............

Gorio je grad, ulice i brojni krovovi. Gorilo je unutra i vani, na sve strane i međustrane svijeta. Toliko da se nije osjetila ni svježina dahova koji su izlazili iz tijela strahom ohlađenih. Užasnuto zadimljene ulice slamale su se u oblacima svoga kraja, a istovremeno i početka, jer nestajanje uvijek u sebi sadrži i novo nastajanje, uništenje stvaranje. U tom se trenutku ona nije sjetila ni približno ničeg sličnog, jer biola je na užarenom tlu. I dok joj se pržilo meso, dok su joj se kosti raspadale i pretvarale u ogavan garavi bezmirisni prah, promatrala je to silovito događanje i osjetila veličanstvenost svoje bestjelesnosti koje još nije bila ni svjesna. Kao u snu, bila je neodređeno radosna, ispunjena intenzivnim strahom, nadom, bolom, nestajanjem, raspadnutošću, treperavom svjesnošću, neuhvatljivim titrajima maglaste ljubavi i sve se odvijalo bez odvijanja, istovremeno nastajući i nestajući, postojeći i nepostojeći. To je bilo ono o čemu se govori kad se boji smrti, ali ne govori nego misli, no ne ni misli nego tek strepeći predosjeća. Ljudi u nesvijesti žive, iako se svjesni rađaju. Ni toga nije bila svjesna, jer i ona je sada bila u nesvijesti, iako je vrlo skoro trebala početi ponirati u svijest i svjesnost i svjetlost i radost iz koje je i potekla. Koju je cijeloga svojeg relativno kratkog života i nosila u sebi, ne znajući, tek ponekad osjećajući da nešto pobuđuje nešto za što nije nalazila govornoga izraza. Ona nije jedna od onih koji su u jednom trenutku svoga života to pokušali i zapisati, jer njoj je sve došlo kako i prošlo, neočekivano, u nestajanju, bez očitih znakova o porijeklu i o značaju toga što je proživljavala. Ona nije bila jedna jedina. Ona, kao i mnogi. Kao i ogromna količina lave onih njoj sličnih ili barem istih, jednakih, ali i različitih, s jednakim iskustvima.