........

.........

malo zastani, pogledaj me u oči
dok odlaziš, nemoj žuriti.

..........

.........


Na praznom listu papira, koji ispred mene je na stolu već neko vrijeme, napravila sam skicu.
Skica je to koja nije nastala iz praznine, iako na praznini jest, već na temelju nečega što već postoji,
neko vrijeme, ali kao nepregledna masa nabacanih referenci, parafraza i samoosmišljenih razrada
teme. Gusta masa od velikog broja stranica koja me, svaki put kad pokušam u nju ući, prenaglo povuče,
prožvače me na brzinu i još brže ispljune. Nakon toga ostaje mi mučnina i otpor koji prevladavam
neko vrijeme prije novog pokušaja. Ta masa predstavlja grubu strukturu onoga što bi trebalo nastati
njenim probavljanjem, cilj je tekst, od nekih pedeset stranica koji ulaznica je za slobodu. Kakvu slobodu?
Nije da nemam izbor. Opcija prva bila bi istrzano izbacivanje teksta ugrubo prolazeći kroz ljepljivu masu,
s isto takvim rezultatom, dovoljnim, ali koji pruža isto takvu slobodu - tek dovoljno dobru. Osjećaj - pa-odradila-sam-to
i-sad-bi-trebala-biti-sretna-ali-bljutava-je-okusa. Druga opcija, i jedina preostala, je žestoka borba s gustim, agresivnim
tkivom koje napada, brani se, ali beskompromisna borba, borba u kojoj samo je jedan pobjednik i meni savršeno
poznat. Borba u kojoj cijelo tijelo se, kao simptom prenapregnutosti mozga, buni, žestoko trza, izbacuje sa sedla,
unutarnje krvarenje, potres mozga. Ali na kraju ono što rađa se glatka je, mirisna, prozračna, lepršava tvorba,
čije postojanje sjedinjeno je s mojim umom i kao takva me napušta, ostavljajući me slobodnu u slobodi po
vlastitom izboru, u slobodi koja nagovještena je unaprijed kao Fortuna Maior - odgovor dobiven na postavljeno
pitanje, skupljen u hrpicu na oltaru.

I zato, poduzimam trikove. Ako ih mogu koristiti komercijalisti, usađujući u masu beskrajnu potrebu za "TO"-"JOŠ"."TREBAM"
onda mogu i ja, varajući svoju podsvijest, stavljajući u vizualno polje svoje budućnosti i sadašnjosti jedno "PROMJENA"-"IZAZOV"-"SLOBODA"-"USPJEH"-""LJUBAV"-"POBIJEDI SEBE". Sada je praznina na desnoj i središnjoj strani ipak malo punija, a ja barem malo mirnija.

........

"U jednom romanu, Viktor Igo - verovatno si čuo za njega - opisuje kako je, izašavši posle mnogo godina
sa robije, jedan robijaš bio odbacivan od svih kao šugavi pas, dok mu dobri sveštenik nije dao prenoćište.
Ne samo to, već ga je pozvao na večeru, na zgražanje svoje služavke. Tokom večere, bivši robijaš, mislim
da se zvao Žan Valžan, uočio je skupocen srebrni escajg. Ustao je noću iz kreveta, ukrao ga i pobegao.
Na putu ga presretnu žandarmi i, kada kod njega nađu srebrne kašike i viljuške, uhapse ga i dovedu na
suočenje kod sveštenika. U toj situaciji, kakvo bismo iskustvo stvorili svi mi, da smo u koži tog sveštenika?"
Klimao je polako glavom kao da se slaže sa mojim neizgovorenim mislima. "Iskustvo pokradene i uvređene
osobe, zar ne, besne na bivšeg robijaša koji je zloupotrebio našu dobrotu! Ali taj sveštenik je odabrao sasvim
drugojačije iskustvo." Akerman ponovo klimnu glavom, gledajući me stisnutih očiju. "On je rekao žandarima
nešto kao, ne, to je strašna zabuna. Ja sam ovom gospodinu POKLONIO pribor za jelo. Dobri čoveče, ja sam
vam poklonio i ove srebrne svećnjake, ali vi ste zaboravili da ih ponesete. Molim vas, uzmite ih sada, i srećan
vam put".

Akerman napravi kratku pauzu, a potom progovori duboko iz tela: "Taj plemeniti čovek odabrao je da ne bude
pokraden!" Ja sam se nehotice nagnuo ka njemu, a oči su mi se ovlažile. "Umesto da pošalje tog čoveka na
doživotnu robiju, on se odlučio za sasvim drugojačije iskustvo - da pokloni najvrednije stvari iz svoje kuće.
Koja je razlika između ta dva iskustva? U jednom slučaju imali bismo jednog uvređenog tužitelja, koji bi do kraja
života mislio o ljudskoj nezahvalnosti i jednog nesrećnika na doživotnoj robiji."

Napravio je novu pauzu. Opet sam priznao sebi da je majstor pripovedanja, uvlačio me je sve snažnije u svoju
priču. "Sveštenik se odlučio za dvojicu srećnih ljudi: božjeg čoveka koji se u tom trenutku pretvara u plemenitog
čoveka. Čitav svoj preostali život bivši robijaš posvećuje činjenju dobra nesrećnim ljudima."

(Živorad Mihajlović Slavinski: Praskozorje Aivaza, Beograd, 2003: 256)

......

želim da te više ne sanjam. želim da prostor u sjećanju koji zauzimaš ti
a koji je ogroman nestane i da ostane ugodna praznina koju barem malo mogu
kontrolirati. otišla si i nisi rekla ni riječ. od tebe u smislu nestajanja nisam dobila ni
nagovještaj. i sad se družiš okolo na sve strane i živiš kako već živiš ali sigurno
pretvarajući se da nisam nikad ni postojala. zašto onda ne bih
i ja učinila isto. zašto ne bih pustila svoje krdo jelena na slobodu. razbježali
bi se i možda ih nikada ne bih ni vidjela više, osim u šumi, gdje i inače im je mjesto,
gdje šuškaju vječnost i šuškanjem razbježe sami sebe i skupljaju oči po vlažnom šumskom tlu.
budući da sam u dobrim odnosima s drvećem to bi trebalo biti lako.
ima jedna ulica tamo u velikom gradu kojom često prolazim kad idem prema
istoku. kad idem prema istoku, uvijek biram tu ulicu koja je prilično otvorena i prostrana
iako ili baš zato što sa svake strane u beskraj rastu breze. volim breze jer dobro ih osjećam
i dobro ih se sjećam. kad pogledam ih tako u nizu, kad hodajući prebirem po njima
osjećam se bijelom, jer iznenada uzmu sve iz mene i ostave me da hodam samo s jednom mišlju
koja odjekuje u darovanoj praznini. onda te se nikada ne sjetim. i ne pitam se
zašto si me napustila. dok sam budna skoro i ne pomislim na tebe. ali zato noću
kad svjesnost zaspi, ti sebično zauzmeš cijeli prostor moje podsvijesti, i uzimaš uvijek
drugi oblik kao da neću znati da si to ti ako samo imaš drugi nos, oblik tijela, kvalitetu glasa ili
životinjski oblik. međutim jako dobro znam jer osjećaj koji ostao je
za tobom prepoznatljiv je čak i kad nije očito vidljiv.
i mislim da jedini je način da riješim te se i počistim i zadnje dijelove tebe iz dubina svoga uma
taj da napokon počnem lucidno sanjati. onda te mogu
izbaciti iz slike umirući od sreće i uzbuđenja jer napokon svjesno sanjam.
onda više nikada neću spavati.

ima u mom životu jedan svemirac. kad s njim sam ja sam svemirka.
u početku kad još nisam znala što sam i tko sam bilo mi je naporno
slušati njegove priče o udaljenim planetima, o visokom drveću na kojemu
inače živi, o čudnim simbiotičnim životinjama i njihovoj mladunčadi
koja vuče se i skače, leti i gmiže po tim gustim žutim i ljubičastim travama
a energije (isto svemirsk), osjećaju se u zraku, kad udahneš duboko i ispuniš
pluća njima, osjećaju se te čestice koje nama bi se zemljanima (osim meni jer
ja to nisam) činile stranima, kao sitna tjelešca nevjerojatno isijavajućih bića
koja golicaju stijenke naših unutarnjih sluznica. kad mi je prvi put pričao o svojim
avanturama i o spoznajama koje su ga tijekom njih snašle, nisam se ničeg sjećala
i sve mi je bilo vrlo nerazumljivo, jer kroz moj se zemaljskiprilagođen mozak nisu mogli
probiti njegovi signali, opna je još uvijek bila suviše tvrda, poput debele kore koja s
godinama je dobila na krutosti i debljini. i tek nakon mnogo godina kora je počela
popuštati, i kad je već bila mlohava masa što počela mi je curiti iz ušiju i kroz oči,
sjećanja su počela navirati, bilo ih je mnogo i navalila su u moju svijest najprije snažno,
a zatim u manjim valovima, jer jak proboj bio je važan da bih uopće bila svjesna veličine
toga što mi se događalo. iznenada, moje je tijelo postalo pokret, stopala su preuzela novu funkciju
i moj mozak uopće nije bio moj već je bio sjedinjen s cijelom svemirskom populacijom.
neki kažu da su i zemljani svemirci, ali zemljani se ne zovu svemircima pa ih ni mi tako ne
zovemo, ali sebe. da.

Oznake: M. U.

Gdje je ovo nestalo?
Gdje si: Svježino, Neznanju, Naivnosti!

Oznake: nestajanje

Triebel.

zrak je toliko svjež i čist da u samo nekoliko dana prodišeš kao prvi put, i znaš da
tako vjerojatno nisi nikada prije disao. okruženo crnogoričnom šumom koja se
proteže u nedogled, a mještana ljubaznih i uslužnih, ozarenih lica. kad tek ušli
smo u selo, osjećaj je bio kao da se vraćam tamo odakle sam nekad davno otišla, a
nakon nekoliko dana osjećala sam u srcu kao da je to moj pravi dom. no sve to
dio je samo površne slike iskustva u koje smo ušli. iako su Nijemci poznati po redu i
disciplini i po tome što kod njih sve ima svoje mjesto, ono što nas je dočekalo u centru
bilo je nevjerojatno ugodno i pozitivno. raspored je raspored i jednak je u svim V. centrima
diljem svijeta, ali činilo se kao da je ovdje taj red tekao s prirodnom lakoćom, i svi smo
u njega bili uvučeni bez velikog truda. nikad ne znaš kako je stvarno drugima, znaš jedino
kako je tebi, ali sve se naizgled činilo da mir koji sam osjetila u sebi vladao je i u drugima,
barem prvih nekoliko dana, dok nisu počele borbe. ustajanje u 4 ujutro, jutarnja higijena, pa
meditacija u dvorani, nakon toga ručak, pa odmor i šetnja, pa meditacija u dvorani ili u sobi.
meditacija. meditacija. meditacija. lagana večera (voće i čaj). meditacija. predavanje. meditacija.
laku noć u 9.30. i tako 10 dana za redom. u potpunoj šutnji. kad odlučila sam doći u Triebel, sve
se slagalo samo od sebe i posložilo se savršeno. tvoja želja moja je zapovijed! međutim, nisam
mogla znati da entuzijazam koji me doveo tamo nije sposoban nadjačati sve one unutarnje
nečistoće koje se, kad usmjeren si na sebe u miru i tišini i bezbrižnosti o vanjskom svijetu i
brigama, podignu toliko iznenada da odjednom više ne znaš što se dogodilo. odjednom mnogo
emocija, od kojih mnogo onih za koje nisi ni znao da u tebi postoje. i važno je, važnije od svega,
ne hvatati se za njih i shvaćati ih dramatično, već ih pustiti da prođu kroz tebe, bez opiranja, ali
to je lakše reći nego izvesti!

Vipassana je tehnika meditacije koju može naučiti svatko, ali da bi se ustrajalo potrebna je
ogromna snaga volje i želja za onim što veće je od tebe samog. Vipassanu sam doživjela
najviše kao učenje sadašnjeg trenutka, i čarobno je bilo, u tih 10 dana slobode, postojati
u sadašnjosti koja je, kada si je potpuno svjestan i prihvaćaš ju kakva jest, najljepša na svijetu,
toliko lijepa da plače ti se, kakva god da jest! tek za to vrijeme shvatila sam da najveći izvor
patnje u opiranju je onome što trenutačno se događa. kad nestane opiranje, nestaje i patnja,
postupno. posebno pamtim šetnje u vrtu. radim krug oko malog vrta sa začinjskim biljem,
dolazim do ograde, stajem na klupu i gledam polje i šumu u daljini, tišina je toliko velika da čuje
se i pjev ptice u daljini, šuškanje lišća kroz koje ide neka životinjica, i taj zrak, koji ispunja mi pluća,
i suza, kao simptom čišćenja usred tolike ljepote trenutka, ogromna sreća jer osjećam život,
napokon, osjećam sebe, istovremeno kao neku praznu nepoznanicu i kao toplo ispunjenje,
i nije mi potrebno ništa više. zanimljivo je bilo tijekom meditacija promatrati ponašanje uma,
koji činio se u početku kao mala naivna životinjica, zatim kao perfidni stvor koji ne preže ni
pred čim, a zatim kao malo dijete koje naivno misli da ga ne promatraju, a promatraju ga.
samilost prema umu bio je krajnji stupanj prije posljednjega, a to je bilo nestajanje. i sada,
dvije godine nakon Triebela, još ga uvijek osjećam u srcu, kao utočište, kao oazu slobode i
blaženstva, kao mjesto gdje naučila sam biti, postojati, gdje prvi put osjetila sam što prava je,
čista i bezuvjetna ljubav. tek sam tada shvatila da zapravo ne postojim ja, već da je to nešto drugo
što se stalno bori za prevlast, što donosi mi patnju. ja nisam to, ja sam nešto drugo, nešto
što vječno postoji i postojat će, samo prekriveno, debelim slojevima paučine, prašine i blata.

i opet ću, vjerujem, posjetiti Triebel. čekam, da to vrijeme dođe...

želim biti poput tebe. ti koji mirno čekaš, koji u sebi čuvaš mudrosti, a samo u sjaju očiju mogu se
nazrijeti vatre u tebi koje griju moje srce. samo jednom riječju, kad te pitam "kako si?", odgovaraš,
i obasipaš me veličinom svoje osobnosti od koje titra žar u srcu, jače pa slabije pa jače pa slabije
pa jače... sve dok tako stojim i gledam te i slušam te više pogledom no ušima, i želim samo tako
stajati i uslijed stajanja tako zagrliti te i biti s tobom, jer volim te i osjećam da uz tvoje prihvaćanje
mogu voljeti i sebe dovoljno barem da ne uskraćujem si rana mirna svježa i radosna jutra. volim te isto kao
što volim djevojku koju upoznala sam u ponedjeljak, na jednom hodniku, uslijed ažurnih događanja oko
nas zaustavio se trenutak u kojem pružila mi je ruku i pogled u svoje oči.
toliko je ljubavi u meni i oko mene da nekad ne znam što učiniti s njom, izlazi korz cijelu mene i tijelo mi se
raspada od ljepote. ponekad je toliko neizdrživo da sebično obasipam duše oko sebe tek toliko da mi bude lakše.
ali često uslijed otpora i straha na koji nailazim pritom ostajem besmislena i prazna... ipak, kad svemir uzme
me u svoj zagrljaj opet krećem, hrabro i otvoreno, bez strahova koje ego mi podmeće u misiji zvanoj život.
tada svjesna sam da to nisam ja i da nisam ja ta koja čini i voli, to nešto veće je od mene, dar s neba,
blagoslov, milost, štoli, i pustim se da ide dok god želi treba može...
i baš tada, kad ja nisam ja, kad ego potisnut je u njedrima beskraja i čistoće, dogodim se ja koja trajem
u nježnosti svjetlosnih ruku. samo tada, ja zaista postojim...

nekad se nečistoće podignu, oči peku,
pritisak u glavi ni sunčan dan ne opušta

ovaj blog zapravo je umro. i imam osjećaj da svim ga zadnjim pisanjima neprimjetno sahranjujem.
nestalo je. mjesto na kojem uvijek sam nalazila ono što mi je trebalo, a što nisam dobivala nigdje drugdje.
utočište, sigurnost, bezuvjetnost, mjesto na kojem sam se mogla rasprostrti bez straha i osloboditi dijelove
sebe zaštopane strahovima, tugom, razočaranjima, i smjestiti u praznine nešto drugo, nešto bolje, nešto
ljepše i obećavajuće. sada je i to nestalo, ni to više nemam. previše sam izložena, i s tom se izloženošću
trenutačno ne mogu i ne znam nositi. a voljela bih jednostavno pustiti sebe negdje, dati se cijela i dati sve svoje,
jer ništa više ne želim, osim prazna i nova biti. stalno čekam da me netko spasi, i spasitelji se izmjenjuju,
a zapravo me nitko ne može spasiti od onoga što jesam i kamo idem. s godinama sam primijetila da živim kroz
emocije i da živim emocije. vjerovala sam da je lakše onima što cijelo biće im nije otvorena knjiga, za one što
znaju čitati. uvijek sam se osjećala tako, kao otvorena knjiga, u koju svatko može zaviriti i vidjeti a onda
na temelju toga graditi svoj odnos prema meni i sa mnom. s vremenom je postalo očito da nije u tome stvar i
da je u pitanju nešto potpuno suprotno. jer ono što sam u sebi osjećala kao ranjivost, s vremenom se zatvorilo
u jednu hermetičnu strukturu u koju nekad više ni ja ne mogu prodrijeti, osim riječima koje pustim da teku, te riječi su
ogledala u kojima samo nazirem ono što zovem sobom. i najlakše se to događa ovdje. i nekad se sve što izađe čini
jednom besmislenom antitezom, baš kao i život koji se događa. no kad se nakon nekog vremena vratim osjećam da
se mogu bolje razumjeti, s odmakom. i nije stvar u tome što ne znam što želim, a nije stvar ni u tome što nesigurna sam,
stvar je u nedostatku ljubavi prema sebi, što mi je ovaj blog pomogao liječiti. i nije kraj zato što izliječena sam. kraj je
jer osjećam ga. nužan je.
a možda je to samo magla koja obavija mi mozak danas od jutra......

nekad umorim se od stalnog osjećanja drugih u sebi
od onog zadnjeg trzaja snage da razumjela bih naše unutarnje procese
umorim se i od razmišljanja o stvarima koje nisu mi nadohvat ruke.
posebno me umaraju oprečnosti koje me potiru i uvlače
u neke igre u kojima nikad nisam voljela sudjelovati,
igre bez konačne pobjede, a svaki od sudionika je izvoljeva
umorim se nekad od života od riječi od slika i od gesti od emocija od zraka pokreta misli i od odnosa
sve to nekad osjećam kao glomazni teret koji tjera me da samo sjedim na podu i ne pomičem se, neko vrijeme
tada mogu samo biti i samo to bivanje mogu podnijeti.
onda sam ja samo ja
ta sloboda obnavlja me kad osjećam da više ne mogu.

nakon sutrašnjeg dana još jednom će život početi
nakon sutrašnjih borbi znam da bit ću dobro
jer znam da ljubav jača je od svega i treba joj se pustiti
sutra se dajem cijela...

bilo je vrlo rano ujutro, ne pamtim točno vrijeme jer uzbuđenje, trema, strah i iščekivanje bilo
je toliko da sve ostalo nije zapamćeno. zapamćen je jedino osjećaj koji je ostao i nakon
čitanja ohrabrujuće Učiteljeve poruke, bez koje vjerojatno ne bih ni sjela u auto ni otišla,
a pogotovo izdržala sve što je uslijedilo. čudnovatost cijelog putovanja bila je u bistrini koja
ga je pratila, ali ne običnoj bistrini već onoj jasnoj, kristalnoj, svjesnoj, sjajnoj bistrini koja ima
i jednu posebnu toplinu kojom ispunja srce i dušu i od koje pogled na cijeli svijet nešto je što
nikad prije nije doživljeno. možda je to zbog veličanstvene prirode koja nas je okruživala
cijelim putem, gotovo svih 7 sati tamo i natrag, možda je to zbog društva koje se tom jedinstvenom
prilikom srelo i našlo i upoznalo u razgovorima koji se vjerojatno nikada ne bi ni vodili da nije bilo tih 14
više-manje sati u malom automobilu, sa samo nekoliko kaseta od kojih smo puštali samo jednu
i to samo u vremenu kad bi nam usta bila toliko suha od razgovora da smo mogli samo biti i šutjeti
zajedno ili u trenucima kad je uzbuđenje bilo toliko da nam je trebao neki medij da ga kanaliziramo inače
bismo puknuli od veličine čiji smo bili svjedoci. spona nastala među nama tada vjerojatno se nikada neće
prekinuti. i koliko smo god karakterno različite, uvijek će postojati to vezivo u obliku iskustva koje nas je
spojilo na jedan toliko svet, čist i jednostavan način da ga ništa ne može oskvrnuti. ili nije stvar ni u čemu ili
je stvar u svemu tome, jer ništa od toga nije uvjetovalo stanje u kojemu sam trajala cijelo to vrijeme.
stanje svečanog saznanja da je ono prema čemu idemo značajno, toliko veće od nas i od naših malih ega
i svjetovnih života od kojih odlazimo i kojima ćemo se vratiti, (ne znajući
još tada) nikad više isti kakvi smo bili na odlasku.

ja sam posrednik između tebe i
tebe, mnogobrojnost mogućnosti
iz kojih izvlačiš (molim Te izvuci)
najbolje ja sam mjesto gdje sjedneš i odahneš (molim Te, molim Te, sjedni i odahni)
od svijeta bogatog i raskošnog privlačnog racionalnost sam koja za tebe rješava se
beskrajnih strahova što pune su ih noći
i rupe ispod kreveta i na tavanu i ne boj se
nikada, nikada, nikada ne boj se da nisam tu jer uvijek sam kad me želiš i ne želiš
kad me mrziš kad me tjeraš (molim Te ne negiraj me), daj mi da Te čuvam prepusti mi se
i sve ću riješiti za Tebe sve počistiti
za Tobom i u Tebi samo pusti me i daj mi
da budem Tvoja koža, Tvoje usnne Tvoje ruke stopala i uši
sve dok ne nestaneš u meni ja u Tebi i dok se ne rasprostremo kao beskrajna mogućnost
za svijet.

trebala bih ažurno sada poslima se baviti. međutim ne pušta me ideja da pomoć bi nemirnome umu bila ispisati ono što već dugo ga ukalupljuje u stalno iste emotivne obrasce. i umjesto da se provlačim kroz stalno iste i naporne identitete napuštenosti, želim njih ostaviti napuštenima i poništiti međusobno stalno sukobljavajuće polaritete sebe. i opet, kad krene to započinjanje, nijedna riječ kao početak ne čini se dovoljno dobra tako da ne mogu a da ne pomislim da moja intuicija zapravo navodi na blokadu jer ono što želim zapisati i ne treba biti zapisano. možda bi dobilo na težini, možda bi dodatno zakompliciralo stvari, iako je teško zakomplicirati nešto što je suviše apstraktno da bi bilo na bilo koji način i analizirano. to je uvijek bilo moje glavno oružje u nošenju s osobom sebe i s onime što vrijeme, ljudi i događaji nose i unose u mene. sad tek vidim zbunjenost i apsurd situacije. želim pustiti od sebe to što me boli, a ne mogu jer apstrakcija situacije ne dopušta mi da počinem i da se dogodi prihvaćanje. čak i u razgovoru s drugima, u nastojanju da se s udruženim umovima i senzibilitetima dođe do neke umirujuće ideje, dolazi se samo do zaključka koji opet traje u obliku pitanja: zašto? koji bi uzrok, koji bi razlog mogao biti napuštanju neke osobe, bez ijedne riječi nakon toliko godina, napuštanje unatoč činjenici da dijelite divnu prošlost. nedavna prošlost doduše nije bila toliko divna jer nije joj bilo dopušteno ni da se dogodi u dovoljnoj mjeri da bi se slegle i dovršile komunikacije ključne za nastavak odnosa. i uzalud onda pokušaji bilo kakve obnove, kad druga strana blokira bilo kakav kontakt. o konkretnim pokušajima nije tu riječ jer moj izdajnički karakter mošusnog jelena sprječava svaku novu mogućnost da se dogodi novo odbijanje i zid. na kraju ipak ispada da ja sam krivac za stanje u kojem sam, jer odgovornost je na meni. ona je odgovorna za svoje ponašanje, a ja opet za svoje reakcije. jer u stvaranju vlastite stvarnosti stvaram i o(k)ružje (u) kojem se branim i opirem ili kojim štitim i prihvaćam. iz pokušaja da izložim problem ispalo je samo ovo. bojim se, na žalost, previše zakukuljeno, apstraktno i introvertirano da bi bilo tko sudjelovao i velikodušno mi ponudio objektivno objašnjenje. ali um mi je sada barem malo rasterećeniji. za sada.

ne znam više tko sam, ni što sam, ako sam što a ne tko, a možda i jesam.
ni što radim ovdje, ne znam više. radim li išta ili ne radim samo sam lijena i
besposleno tumaram idem gdje mislim da trebam a nekad ni ne mislim, samo
idem i briga me. nekad to i izgovorim: "boli me briga" izgovorim mnogo puta,
koliko trebam i na trenutak lakše je ali opet se vraća sve iznova, vraćam se ja i
vraća se svijet i sve ono što treba učiniti a čini se da zapravo i nema nekog smisla.
u umu zapravo i shvaćam da vjerojatno i ima nekog smisla, ali taj me smisao i ne
motivira jer manjak snage i volje čini me lijenom i nepokretnom i čini me tromom masom
koja samo želi spavati sve dok se i san ne rastvori i pretvori se u snolike halucinacije ogromnih
pauka koji me hvataju sa zidova spuštajući se na svojim glomaznim nitima i onda skačem iz kreveta kao
u jednom jedinom pokretu i stojim i gledam ih, pauke kojih nema, koji nestali su zajedno s mojim prigušenim
zatomljenim vriskom koji je ostao u praznom prostoru lubanje gdje svi snovi su i noćne more i strahovi i nestajanja.
možda zaista nestajem, iz dana u dan. da zaista nestajem znam onda kad osjetim da zatvorena sam za svo svjetlo koje
me inače obasjava i iznutra sve se raspada, degradira, jer prespora sam da bih ovaj život iskoristila za svoje oslobođenje i za
stvarnu pomoć drugima. od osobe koja sam bila pretvarala sam se u osobu kakva sam željela biti a na kraju je nastalo nešto toliko neodređeno da me strah uopće i pokušati konkretizirati jer bojim se još jednog neuspjeha. istina je da je svijet težak za suočavanje,
teška su očekivanja, jer previše je kolebanja. možda sam ja zapravo mentalni bolesnik i samo je pitanje vremena kad će to shvatiti i svi ostali i smjestiti me gdje mi je mjesto. možda je mjesto prema kojemu idem ovako kako sada živim mjesto neko s kojega neću imati izbora nego sprdati se s cijelim svijetom jer napokon vidim i shvaćam njegove apsurdne ili boljerečeno njegovu cjelovitu i sveobuhvatnu iluziju važnosti koje nema. sve je samo privid, a mi smo uvučeni u njega. i gotovo sve što činimo proizlazi iz onoga što mislimo da jesmo, a to nije to, jer nismo to. voljela bih da mogu govoriti o leptirićima i osmijehu i o čaroliji svega što postoji, no sada sam drugdje. sada vidim samo ono što nisam, a ono što želim biti tako je daleko. i tek sada to vidim. ne znam koje je moje mjesto u svijetu, ne znam što trebam biti i činiti. sve te svjetovne stvari nikada nisu sjele na svoje mjesto, uvijek sam bila negdje između a i sada sam tamo. razlika je u tome što sam prije to mogla biti bezbrižno, a sada je vremena sve manje, jer bezbrižnost nije opcija kad se život događa, a ne događa se ništa osim unutarnjih svjetova od kojih nema neke konkretne koristi osim neobjašnjive radosti u mnogim trenucima i ludosti koja tjera na smijeh jer sve je toliko divno. ali samo unutra. vani je sve veliko i strašno i nema mjesta za mene... i plače mi se. jer iznenada vidim gdje sam zapravo. i vidim gdje nisam. što sam i tko sam? u sebi to znam, ali svijet to ne zna. a u svijetu živim i u svijetu se odvija ta borba, uspjeti ili ne, živjeti dobro ili ne. a dovoljno bi mi bilo da imam odjeću, hranu, šumu, planinu, vodu i zrak, možda pokoja knjiga. ali ne ide to tako... ne u ovom svijetu, ne u ovom životu.