ima u mom životu jedan svemirac. kad s njim sam ja sam svemirka.
u početku kad još nisam znala što sam i tko sam bilo mi je naporno
slušati njegove priče o udaljenim planetima, o visokom drveću na kojemu
inače živi, o čudnim simbiotičnim životinjama i njihovoj mladunčadi
koja vuče se i skače, leti i gmiže po tim gustim žutim i ljubičastim travama
a energije (isto svemirsk), osjećaju se u zraku, kad udahneš duboko i ispuniš
pluća njima, osjećaju se te čestice koje nama bi se zemljanima (osim meni jer
ja to nisam) činile stranima, kao sitna tjelešca nevjerojatno isijavajućih bića
koja golicaju stijenke naših unutarnjih sluznica. kad mi je prvi put pričao o svojim
avanturama i o spoznajama koje su ga tijekom njih snašle, nisam se ničeg sjećala
i sve mi je bilo vrlo nerazumljivo, jer kroz moj se zemaljskiprilagođen mozak nisu mogli
probiti njegovi signali, opna je još uvijek bila suviše tvrda, poput debele kore koja s
godinama je dobila na krutosti i debljini. i tek nakon mnogo godina kora je počela
popuštati, i kad je već bila mlohava masa što počela mi je curiti iz ušiju i kroz oči,
sjećanja su počela navirati, bilo ih je mnogo i navalila su u moju svijest najprije snažno,
a zatim u manjim valovima, jer jak proboj bio je važan da bih uopće bila svjesna veličine
toga što mi se događalo. iznenada, moje je tijelo postalo pokret, stopala su preuzela novu funkciju
i moj mozak uopće nije bio moj već je bio sjedinjen s cijelom svemirskom populacijom.
neki kažu da su i zemljani svemirci, ali zemljani se ne zovu svemircima pa ih ni mi tako ne
zovemo, ali sebe. da.
Post je objavljen 21.10.2012. u 21:47 sati.