dlanove na koljenima i
naježim se od ugode trenutka u kojem
udišem mirise sobe, ne osjećam se
samom jer sasvim sam upotpunjena
tišinom koja zeleni se u deki na krevetu
koji privremeno je moj
dugo već rano ustajem i ponizno očekujem
neočekivani zvuk otvaranja nečega
bilo što je ono čega nikad nema previše
bilo što da prekine nepokretnost mog disanja
koje toliko me bolno podsjeća na njega koji više nisi
ti jer lakše je u trećem licu misliti na ono
čega više nema. ti si energija koja
prešla je iz jednog u drugi
oblik koji otišao je

iako te zovem on to još uvijek si ti
samo u trećem licu