život će uskoro postati vrlo bezbrižan. treba dočekati tu bezbrižnost dokono brbljajući o očitom za stolom
s ljudima koji su u malo lošijem stanju od tebe. i onda se odjednom dogodi shvaćanje da zapravo i nema lošeg stanja.
kako se sati izmjenjuju, za njima doba dana, za njima dani, a za njima tjedni, promjena
je neminovna. a u jednoj minuti tog jednog od tih dana shvatiš da tvoji problemi nisu problemi i da problema nema.
subjektivne patnje kroz koje prolaziš podložne su nestajanju. i ostane samo onaj tihi, nečujni val unutarnje radosti
koji se sve više i više širi, brišući za sobom, noseći poput vjetra svu bol koju našla je na svom putu.
i nema boli i nema patnje i nema mučenja i nema pitanja i jecanja, samo to postojanje i misao o budućnosti koja
ne može biti loša što god odlučim. završit će taj fakultet, za njim vjerojatno početi drugi. možda ću se preseliti, možda
neću, možda će mi se život preokrenuti, a možda i neće. možda ću opet biti sama, a možda i neću. možda će život barem jedno vrijeme biti malo uzbudljiviji, slobodniji i razuzdaniji, a možda ništa od toga ili sasvim suprotno.
i u svemu tome što će se možda dogoditi a možda i neće sigurno je jedino to da ću ja još uvijek biti ja,
sa svim onim što ja jesam i što ću uvijek biti, samo s godinama još malo mudrija, pametnija,
sigurnija i zrelija. i grlim te misli, grlim ih jako i s obje ruke i sa svim mentalnim procesima koji se odvijaju, jer dobar je osjećaj
rasti, sve više i više postojati, odrastati, a da se pritom ne izgubi djetinjatost, druželjubiva suosjećajnost koja u svakom trenutku
osim u krizi može primiti mnogo drugih potrebitih i dati najbolje od sebe, sa sve manje straha i otpora.

neka se život jednostavno događa, ovakav kakav jest.

jedan strah jednom davno je rekao: jedan je rekao, broditi se mora.... na žalost malo njih brodi. ali ti imaš velika jedra...
i hvala mu. za riječi i za ljubav i za sve ostalo. i za bol i za pitanja i za slatku pritajenu ludu i nepodnošljivu čežnju.

i oprosti.

uvijek sam se bojala, a istovremeno se nadala da ćeš otići. ali nikad nisam željela da to bude na ovaj način.
nadala ne zato što mi ne značiš ništa, nego zato što mi značiš previše. i opet se pitam, nakon svega, što je to.
ne iz bolesne potrebe da znam svaku istinu nego iz istinske nužnosti da si objasnim dubine koje me proganjaju
godinama. i godinama... ja ne znam što to znači biti slobodna od tebe, jer ne pamtim vrijeme u koje sam to bila.
a kad se dogodi sloboda, hoće li se dogoditi i velika praznina? i ne znam zašto se dogodilo sve to što se dogodilo.
kao da je moja podsvijest upravljala mnome u tom smjeru odustajanja. ja sam željela da odustaneš. da naposljetku odustanem
i ja. no je li se odustajanje zaista dogodilo, ne znam. i po ovome što sada se događa i po riječima koje su manifestacija onoga što
u meni traje, odustajanje nije to što se dogodilo.

on je u jednom drugom svijetu. naši su svjetovi različiti. to su drugi životi koji se međusobno ne dodiruju.
osim u trenucima posezanja za nekim drugim aspektima sebe, za nekim drugim identitetima. onda se dogodi susret.
i dogodi se... baš to - bezlična konstrukcija u kojoj nema aktivnih sudionika. dogodilo se. i sve nakon tog događanja bilo je
agresivno, silovanje dogođenog. a trebalo je pustiti... trebalo je pustiti sve. sva događanja koja su prirodno trebala uslijediti
prekinuta su i zamijenjena grubim emotivnim pražnjenjem koje nas je ostavilo praznima kakvi smo si i pristupili.

i nije me više strah. i nisam više luda. i ne muči me više ta ogromna konstanta u grudima koja mi ne da jesti ni spavati.
puštam događanje neka teče i neka me dotiče ili ne dotiče neka odlazi ili dolazi, neka me samo povuče u sebe ili ispljune.
očekivanja su presušila, i puštam ih neka se s vremenom pretvore u fini prah sutrašnje prašine na polici.