kad odlučiš živjeti, sve se jednostavno događa. događa se i kad ne odlučiš ništa, ali drugačije.
začudno je koliko događanja teku, kao i procesi u tebi.
jedno vrijeme divno je i slobodno, radosno i poletno. tada bilo koje događanje dobro je, nosivo, pristaje.
u drugo pak vrijeme teško, je, glomazno, zaglušujuće, tupo, tromo. tada prema svemu postoji otpor.
učili su nas ne prihvaćati drugu skupinu životnih stanja. iako se obje izmjenjuju u nedogled,
manje ili više frekventno. i učeći neprihvaćanje težine, opiremo joj se, trudimo se izbjeći je i osjećamo
krivnju ako ona potraje, a drugi zbog nje moraju trpjeti uz nas. no što je to u toj težini toliko ružno i
neprihvatljivo? ona je stanje, kao i stanje sreće. po čemu je ona toliko loša kad traje? ne mislim na krajnosti
koje vode u bolest ili graniče s njom. krajnosti su opasne čak i u prvoj skupini stanja. od
konstantne euforije slabi nam srce, narušava se ravnoteža i s vremenom može odvesti u bolest.
ne jede se ne pije se ne spava se, zaboravi se, jer euforija pršteća je i zasljepljujuća i dovoljna je jer gura nas naprijed
a da i ne osjetimo da smo gurani, samo idemo, kamo god nas vodi. a ne mora biti da je to nešto dobro kamo nas vodi.
forsiranje dobrog, opiranje lošem. oba normalna stanja prisutna tijekom života, STALNO. u različitim stupnjevima, različitih
intenziteta koji se izmjenjuju, različitih trajanja. nije da ne možemo utjecati na to što ćemo doživljavati više i češće.
tuga, radost. ispunjenost, praznina. čežnja, žudnja, zebnja, težnja, lepršavost, težina, depresivnost, lakoća, bistrina,
tupost i zamor duše, vjetar u glavi i magla u očima, suze, sretne ili tužne. teško je nabrajati dalje jer iz jednog aktualnog stanja
teško se uživjeti u drugo. blistavost, opojna radost, prštava sreća, druželjubivo postojanje, grljenje umom svih ljudi na svijetu,
bezbrižnost i glazba u srcu, u duši u umu, glatkoća misli i pokreta, svemogućnost voljenja sebe i drugih, toplina, nježnost,
izgradnja... i tako u nedogled. i to je pretjerivanje. i ne mislim da je loše. život je doživljen
intenzivnije, kao da svako iskustvo mogu pojačati ili stišati koliko želim, iako češće imam tendenciju pojačavanja.

prva skupina stanja dobro utječe na zdravlje, prepuštanje, kreativnost, povezivanje, glatki tok energije...
druga skupina ne utječe tako dobro, ali ne mora ni loše. loš utjecaj
dolazi s opiranjem, potiskivanjem, zatrpavanjem. kad loša stanja ne izađu iz nas, kad se ne očituju suzama, uzdahom,
tužnim pogledom i riječima kojima ih izražavamo. to je zaista loše za zdravlje. i bilo kakav razvoj.
takvom su odgoju podvrgnuti jednako i muški i ženski, na različite načine. kad muškarac plače, on je slab. kad žena plače, luda
je i ne ponaša se normalno. ljudima je nelagodno. emotivna pražnjenja. navikli smo da nisu poželjna!


nije me briga.

evo Ti Brazil

život će uskoro postati vrlo bezbrižan. treba dočekati tu bezbrižnost dokono brbljajući o očitom za stolom
s ljudima koji su u malo lošijem stanju od tebe. i onda se odjednom dogodi shvaćanje da zapravo i nema lošeg stanja.
kako se sati izmjenjuju, za njima doba dana, za njima dani, a za njima tjedni, promjena
je neminovna. a u jednoj minuti tog jednog od tih dana shvatiš da tvoji problemi nisu problemi i da problema nema.
subjektivne patnje kroz koje prolaziš podložne su nestajanju. i ostane samo onaj tihi, nečujni val unutarnje radosti
koji se sve više i više širi, brišući za sobom, noseći poput vjetra svu bol koju našla je na svom putu.
i nema boli i nema patnje i nema mučenja i nema pitanja i jecanja, samo to postojanje i misao o budućnosti koja
ne može biti loša što god odlučim. završit će taj fakultet, za njim vjerojatno početi drugi. možda ću se preseliti, možda
neću, možda će mi se život preokrenuti, a možda i neće. možda ću opet biti sama, a možda i neću. možda će život barem jedno vrijeme biti malo uzbudljiviji, slobodniji i razuzdaniji, a možda ništa od toga ili sasvim suprotno.
i u svemu tome što će se možda dogoditi a možda i neće sigurno je jedino to da ću ja još uvijek biti ja,
sa svim onim što ja jesam i što ću uvijek biti, samo s godinama još malo mudrija, pametnija,
sigurnija i zrelija. i grlim te misli, grlim ih jako i s obje ruke i sa svim mentalnim procesima koji se odvijaju, jer dobar je osjećaj
rasti, sve više i više postojati, odrastati, a da se pritom ne izgubi djetinjatost, druželjubiva suosjećajnost koja u svakom trenutku
osim u krizi može primiti mnogo drugih potrebitih i dati najbolje od sebe, sa sve manje straha i otpora.

neka se život jednostavno događa, ovakav kakav jest.

jedan strah jednom davno je rekao: jedan je rekao, broditi se mora.... na žalost malo njih brodi. ali ti imaš velika jedra...
i hvala mu. za riječi i za ljubav i za sve ostalo. i za bol i za pitanja i za slatku pritajenu ludu i nepodnošljivu čežnju.

i oprosti.

uvijek sam se bojala, a istovremeno se nadala da ćeš otići. ali nikad nisam željela da to bude na ovaj način.
nadala ne zato što mi ne značiš ništa, nego zato što mi značiš previše. i opet se pitam, nakon svega, što je to.
ne iz bolesne potrebe da znam svaku istinu nego iz istinske nužnosti da si objasnim dubine koje me proganjaju
godinama. i godinama... ja ne znam što to znači biti slobodna od tebe, jer ne pamtim vrijeme u koje sam to bila.
a kad se dogodi sloboda, hoće li se dogoditi i velika praznina? i ne znam zašto se dogodilo sve to što se dogodilo.
kao da je moja podsvijest upravljala mnome u tom smjeru odustajanja. ja sam željela da odustaneš. da naposljetku odustanem
i ja. no je li se odustajanje zaista dogodilo, ne znam. i po ovome što sada se događa i po riječima koje su manifestacija onoga što
u meni traje, odustajanje nije to što se dogodilo.

on je u jednom drugom svijetu. naši su svjetovi različiti. to su drugi životi koji se međusobno ne dodiruju.
osim u trenucima posezanja za nekim drugim aspektima sebe, za nekim drugim identitetima. onda se dogodi susret.
i dogodi se... baš to - bezlična konstrukcija u kojoj nema aktivnih sudionika. dogodilo se. i sve nakon tog događanja bilo je
agresivno, silovanje dogođenog. a trebalo je pustiti... trebalo je pustiti sve. sva događanja koja su prirodno trebala uslijediti
prekinuta su i zamijenjena grubim emotivnim pražnjenjem koje nas je ostavilo praznima kakvi smo si i pristupili.

i nije me više strah. i nisam više luda. i ne muči me više ta ogromna konstanta u grudima koja mi ne da jesti ni spavati.
puštam događanje neka teče i neka me dotiče ili ne dotiče neka odlazi ili dolazi, neka me samo povuče u sebe ili ispljune.
očekivanja su presušila, i puštam ih neka se s vremenom pretvore u fini prah sutrašnje prašine na polici.

događa li se svako iskustvo zato da bismo iz njega učili?
toliko je toga što želim o tome svemu reći, ali ne da mi se, ne mogu.
isto kao što ima i toliko toga što želim isplakati, ali ne mogu. ne ide.
ovo mjesto s vremenom je postalo moje. znam da ovdje mogu reći sve,
a moj je govor ovdje s vremenom spontano rastao i narastao u nešto sasvim drugo
zaštićen slojevima kurtoazije i verbalne ekspanzije u kojoj se gubi bit i na kraju ništa nije jasno ni razumljivo, a
meni je lakše.

mogu napisati bilo što, a ništa od toga ne mora biti istina. nema se kome lagati, nema se kome izmišljati.
nema neke velike odgovornosti ili straha.
od onih od kojih sam se mogla osramotiti već se jesam.
pogotovo na početku. i sada, nedavno. mnogo, mnogo sramoćenja. i to onog koje se ne može kontrolirati.
onog koje samo provaljuje iz tebe, bez ikakvog smisla i reda, a istovremeno samo slušaš i gledaš, stojiš sa strane i ne
vjeruješ koliko se brzo život događa, bez tebe.

- dobar dan, ooooooooo kako lijep mali dječak, a čiji je on???
- (u odgovoru se spominje neko prezime)
- jooooooooj, ne znam, ja vam ne znam baš mnogo ljudi ovdje, pa ne znam ni to
- aha, a vi niste odavde???
- jesam, na žalost (:O)
- (........................)
- doviđenja

vrijeme sramoćenja traje još danas i sutra. trajalo je zadnja dva mjeseca.

sva bol od jučer skupila se u jednu ogromnu točku koja sada zahvaća velik dio grudiju i manji dio adbomena.
samo ležim, gledam njih <3 hodam u prirodi kad više nije toliko vruće.

NIŠTA

zašto plačeš za NIČIM?