trebala bih ažurno sada poslima se baviti. međutim ne pušta me ideja da pomoć bi nemirnome umu bila ispisati ono što već dugo ga ukalupljuje u stalno iste emotivne obrasce. i umjesto da se provlačim kroz stalno iste i naporne identitete napuštenosti, želim njih ostaviti napuštenima i poništiti međusobno stalno sukobljavajuće polaritete sebe. i opet, kad krene to započinjanje, nijedna riječ kao početak ne čini se dovoljno dobra tako da ne mogu a da ne pomislim da moja intuicija zapravo navodi na blokadu jer ono što želim zapisati i ne treba biti zapisano. možda bi dobilo na težini, možda bi dodatno zakompliciralo stvari, iako je teško zakomplicirati nešto što je suviše apstraktno da bi bilo na bilo koji način i analizirano. to je uvijek bilo moje glavno oružje u nošenju s osobom sebe i s onime što vrijeme, ljudi i događaji nose i unose u mene. sad tek vidim zbunjenost i apsurd situacije. želim pustiti od sebe to što me boli, a ne mogu jer apstrakcija situacije ne dopušta mi da počinem i da se dogodi prihvaćanje. čak i u razgovoru s drugima, u nastojanju da se s udruženim umovima i senzibilitetima dođe do neke umirujuće ideje, dolazi se samo do zaključka koji opet traje u obliku pitanja: zašto? koji bi uzrok, koji bi razlog mogao biti napuštanju neke osobe, bez ijedne riječi nakon toliko godina, napuštanje unatoč činjenici da dijelite divnu prošlost. nedavna prošlost doduše nije bila toliko divna jer nije joj bilo dopušteno ni da se dogodi u dovoljnoj mjeri da bi se slegle i dovršile komunikacije ključne za nastavak odnosa. i uzalud onda pokušaji bilo kakve obnove, kad druga strana blokira bilo kakav kontakt. o konkretnim pokušajima nije tu riječ jer moj izdajnički karakter mošusnog jelena sprječava svaku novu mogućnost da se dogodi novo odbijanje i zid. na kraju ipak ispada da ja sam krivac za stanje u kojem sam, jer odgovornost je na meni. ona je odgovorna za svoje ponašanje, a ja opet za svoje reakcije. jer u stvaranju vlastite stvarnosti stvaram i o(k)ružje (u) kojem se branim i opirem ili kojim štitim i prihvaćam. iz pokušaja da izložim problem ispalo je samo ovo. bojim se, na žalost, previše zakukuljeno, apstraktno i introvertirano da bi bilo tko sudjelovao i velikodušno mi ponudio objektivno objašnjenje. ali um mi je sada barem malo rasterećeniji. za sada.