Ne podnosim ove dane koji prolaze. Osjecam se sve udaljenijom od stvari koje volim, i voljela bih pobjeci im u zagrljaj, potraziti utjehu… No, kao da sam ukalupljena u tijelo koje se odupire. A i one kao da me ne vide. I sto se vise odupirem tom odupirecem kalupu, sve mi je teze. Osjecam se bas kao sto sam se cesto osjecala kad sam bila dijete – nevidljivom.

Kad sam bila dijete, jedan me je djecak jednom spasio. U zadnji me cas primio za ruku i povukao me, da njega nije bilo zasigurno bih se izgubila, utopila u toj prozirnoj magli nevidljivosti. On je bio prvi djecak koji me primio za ruku, prvi koji mi je rekao da sam mu lijepa. Sve do tog trenutka, ja sam mislila da me on mrzi, jer stalno me zezao, govorio mi ruzne stvari, davao mi nadimke, a onda jednog dana, dok sam sama setala parkiralistem, prisao mi je i primio me za ruku. Poznavala sam ga tek kratko, jer tu je dosao tek na praznike, sto je znacilo da ce uskoro i otici. Nakon tog dana sto me primio za ruku, otisao je. i nikad ga vise nisam vidjela. Tko bi rekao da ce mi se jedan mali dio jednog obicnog dana, tako duboko urezati u pamcenje. Sjecam se tocno tog osjecaja koji me prozeo uzrokovan dodirom njegove ruke, stisak pun topline i onaj njezan pogled, koji je zamijenio one prkosne oci kojima me do tog trenutka gledao.

Takva lijepa sjecanja obuzmu me s vremena na vrijeme, i dok mislim o njima, obuzme me sreca. Nada. Jer takve se stvari nisu dogadale samo u dalekoj proslosti, ima ih i u proslosti koja je prosla ne tako davno. Moj zivot je zapravo pun takvih lijepih sjecanja. Ruznih se ne zelim prisjecati, iako ih je dakako mnogo vise. Ali, ta su ruzna sjecanja povezana uglavnom s problemima s kojima sam se, ili nisam, uhvatila u kostac. S onima s kojima sam se suocila, vise me ne proganjaju. No zato oni od kojih sam skrenula pogled, jos me uvijek silovito i nemilosrdno napadaju. S vremena na vrijeme, moji se demoni bude i opsjedaju me. Trzaju me iz sna u koji sam se uljuljala razmisljajuci o ruzicastim dolinama i velikim oblacima. A to nije zivot, to je san. A zivot nije san, on je stvaran.

Svjesno odgadajuci odgovornost za neke stvari stvaram rupe u vremenu koje me kasnije pojedu u svoje crnilo. I zato se ovo dogada. Zato se osjecam izgubljeno. Moja rutina koja ispunjuje rasplinula se pod najezdama hladnog zraka koji sam pustila unutra dok sam odlazila. Svjesno sam zaboravila zatvoriti vrata, jer znala sam da cu se vratiti. I vratila sam se, a propuh je odnio sve sto sam skupljala. Sva toplina koja me grijala za hladnih dana, otisla je za vjetrom. Jer ja sam se bojala da se vise necu moci vratiti. Nemam kljuc. To su vrata bez kljucanice izvana. I zapravo je taj moj strah u tastini progutao sve.



Radim li to nesvjesno s namjerom, da bih krenula iznova? Stvarno ne znam. No znam da je svaki taj novi pocetak, kada trazim i sakupljam ponovno sve ono sto me cini sretnom i potpunom, tezak. I ne mogu sama, ali uvijek na kraju uspijem,jer ne znam kome da se obratim. Cini mi se besmislenim nekoga vuci za rukav i zatraziti pomoc, jer samo mislim o tome kako je to sebicno.



Zaboravljam stvari. Ponekad cak i one bitne, ponekad sam cak i svjesna samog procesa zaboravljanja, a ne poduzimam nista.

Volim svoj zivot, ali on je svakako nesreden. Moja licnost me kontrolira, umjesto da ja kontroliram nju. Osjecam jedan veliki nedostatak ljudi oko sebe, a to je stoga jer ih ne pustam dovoljno blizu da bih osjetila toplinu njihovog duha. A tako to zelim. Postoje razdoblja kada sve limitacije, tjelesne i bestjelesne, nestanu i onda sam prepustena bespucima postojanja i osjecam se slobodnom, leprsavom, voljenom i volim, zivotnom i zivim, potpuno. A trenutka kada to sve nestane, nisam ni svjesna. Ova su, tmurna razdoblja, na srecu uvijek kraca od onih sretnih, barem su bila do sada, pa me to previse i ne zabrinjava, ali su u svakom slucaju teska i intenzivna. Ona su tvorevina problema, i o mojoj hrabrosti i samosvijesti ovisi kako cu izici na kraj s njima. Jako volim ljude i volim pricati s njima. Zato mi je najgore sto, u losim razdobljima ta ljubav naravno, ne nestane, ali zelju za komunikacijom zamjenjuje neka odbojnost prema njihovom razbacivanju sa srecom i stvaranjem vaznih stvari potpuno bezazlenima. Kada sam sretna, to niti ne primjecujem, jer i sama to cinim. Ali ovako potpuno razborita i surovo realna, neke stvari vidim jasnije, i na ljudima primjecujem svoje greske i mane. Cesto me to zna i zivcirati, ne mogu si pomoci. Ljudi su tada kao moji modeli za samokorekturu, za samopromatranje. Znaci da je istina da ovakva stanja sluze za razvoj sebe kao osobe.

pocinje li stvarnost, ili jos jedna iluzija s namjerom da me podigne visoko iz boli?
da boli da jednu novu boju, novi okus i novi osjecaj. kada bol postane navika, sve ce biti lakse.
iako je mnogo bolja opcija da bol sasvim nestane.
radije bih bila prozvana hipohondrom, nego da se svaki dan budim, ponovno shvacajuci sto se zapravo dogada. i da se dogada meni, bas meni, a ne nekom drugom.
a oduvijek sam mislila: to se meni nikad ne moze dogoditi, ne meni, nikad.
kako se lako stvari preokrenu...
postavlja li mi to Bog izazove?

ubuduce pazim sto zelim...

jaka strana moje licnosti sve cesce progovara. u nekim situacijama ostanem u cudu, otvorenih usta, pokusavajuci se nekako (nadasve imaginarno, jer zapravo ne cinim nista) izmigoljiti iz situacije u koju me dovela moja (ne znam kako da to nazovem, brzopletost?) nemogucnost kontroliranja. kao sto vec rekoh, jos uvijek kao slijepac opipavam trazeci granice svog bica, svojih rijeci i postupaka, ali zapravo se i ne trudim, jer zapravo uzivam u ovoj nekontroli koja stvara neke sasvim nove, cudne situacije, izaziva sasvim nove, zanimljive reakcije i djeluje inovativno, otkrivajuci sarenilo i budeci moj duh.
a tome i tezim - da se moj duh nikada ne uspava.
pritom ne mislim da on stalno mora biti zivotan i aktivan. to ne, nikako.
jer tezim, svakako, i onoj o toliko puta opjevanoj, u tolikim knjigama opisanoj, harmoniji duha, tezim visemu. no, ponekad se zaboravim.
tu sferu duhovnosti, na zalost uspijevam postici samo citajuci o njoj. rijetko kada mi ona sama sine, ili dode u nenadanom trenutku. a toliko ju prizeljkujem.
mozda, kad uopce ne bih hajala, ona bi sama dosla!

no, u svakom slucaju, mislim da je istinita ona pretpostavka ili tvrdnja sto ju je netko za me rekao:

I ja bih voljela pobjeci daleko. Ali ne onako, kukavicki, sto prvo padne na pamet kad netko kaze da bjezi, vec zelim jednostavno otici, udaljiti se, potraziti promjene, kad vec one ne traze mene. Zaljubljenik sam u promjene.

Ludiosjecaj. Posve jedan ludi osjecaj nastanio se u mom organu sto pumpa krv.
Moja sva osjetila nastupaju sinergicno izazivajuci euforiju.
Ponovo.
Krecem se rubom jezicnog ponora, odnosno brbljavog nistavila, no umjesto da u njemu propadnem, osudena sam na zacarani krug ponavljanja.
Ponavljanja
Ponavljanja
Ponavljanja
:)
Posudujem izraze.
Okruzena prividnim mentalnim teatrom, svakog dana sadim nove vrtove pitanja, a odgovore pronalazim, tek onako, usput.

danasnja neka dogadanja navela su me na razmisljanje.
je li bolje biti pasivan i zivjeti svoj zivot, i pustiti druge da cine sto ih volja
iako to ponekad negativno utjece na okolinu i na mene samu?
ili djelovati aktivno ili nesto manje aktivno, s namjerom da stvari postanu bolje?
zaista ne znam.
volim cuti istinu,
volim ljude koji govore istinu.
no, ponekad je mene samu strah eksponirati se izricanjem iste.
losa iskustva s isto takvim rezultatom razlog su tome, vjerojatno.
pitam se je li bolje povuci se u stranu,
zivjeti svoj film
bez senzibiliteta na bockanja sa strane, u bilo kojem obliku...
ne mogu promijeniti druge, pa se necu vise niti truditi.

zasto bih ja dopustila nekome da odreduje slijed mojih misli, kvalitetu mog zivota?

to bi ipak bilo previse...

Danas sam euforicna.

Kad razmisljam, zeljna promjene, ona je svakako u toj prilici uvijek odsutna.
Pobjegne. Bez rijeci, a da joj niti pojavu nisam stigla razabrati.
Jer pojave nije ni bilo. Samo nistavilo.
I sretna sam.
Upoznala sam nove stvari, u ljudima koji su mi se uvijek cinili blizu, a daleko. Ljude koji su uvijek mehanicki bili tu, u mojoj glavi. Mojom krivnjom…
I pustam ih, lagano, da budu prisutni u nekom novom smislu.
Bogatijem
Carobnijem
Sarenijem!
U smislu koji donosi jos jedan, sasvim novi, smisao.
I ne, ne mislim pritom na imaginarne prijatelje, jer, ja ih nikada nisam uspijevala imati.
Ili ih barem nikada nisam tako nazivala. Imaginarni prijatelji.
Mislim na ljude, prave, bica na dvije noge, bez perja, koja imaju dusu (tako je Veliki Platon definirao covjeka).

Osjecam ugodu kada u mislima reproduciram slike nedavnih dozivljaja,
stalno iznova vrtim te slike, jer cine me sretnom.
Ali, ne drzim ih precvrsto, pustam ih da odu, budu daleko… neko vrijeme, duze ili krace, ovisi… Bas poput papirnatog zmaja.
A onda ih opet prizivam, s osjecajem.

Shvacam, da, drzim li nesto precvrsto, ono ce ili pobjeci, odletjeti, ili ce me povuci sa sobom u bezdan, na dno… ili previsoko. Gdje nema kisika, pa su svi luckasti, opijeni vrtoglavicom…
Ludi duhovi koji nas nasmijavaju.
Znate ono kada sretnete nekoga na ulici i vidite da se smije, sam sa sobom. Da… duh!

Ponekad se vrtim toliko brzo da mi se aura rasprsi po prostoru, osjecam tu vrtoglavicu koja me vuce negdje, nedefinirano gdje, i osjecaj je tako cudan. Bas luckast. I tada postanem takva, luckasta. Smijuci se sama sebi, skupljajuci velo aure oko sebe, prepustam se ludilu koje me obuzima.

Nazovi me ludom, nazovi djetinjastom…

Ne znam kako boriti se sa tim strahovima, cudnim, koji me obuzimaju. Nikad prije nisu.
Valjda nije bilo razloga.
Ne znam razumijes li. Ne znam vidis li. Nije ni bitno…
Mozda.
Ovisi o tebi.

Ali dokaz su necega
Velikog
Vaznog
Lijepog
Velicanstvenog
Carobnog

Pomozi mi odagnati ih.
Ne moras uciniti mnogo
Samo budi tu… negdje.
Dovoljno mi je samo da znam.
Nista vise
Nista manje.
Sve dok znam.
Dok te osjecam.
Sigurna sam…

I evo, bas poput valova, dolaze mi rijeci.
Ovi trenuci predstavljaju cin olaksanja, katarze..
Ooooo da…

Sama sa sobom stvaram nijeme sporazume.
Punim se pozitivnim nabojima.
I niciji pogled, prazna ili hladna rijec
Ne moze uciniti moje osjecaje bezvrijednosti aktivnima.
Jer deaktivirala sam sve alarme za uzbunu.

Nocas mirno spavam.

boli me
toliko me boli da mislim da cu umrijeti.
to sam i sanjala nocas.
sanjala sam da sam umrla.
ali nisam ni tako izbjegla patnju....