postoji više vrsta tuge. postoji cijeli jedan svemir bezbrojnih tuga...
postoji stvaralačka tuga, u kojoj cijelo biće teži osloboditi se kroz čin
stvaranja, u nečijim stvaralačkim tugama rađaju se velika umjetnička
djela, u nečijima samo prostori rastvaranja, jedno raspršenje, iznenadni
pljusak koji donosi osvježenje, olakšanje, privremeno, prazno, a možda i
takvo privremeno koje teži postati malo trajnijim u vremenu koje tek dolazi.
postoje tuge u kojima čovjek samo sjedi, sam u njoj, sam s njom, i ona
ga preplavljuje, kao ogromna tamna voda koja se penje od stopala prema
tjemenu, najprije teške su noge, ne mogu hodati; kasnije se težina samo penje
i prekriva svaki dio unutra i vani, toliko je teška ta voda da treba leći na pod
kako bi se teret taj raspodijelio uzdužno, postao lakše nosiv, dok traje. u toj
se tuzi stvaraju samo misli, bezbrojne, bezbrojne misli koje ne teže osloboditi,
već zarobiti, koje ne teže stvoriti, nego razoriti. u takvim se tugama nestaje, u
takvim se tugama utopimo. i samo se može ležati dok voda, sve dok tijelo ne
postane njen teret, ne izađe kroz otvore van. onda je tijelo slobodno. i um. i tuga...

to su samo dvje, od cijelog jednog bezbroja.

umirem, dakle.
službeno je.
nadala sam se da se ipak neće ništa dogoditi,
da ću biti te sreće da moje se tkivo neće pretvoriti u
invazivnu smrt, ali dogodilo se. i sada se moram pomiriti s
time da ipak neću doživjeti sve što sam htjela jer za to nema vremena.
nema vremena ni za što, osim za prihvaćanje nestajanja.
tijelo propada neminovno, pa što ako se proces neovisno o nepropadanju
malo ubrza, bit će to kao da gledam neki strašni film stalno premotavajući
i bez zvuka jer previše sam znatiželjna da bih ugasila, a u isto vrijeme previše
prestrašena za izravno iskustvo odvratnosti.

............

Gorio je grad, ulice i brojni krovovi. Gorilo je unutra i vani, na sve strane i međustrane svijeta. Toliko da se nije osjetila ni svježina dahova koji su izlazili iz tijela strahom ohlađenih. Užasnuto zadimljene ulice slamale su se u oblacima svoga kraja, a istovremeno i početka, jer nestajanje uvijek u sebi sadrži i novo nastajanje, uništenje stvaranje. U tom se trenutku ona nije sjetila ni približno ničeg sličnog, jer biola je na užarenom tlu. I dok joj se pržilo meso, dok su joj se kosti raspadale i pretvarale u ogavan garavi bezmirisni prah, promatrala je to silovito događanje i osjetila veličanstvenost svoje bestjelesnosti koje još nije bila ni svjesna. Kao u snu, bila je neodređeno radosna, ispunjena intenzivnim strahom, nadom, bolom, nestajanjem, raspadnutošću, treperavom svjesnošću, neuhvatljivim titrajima maglaste ljubavi i sve se odvijalo bez odvijanja, istovremeno nastajući i nestajući, postojeći i nepostojeći. To je bilo ono o čemu se govori kad se boji smrti, ali ne govori nego misli, no ne ni misli nego tek strepeći predosjeća. Ljudi u nesvijesti žive, iako se svjesni rađaju. Ni toga nije bila svjesna, jer i ona je sada bila u nesvijesti, iako je vrlo skoro trebala početi ponirati u svijest i svjesnost i svjetlost i radost iz koje je i potekla. Koju je cijeloga svojeg relativno kratkog života i nosila u sebi, ne znajući, tek ponekad osjećajući da nešto pobuđuje nešto za što nije nalazila govornoga izraza. Ona nije jedna od onih koji su u jednom trenutku svoga života to pokušali i zapisati, jer njoj je sve došlo kako i prošlo, neočekivano, u nestajanju, bez očitih znakova o porijeklu i o značaju toga što je proživljavala. Ona nije bila jedna jedina. Ona, kao i mnogi. Kao i ogromna količina lave onih njoj sličnih ili barem istih, jednakih, ali i različitih, s jednakim iskustvima.

prirodo, došla si. vrlo si tamna, vrlo vlažna i vrlo, vrlo tiha. lokve u tebi,
u tvojim utabanim putovima, blato, mulj, razvodnjena zemlja, puna si
mirisa promjene, mijenjaš mi se pred očima kako se nebo mrači dok
hodam iz tvoje tišine na čvrsti beton....

...............

disciplina
koncentracija
kanaliziranje
ispunjenje

probiti koricu ovog vanjskog svijeta

daj mi da ne poželim ništa drugo od onoga što Ti želiš za mene, daj da nijedna želja koja Tvoja nije,
više ne uđe u moje srce. jer srce je moje, iako snažno, za neke želje neprikladno, jer nasuprotne su
i onda ga teže slomiti. molim Te, sve moje, sve što mislim da posjedujem, uzmi. uzmi čak i ono
u što sam sigurna da je moje i pod mojom kontrolom. i oprosti mi što još ne znam da zapravo nemaš
što uzeti, jer sve to što nudim Ti, zapravo je Tvoje. oprosti mi što ne znam da ništa od svega što
imam i znam, zapravo nije moje. oprosti mi što prisvajam si Tvoje milosti, a izvor nemilosti
nalazim u Tebi. jednog ću dana i ja vidjeti da ništa od svega u meni, na meni i oko mene, nema
nikakve veze sa mnom, već s Tobom. hvala Ti što znaš da potrebne su mi ikone, da potrebne su mi
forme, različiti oblici, jer jedino njihovim posredstvom mogu prihvatiti doživjeti vidjeti i voljeti Tebe, i u
tom posredstvu iz dana u dan rasti i jednog dana prerasti, vidjeti Tebe koji nisi Ti, vidjeti Ono što Ono nije
vidjeti, a ne vidjeti, osjetiti, a ne osjetiti, ljubiti, a ne ljubiti, vjerovati, a ne vjerovati, dotaknuti, a ne dotaknuti.
sve to da i sve to ne. sve u isto vrijeme, sve u isto, sve u, sve......................................................................

............

odrezat ću kosu,
omotati tijelo,
skinuti usne ruke ću
odrezati, ostat će samo od udova noge
koje odvest će me nekamo
gdje bit ću ničija
pa ni svoja...

nakon 10 dana šutnje, negdje oko dopodneva, počeo se širiti veliki žamor.
svi smo progovorili. nakon grljenja i razgovora s M., koji bio je naporan za naše
uspavane glasnice, odmah sam otišla potražiti cure s kojima dijelila sam sobu
svih deset dana. i tijekom tog vremena, ustajući i liježući s njima, razvila se
nevjerojatna bliskost. tražeći ih, shvatila sam da i one traže mene. prva je naišla Steffi.
taj susret bio je divan, uzbuđeno smo počele govoriti, i riječi koje su izlazile sustizale su
zamor glasnica i sve je bilo kao pomalo slomljeno, a drago. zanimljivo je bilo uočiti razlike
između slike koju izgradila sam tijekom svih tih dana, na temelju šutnje pokreta, tihih
uzdaha, slučajnih pogleda i između Steffi koju vidim pred sobom, u cjelini njene stvarnosti -
radosnu, dragu, mudru, čista srca, rumenih obraza i dva mala zelena sunca umjesto očiju.
dirljivo je bilo kad sam nekoliko dana ležala bolesna u temperaturi, svejedno odlazeći na
zajedničke meditacije u dvoranu, jer rekli su mi da je to oblik čišćenja, kriza kroz koju i tijelo prolazi,
ne samo zbog mira, tišine i divnog zraka, nego i od hrane koju su nam pripremali s velikom ljubavlju,
hrane šarolike, prefine, svježe i zdrave. superhrana od koje umnjaci su mi opet nastavili rasti kao ludi,
a mislila sam da nikad više neće. taj dan, kad osjetila sam se loše, dali su mi toplomjer.
došla sam u sobu i stavila ga; bio je digitalni. kad je počeo pištati i signalizirati visoku temperaturu,
Steffi me samo značajno pogledala i uzdahnula. u njenom sam pogledu tada vidjela točno ono što mi
je rekla zadnji dan da je mislila: "ah, žao mi je, da ti barem mogu nekako pomoći, zagrliti te, donijeti ti nešto".
ali nije, jer takva su pravila. a nije ni trebala, jer taj je pogled značio više od bilo kojeg zagrljaja i riječi i čaja
koje sam ispijala tih dana u ogromnim količinama. ti su dani bili prava muka. poklopilo se pročišćavanje ne samo
na fizičkoj nego i na mentalnoj, emotivnoj razini. ujutro sam ostajala malo duže spavati, prvo jutro ni na doručak
nisam otišla, na ručak jedva nešto, a meditacije je bilo teško izdržati, jer temperatura me obrušavala na tlo, a
morala sam uspravno sjediti. da ne govorim o boli u koljenima i u zdjelici, zbog nenaviknutosti na položaj u kojem
danima već sjedim satima i satima. borba sa samom sobom, sa svojim tijelom, s najvećim strahovima, i sa
usamljenošću.

prva tri dana bilo je sunčano i toplo, u šetnjama sam se znala izuti bosa i sjediti u travi, upijajući sunce. sljedećih
sedam dana kiša, kiša kiša kiša kiša, magla, magla, hladnoća, preniske temperature. a šetnje su bile važne,
trebalo je što više u pauzama šetati da razgibaju se zglobovi, tijelo se napuni kisikom i da ishodaju prehodaju
se neka bolna stanja kojih bilo je dosta, kako za koga. ni sama ne znam kako sam izdržala tu upalu (sinusa).
svaki sam dan pila preko 60 kapi propolisa s toplom vodom (koji sam srećom ponijela i koji uvijek nosim sa sobom).
to je ubrzalo ozdravljenje. nakon toga, nalet sreće nosio me na svojim krilima ostatak puta i bila sam zadovoljna,
osjetila sam opipljiv napredak i kao da se nešto novo javljalo u meni, nešto snažno i nešto čisto, nešto
herojski, nadnaravno. trebalo je samo nastaviti. snažni titraji energije koji prolazili su mojim tijelom bili
su toliko ugodni, a mojom se dušom širila sve veća toplina tišine i prepoznavanja s onim što nadilazi me.
znala sam tako samo biti i samo su mi se suze slijevale niz lice. nisam nikad mogla ni sanjati da ću u sebi
pronaći nešto toliko lijepo; no iako to što sam pronašla u sebi, nije bio neki dio mene, ni nešto odvojeno i strano.
to je bilo nešto neograničeno ni na jedan dio mog tijela, pa ni na moje tijelo samo. spoznaja se
širila sve više i taj osjećaj povezanosti najprije sa svim tim ljudima u dvorani, zatim s tim mjestom,
selom, Njemačkom, zatim okolnim državama, a zatim i s cijelim svijetom. svemir mi je bio na dlanu,
predivan, beskraja. i ja s njim. i kažem vam da to nije pretjerivanje, iako je možda teško zamisliti ako
išta slično nije doživljeno nikad prije. ali tako je bilo. još uvijek pamtim sve, sve, sve... pamtim emocije,
prizore, izraze lica, boje, mirise, toplinu, hladnoću, zvukove. zahvalna sam jer to iskustvo nije nikad
završilo, mogu ga prizvati u trenucima mira, jer proživjela sam ih sve savršeno svjesno, s punom koncentracijom,
um mi je bio usmjeren na ono što jest, na upravo to vrijeme, na upravo taj trenutak dok jedem juhu, stavljam začine,
osjetim svaki okus, osjetim ruku koja drži žlicu i u tom trenutku ta ruka, ta žlica, ta juha, moj jezik i nepce,
najvažniji su na svijetu. a istovremeno i potpuno nevažni, jer nevezana sam i mogu sve pustiti ako to želim
bez ikakvog žaljenja i razmišljanja. i ne mogu zamisliti ništa ljepše na svijetu od toga. i više se ne pitam, kako?
kad vidim yogije i svece, majstore i učitelje i njihove blažene izraze lica, kad slušam i čitam njihove riječi, jer
razumijem. i pratim. i težim. i želim.

u vrijeme predavanja, negdje navečer, u glavnoj dvorani slušalo se ono na njemačkom jeziku, jer Nijemaca
i Nijemica bilo je najviše. u jednoj manjoj prostoriji bio je video na engleskom (nama za to nisu rekli,
odmah su nam dali naše), a u blagavaoni s najljepšim pogledom na zalazak sunca i prirodu obasjanu
njime bile smo M., jedna djevojka iz Poljske (mislim) i ja, slušajući svaka svoju snimku prijevoda na iPodu,
djevojka na svom jeziku, a M. i ja na srpskom (njima je to jednako
hrvatskom, dakako). i u jednom trenutku čika kaže: "U vama je mnogo đubreta i gnoja i to sve mora da izađe van", i istog
trenutka blagavaonom je počeo odjekivati glasan smijeh od kojeg se umire od smijeha, M. i ja, u tom trenutku
dijelile smo zajedničko oslobađanje silne težine koja nakupila se tijekom zadnjih dana, kad krize su bile najveće,
kao da je taj smijeh sa sobom odnio veću količinu tog "đubreta i gnoja", i obje smo bile nekako lakše, vidjele
smo si u očima, bez riječi. u to su vrijeme mladići i djevojke prali suđe nakon večere i čistili kuhinju koju su
od blagavaone dijelila jedna vrata, i u jednom su se trenutku vrata otvorila, a svjetlo je obasjalo komad prostorije,
nečija glava provirila čiju smo vidjeli sjenu, vratila se unutra i opet je bio mrak. cijeli taj prijevod, cijela serija tih
predavanja bila je melem na ranu, šećer na kraju koji pomagao nam je da gutamo one gorke dijelove tog iskustva,
u tim predavanjima riječi toliko dragocjene, odgovori na gotovo sva pitanja koja redom su se javljala u nama.
bilo je raznih misli, kao što je "zašto sam uopće ovdje, što mi je ovo trebalo, mrzim sebe, užasna sam, kakva
sam ja to osoba, odakle ovo sve, ne kužim što se događa, bole me leđa, bole me koljena, plače mi se toliko da
želim izaći van i vrištati da svi vide koliko mi je teško". ta su predavanja sve to učinila toplim, smiješnim,
dražesnim, osvjetljavajući pakleni um koji podvaljivao je sve te patnje.

kao glavni princip, koji proteže se cijelim učenjem, pamtim: "Sve što se događa, sve što doživljavamo svojim
osjetilima, prolazno je, mijenja se, nevažno je i nestvarno, ne treba to shvaćati ozbiljno, ne treba se poistovjećivati
sa svojim emocijama, raspoloženjima, mislima, događajima, jer kad se poistovjećujemo, ulazimo u patnju i
potenciramo ju, produžujemo, a čim sve to prihvatimo kao prolazno, postajemo slobodni, nevezani i radosni"

mnogo je lakše pamtiti, nego to zaista, iz dana u dan, živjeti.

...............................

aspekt
aspekt
aspekt
aspekt
aspekt
aspekt
aspekt
aspekt
aspekt

ASPEKTIKA!

dolazim i ja evo do točke u kojoj pitam se
ima li više smisla održavati ovaj blog
jer u jednom mi je trenutku postalo jasno
da stalo mi je i da nijemost razara i da
nijemost više nije dovoljna, kad postoji
živa riječ. sada mi šutnja donosi bol i
osjećaj da moje rasprostiranje doseglo je
krajnje granice izvijanja, tolikog da više ne
mogu podnijeti ono što izvire i ono što u
meni se javlja. koliko se god nastojala izraziti
koliko god nastojala dati sebe, ne mogu
u sebi više naći smisao. u kojem sam to trenutku
počela pisati za druge prije nego za sebe, u
kojem trenutku je raspršenost počela rasti izvan
granica ugode... ako nikad onda sada, vrijeme je
za odmak, vrijeme je za osamu, vrijeme je za
čišćenje od svih taloga koje skupih putem, koji
vuku me. ne želim više medije ne želim više
posrednika, želim izravna iskustva...

u nizu prepoznavanja s tobom, današnje je bilo najljepše. tvoje su me
ruke nježno zgrabile i protresle, s ljubavlju uputile jedan blagi šamar koji osjećam
još uvijek. primam se za obraz, svjesna da ga pomalo ne samo zaslužujem već i
trebam i htjela sam ti reći: udri još jednom, još jače i žešće da sjećam ga se, Mama,
do kraja života. da ti me ne podsjećaš tko mogu biti, ni ovo sada ne bih
bila, a kamoli ono što si želiš za mene. iako nikad neću biti ti, niti ću živjeti tvoje snove, svojim si me
tajnim molitvama učinila blagom, svjesnom, iskrenom i pravom. u tvojim blagim očima vidim mora,
duboke prašume pune prekrasnog rajskog cvijeća, ali vidim i trnje i kamen, drvlje i suze.
i neovisno o tome što voda si a ja vatra i što povremeno ugasnem od tvojih suza, vidiš vatru u meni
gdje vatre još i nema. vidiš u meni ne samo paučinu od jučer, već i vilinsku prašinu od sutra i od brojnih
dana koje u molitvama prizivaš za mene. tvoja žrtva i tvoj prkos,
tvoja upornost, razaraju moje lovorike, i kad mislim da se više ni za što nemam uhvatiti jer uzela si
mi sve, u ljutnji mlataram rukama, utapajući se još brže, a tvoja me ogrubjela ruka hvata i izvlači.
život si mi dala, život si mi i spasila već nebrojeno puta. tvoje su haljine natopljene našim suzama.
tvoje je tijelo puno ožiljaka koje bičevima svojih riječi urezala sam i zaboraviti ih neću nikada vidjet ću
ih uvijek, a ti si zaboravila odavno. kad zaslijepi me jarko lavlje sunce tu si
da vidiš jasno i uz tebe s vremenom prihvaćam i bolne aspekte sebe. daješ mi istinu čak i kad se
nemilosrdno opirem i ritam, kad vrištim, ti me vežeš i dovlačiš ju pred mene da vidim. sve si mi dala,
ništa uzet nisi htjela i ništa ne postoji čime ti svoj dug mogu vratiti, ikada. sve što u tvojim očima vidim
ne mogu ni izreći do kraja jer ugušila bih se u suzama i ljepoti u nježnosti i u borbi da dođem do daha, da
ne umrem od straha od tolike ljubavi.

bez šutnje i bez riječi bez stiha i
bez žudnje dozivam te, dođi
prizivam izazivam prozivam te,
dođi

u udobnom položaju zaboravljam na tijelo
i zovem te pa dođi čak i onda kad
ne zaslužujem, dođi
i budi tu, dođi i budi tu čak i kad
ne znam da jesi kad u nesvijesti
mirujem ne dišem nepomično ležim
a vrtuljak se zemlja se neumoljivo okreće

kad očigledno je da nema me ti svejedno
dođi podsjeti me tko sam podsjeti
tko nisam kad mislim previše i kad puno me je

kad moćni bog grmljavine pusti munje
na mene dopusti mu, nek pusti
nek spali me i sprži a ti skupi me i baci
molim te odnesi svuda me u šume i jezera
u planinu u jamu, u prašinu u prašumu
u pustinju u blato nek svuda me bude nek
ne bude me nigdje

jer bez šutnje i bez riječi uvijek jesam i bit ću
ničija a tvoja
ničija a tvoja

tvoja

je li ti jasno da srž tebe
ne rađa se dvaput iako
svakog jutra nastaje novi ti
brojni identiteti sljubljeni u jednom
tijelu
ruci
nozi
ramenu
šaci
gležnju
sve u jednom, a bez tebe koji
promatračem postaješ čim otvoriš
oči
trepavice
uši
tjeme
i probaj, potapšaj se po glavi
duboko i lako udahni i izdahni i
kad osjetiš da energija kreće
prema tjemenu reci: savršenstvo sam
ako žena si, dodaj sljedeće:
čekaj u snovima
budna prati tko će se javiti,
leptir
jednorog
ždral
golubica
konj
sova ili
zec
opusti i prepusti se mjesecu i znaj
da dovoljno je samo duboko i lako udahnuti i
izdahnuti i reći: ljubav sam

.........

oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja
oprosti mi, Ja....