želim biti poput tebe. ti koji mirno čekaš, koji u sebi čuvaš mudrosti, a samo u sjaju očiju mogu se
nazrijeti vatre u tebi koje griju moje srce. samo jednom riječju, kad te pitam "kako si?", odgovaraš,
i obasipaš me veličinom svoje osobnosti od koje titra žar u srcu, jače pa slabije pa jače pa slabije
pa jače... sve dok tako stojim i gledam te i slušam te više pogledom no ušima, i želim samo tako
stajati i uslijed stajanja tako zagrliti te i biti s tobom, jer volim te i osjećam da uz tvoje prihvaćanje
mogu voljeti i sebe dovoljno barem da ne uskraćujem si rana mirna svježa i radosna jutra. volim te isto kao
što volim djevojku koju upoznala sam u ponedjeljak, na jednom hodniku, uslijed ažurnih događanja oko
nas zaustavio se trenutak u kojem pružila mi je ruku i pogled u svoje oči.
toliko je ljubavi u meni i oko mene da nekad ne znam što učiniti s njom, izlazi korz cijelu mene i tijelo mi se
raspada od ljepote. ponekad je toliko neizdrživo da sebično obasipam duše oko sebe tek toliko da mi bude lakše.
ali često uslijed otpora i straha na koji nailazim pritom ostajem besmislena i prazna... ipak, kad svemir uzme
me u svoj zagrljaj opet krećem, hrabro i otvoreno, bez strahova koje ego mi podmeće u misiji zvanoj život.
tada svjesna sam da to nisam ja i da nisam ja ta koja čini i voli, to nešto veće je od mene, dar s neba,
blagoslov, milost, štoli, i pustim se da ide dok god želi treba može...
i baš tada, kad ja nisam ja, kad ego potisnut je u njedrima beskraja i čistoće, dogodim se ja koja trajem
u nježnosti svjetlosnih ruku. samo tada, ja zaista postojim...
Post je objavljen 17.10.2012. u 09:52 sati.