Triebel.

zrak je toliko svjež i čist da u samo nekoliko dana prodišeš kao prvi put, i znaš da
tako vjerojatno nisi nikada prije disao. okruženo crnogoričnom šumom koja se
proteže u nedogled, a mještana ljubaznih i uslužnih, ozarenih lica. kad tek ušli
smo u selo, osjećaj je bio kao da se vraćam tamo odakle sam nekad davno otišla, a
nakon nekoliko dana osjećala sam u srcu kao da je to moj pravi dom. no sve to
dio je samo površne slike iskustva u koje smo ušli. iako su Nijemci poznati po redu i
disciplini i po tome što kod njih sve ima svoje mjesto, ono što nas je dočekalo u centru
bilo je nevjerojatno ugodno i pozitivno. raspored je raspored i jednak je u svim V. centrima
diljem svijeta, ali činilo se kao da je ovdje taj red tekao s prirodnom lakoćom, i svi smo
u njega bili uvučeni bez velikog truda. nikad ne znaš kako je stvarno drugima, znaš jedino
kako je tebi, ali sve se naizgled činilo da mir koji sam osjetila u sebi vladao je i u drugima,
barem prvih nekoliko dana, dok nisu počele borbe. ustajanje u 4 ujutro, jutarnja higijena, pa
meditacija u dvorani, nakon toga ručak, pa odmor i šetnja, pa meditacija u dvorani ili u sobi.
meditacija. meditacija. meditacija. lagana večera (voće i čaj). meditacija. predavanje. meditacija.
laku noć u 9.30. i tako 10 dana za redom. u potpunoj šutnji. kad odlučila sam doći u Triebel, sve
se slagalo samo od sebe i posložilo se savršeno. tvoja želja moja je zapovijed! međutim, nisam
mogla znati da entuzijazam koji me doveo tamo nije sposoban nadjačati sve one unutarnje
nečistoće koje se, kad usmjeren si na sebe u miru i tišini i bezbrižnosti o vanjskom svijetu i
brigama, podignu toliko iznenada da odjednom više ne znaš što se dogodilo. odjednom mnogo
emocija, od kojih mnogo onih za koje nisi ni znao da u tebi postoje. i važno je, važnije od svega,
ne hvatati se za njih i shvaćati ih dramatično, već ih pustiti da prođu kroz tebe, bez opiranja, ali
to je lakše reći nego izvesti!

Vipassana je tehnika meditacije koju može naučiti svatko, ali da bi se ustrajalo potrebna je
ogromna snaga volje i želja za onim što veće je od tebe samog. Vipassanu sam doživjela
najviše kao učenje sadašnjeg trenutka, i čarobno je bilo, u tih 10 dana slobode, postojati
u sadašnjosti koja je, kada si je potpuno svjestan i prihvaćaš ju kakva jest, najljepša na svijetu,
toliko lijepa da plače ti se, kakva god da jest! tek za to vrijeme shvatila sam da najveći izvor
patnje u opiranju je onome što trenutačno se događa. kad nestane opiranje, nestaje i patnja,
postupno. posebno pamtim šetnje u vrtu. radim krug oko malog vrta sa začinjskim biljem,
dolazim do ograde, stajem na klupu i gledam polje i šumu u daljini, tišina je toliko velika da čuje
se i pjev ptice u daljini, šuškanje lišća kroz koje ide neka životinjica, i taj zrak, koji ispunja mi pluća,
i suza, kao simptom čišćenja usred tolike ljepote trenutka, ogromna sreća jer osjećam život,
napokon, osjećam sebe, istovremeno kao neku praznu nepoznanicu i kao toplo ispunjenje,
i nije mi potrebno ništa više. zanimljivo je bilo tijekom meditacija promatrati ponašanje uma,
koji činio se u početku kao mala naivna životinjica, zatim kao perfidni stvor koji ne preže ni
pred čim, a zatim kao malo dijete koje naivno misli da ga ne promatraju, a promatraju ga.
samilost prema umu bio je krajnji stupanj prije posljednjega, a to je bilo nestajanje. i sada,
dvije godine nakon Triebela, još ga uvijek osjećam u srcu, kao utočište, kao oazu slobode i
blaženstva, kao mjesto gdje naučila sam biti, postojati, gdje prvi put osjetila sam što prava je,
čista i bezuvjetna ljubav. tek sam tada shvatila da zapravo ne postojim ja, već da je to nešto drugo
što se stalno bori za prevlast, što donosi mi patnju. ja nisam to, ja sam nešto drugo, nešto
što vječno postoji i postojat će, samo prekriveno, debelim slojevima paučine, prašine i blata.

i opet ću, vjerujem, posjetiti Triebel. čekam, da to vrijeme dođe...