postoji više vrsta tuge. postoji cijeli jedan svemir bezbrojnih tuga...
postoji stvaralačka tuga, u kojoj cijelo biće teži osloboditi se kroz čin
stvaranja, u nečijim stvaralačkim tugama rađaju se velika umjetnička
djela, u nečijima samo prostori rastvaranja, jedno raspršenje, iznenadni
pljusak koji donosi osvježenje, olakšanje, privremeno, prazno, a možda i
takvo privremeno koje teži postati malo trajnijim u vremenu koje tek dolazi.
postoje tuge u kojima čovjek samo sjedi, sam u njoj, sam s njom, i ona
ga preplavljuje, kao ogromna tamna voda koja se penje od stopala prema
tjemenu, najprije teške su noge, ne mogu hodati; kasnije se težina samo penje
i prekriva svaki dio unutra i vani, toliko je teška ta voda da treba leći na pod
kako bi se teret taj raspodijelio uzdužno, postao lakše nosiv, dok traje. u toj
se tuzi stvaraju samo misli, bezbrojne, bezbrojne misli koje ne teže osloboditi,
već zarobiti, koje ne teže stvoriti, nego razoriti. u takvim se tugama nestaje, u
takvim se tugama utopimo. i samo se može ležati dok voda, sve dok tijelo ne
postane njen teret, ne izađe kroz otvore van. onda je tijelo slobodno. i um. i tuga...

to su samo dvje, od cijelog jednog bezbroja.