i sada, kad nakon toliko vremena sjednem i pustim da me uzme, sadašnji je trenutak opet ispunjen titrajima
koji nadilaze bilo kakve znakove, pa i ova slova kojima ih želim očitovati. znam da postoje priče koje su se dogodile
i koje nikada neće otići iz mog unutarnjeg svemira koji sve više raste. i znam da nešto s njima moram učiniti, ali
kako mogu kad i ono što je neophodno da bi život išao dalje, ne mogu učiniti, ne mogu obaviti, ne mogu riješiti.
i kakvo je ovo zadržavanje? ne mogu reći da nije ugodno, ali neugodna je ta slutnja onoga što čeka da se dogodi
(na žalost ne kao neko pasivno događanje neovisno o mojoj angažiranoj energiji, već sasvim suprotno od toga.

dano mi je to da mogu reći, dano mi je i to da mogu djelomično vidjeti, sve više i više. ipak, još uvijek ne znam, kao i
s mnogim drugim što mi je dano, što ću s tim učiniti. je li ovaj osjećaj veličine koja se tek treba dogoditi nestvaran, je li to
projekcija mog ega i nešto što mi treba, ali daleko je od realizacije? ili je zapravo svejedno što to zaista jest, i mogu
s time učiniti što god želim, samo je pitanje u kojem će smjeru ići moja pažnja, a time srce i energija.

osjećam i jadnost, povremeno, kad osjetim da vrijeme ide. samo što sada znam da se sa mnom nešto događa, i uvijek se
događalo. nekad više, nekad manje, ali sada barem znam da je smjer kojim idem pravi, iako ne vidim baš dobro po putu,
moram se pouzdati u svoja nadosjetila koja još uvijek ne razumijem i kojima se u neznanju u kojem jesam prepuštam.
ogromna količina povjerenja u nešto nepoznato mi, a toliko blisko. uzbudljiv je taj osjećaj koji nastaje iz spoznaje da se
događa trenutak graničenja između dviju stvari inače banalnih, ali u kombinaciji jedna s drugom na samoj granici prijelaza u obostranost, čini se kao čarolija koja se događa u točki u kojoj nema kraja ni početka, nema ni vremena ni prostora.

Bože, daj mi da ovo što nosim u sebi napokon procvjeta i donese nešto što će biti od koristi za druge. već znaš da Ti dajem sve što jesam i sve što nisam, jer ni sama ne znam nijedno od toga. život se događa, iako je događanje neupitno ono je upitno kad je doživljeno onkraj uma, u onom trenutku nestajanja pojedinca i stapanja s onim što zaista jest.

humor me okružuje, šala sadržana i u onom najstrašnijem trenutku boli i nestajanja...