nakon 10 dana šutnje, negdje oko dopodneva, počeo se širiti veliki žamor.
svi smo progovorili. nakon grljenja i razgovora s M., koji bio je naporan za naše
uspavane glasnice, odmah sam otišla potražiti cure s kojima dijelila sam sobu
svih deset dana. i tijekom tog vremena, ustajući i liježući s njima, razvila se
nevjerojatna bliskost. tražeći ih, shvatila sam da i one traže mene. prva je naišla Steffi.
taj susret bio je divan, uzbuđeno smo počele govoriti, i riječi koje su izlazile sustizale su
zamor glasnica i sve je bilo kao pomalo slomljeno, a drago. zanimljivo je bilo uočiti razlike
između slike koju izgradila sam tijekom svih tih dana, na temelju šutnje pokreta, tihih
uzdaha, slučajnih pogleda i između Steffi koju vidim pred sobom, u cjelini njene stvarnosti -
radosnu, dragu, mudru, čista srca, rumenih obraza i dva mala zelena sunca umjesto očiju.
dirljivo je bilo kad sam nekoliko dana ležala bolesna u temperaturi, svejedno odlazeći na
zajedničke meditacije u dvoranu, jer rekli su mi da je to oblik čišćenja, kriza kroz koju i tijelo prolazi,
ne samo zbog mira, tišine i divnog zraka, nego i od hrane koju su nam pripremali s velikom ljubavlju,
hrane šarolike, prefine, svježe i zdrave. superhrana od koje umnjaci su mi opet nastavili rasti kao ludi,
a mislila sam da nikad više neće. taj dan, kad osjetila sam se loše, dali su mi toplomjer.
došla sam u sobu i stavila ga; bio je digitalni. kad je počeo pištati i signalizirati visoku temperaturu,
Steffi me samo značajno pogledala i uzdahnula. u njenom sam pogledu tada vidjela točno ono što mi
je rekla zadnji dan da je mislila: "ah, žao mi je, da ti barem mogu nekako pomoći, zagrliti te, donijeti ti nešto".
ali nije, jer takva su pravila. a nije ni trebala, jer taj je pogled značio više od bilo kojeg zagrljaja i riječi i čaja
koje sam ispijala tih dana u ogromnim količinama. ti su dani bili prava muka. poklopilo se pročišćavanje ne samo
na fizičkoj nego i na mentalnoj, emotivnoj razini. ujutro sam ostajala malo duže spavati, prvo jutro ni na doručak
nisam otišla, na ručak jedva nešto, a meditacije je bilo teško izdržati, jer temperatura me obrušavala na tlo, a
morala sam uspravno sjediti. da ne govorim o boli u koljenima i u zdjelici, zbog nenaviknutosti na položaj u kojem
danima već sjedim satima i satima. borba sa samom sobom, sa svojim tijelom, s najvećim strahovima, i sa
usamljenošću.

prva tri dana bilo je sunčano i toplo, u šetnjama sam se znala izuti bosa i sjediti u travi, upijajući sunce. sljedećih
sedam dana kiša, kiša kiša kiša kiša, magla, magla, hladnoća, preniske temperature. a šetnje su bile važne,
trebalo je što više u pauzama šetati da razgibaju se zglobovi, tijelo se napuni kisikom i da ishodaju prehodaju
se neka bolna stanja kojih bilo je dosta, kako za koga. ni sama ne znam kako sam izdržala tu upalu (sinusa).
svaki sam dan pila preko 60 kapi propolisa s toplom vodom (koji sam srećom ponijela i koji uvijek nosim sa sobom).
to je ubrzalo ozdravljenje. nakon toga, nalet sreće nosio me na svojim krilima ostatak puta i bila sam zadovoljna,
osjetila sam opipljiv napredak i kao da se nešto novo javljalo u meni, nešto snažno i nešto čisto, nešto
herojski, nadnaravno. trebalo je samo nastaviti. snažni titraji energije koji prolazili su mojim tijelom bili
su toliko ugodni, a mojom se dušom širila sve veća toplina tišine i prepoznavanja s onim što nadilazi me.
znala sam tako samo biti i samo su mi se suze slijevale niz lice. nisam nikad mogla ni sanjati da ću u sebi
pronaći nešto toliko lijepo; no iako to što sam pronašla u sebi, nije bio neki dio mene, ni nešto odvojeno i strano.
to je bilo nešto neograničeno ni na jedan dio mog tijela, pa ni na moje tijelo samo. spoznaja se
širila sve više i taj osjećaj povezanosti najprije sa svim tim ljudima u dvorani, zatim s tim mjestom,
selom, Njemačkom, zatim okolnim državama, a zatim i s cijelim svijetom. svemir mi je bio na dlanu,
predivan, beskraja. i ja s njim. i kažem vam da to nije pretjerivanje, iako je možda teško zamisliti ako
išta slično nije doživljeno nikad prije. ali tako je bilo. još uvijek pamtim sve, sve, sve... pamtim emocije,
prizore, izraze lica, boje, mirise, toplinu, hladnoću, zvukove. zahvalna sam jer to iskustvo nije nikad
završilo, mogu ga prizvati u trenucima mira, jer proživjela sam ih sve savršeno svjesno, s punom koncentracijom,
um mi je bio usmjeren na ono što jest, na upravo to vrijeme, na upravo taj trenutak dok jedem juhu, stavljam začine,
osjetim svaki okus, osjetim ruku koja drži žlicu i u tom trenutku ta ruka, ta žlica, ta juha, moj jezik i nepce,
najvažniji su na svijetu. a istovremeno i potpuno nevažni, jer nevezana sam i mogu sve pustiti ako to želim
bez ikakvog žaljenja i razmišljanja. i ne mogu zamisliti ništa ljepše na svijetu od toga. i više se ne pitam, kako?
kad vidim yogije i svece, majstore i učitelje i njihove blažene izraze lica, kad slušam i čitam njihove riječi, jer
razumijem. i pratim. i težim. i želim.

u vrijeme predavanja, negdje navečer, u glavnoj dvorani slušalo se ono na njemačkom jeziku, jer Nijemaca
i Nijemica bilo je najviše. u jednoj manjoj prostoriji bio je video na engleskom (nama za to nisu rekli,
odmah su nam dali naše), a u blagavaoni s najljepšim pogledom na zalazak sunca i prirodu obasjanu
njime bile smo M., jedna djevojka iz Poljske (mislim) i ja, slušajući svaka svoju snimku prijevoda na iPodu,
djevojka na svom jeziku, a M. i ja na srpskom (njima je to jednako
hrvatskom, dakako). i u jednom trenutku čika kaže: "U vama je mnogo đubreta i gnoja i to sve mora da izađe van", i istog
trenutka blagavaonom je počeo odjekivati glasan smijeh od kojeg se umire od smijeha, M. i ja, u tom trenutku
dijelile smo zajedničko oslobađanje silne težine koja nakupila se tijekom zadnjih dana, kad krize su bile najveće,
kao da je taj smijeh sa sobom odnio veću količinu tog "đubreta i gnoja", i obje smo bile nekako lakše, vidjele
smo si u očima, bez riječi. u to su vrijeme mladići i djevojke prali suđe nakon večere i čistili kuhinju koju su
od blagavaone dijelila jedna vrata, i u jednom su se trenutku vrata otvorila, a svjetlo je obasjalo komad prostorije,
nečija glava provirila čiju smo vidjeli sjenu, vratila se unutra i opet je bio mrak. cijeli taj prijevod, cijela serija tih
predavanja bila je melem na ranu, šećer na kraju koji pomagao nam je da gutamo one gorke dijelove tog iskustva,
u tim predavanjima riječi toliko dragocjene, odgovori na gotovo sva pitanja koja redom su se javljala u nama.
bilo je raznih misli, kao što je "zašto sam uopće ovdje, što mi je ovo trebalo, mrzim sebe, užasna sam, kakva
sam ja to osoba, odakle ovo sve, ne kužim što se događa, bole me leđa, bole me koljena, plače mi se toliko da
želim izaći van i vrištati da svi vide koliko mi je teško". ta su predavanja sve to učinila toplim, smiješnim,
dražesnim, osvjetljavajući pakleni um koji podvaljivao je sve te patnje.

kao glavni princip, koji proteže se cijelim učenjem, pamtim: "Sve što se događa, sve što doživljavamo svojim
osjetilima, prolazno je, mijenja se, nevažno je i nestvarno, ne treba to shvaćati ozbiljno, ne treba se poistovjećivati
sa svojim emocijama, raspoloženjima, mislima, događajima, jer kad se poistovjećujemo, ulazimo u patnju i
potenciramo ju, produžujemo, a čim sve to prihvatimo kao prolazno, postajemo slobodni, nevezani i radosni"

mnogo je lakše pamtiti, nego to zaista, iz dana u dan, živjeti.