Marketing
zapravo mail
Ne podnosim ove dane koji prolaze. Osjecam se sve udaljenijom od stvari koje volim, i voljela bih pobjeci im u zagrljaj, potraziti utjehu… No, kao da sam ukalupljena u tijelo koje se odupire. A i one kao da me ne vide. I sto se vise odupirem tom odupirecem kalupu, sve mi je teze. Osjecam se bas kao sto sam se cesto osjecala kad sam bila dijete – nevidljivom.
Kad sam bila dijete, jedan me je djecak jednom spasio. U zadnji me cas primio za ruku i povukao me, da njega nije bilo zasigurno bih se izgubila, utopila u toj prozirnoj magli nevidljivosti. On je bio prvi djecak koji me primio za ruku, prvi koji mi je rekao da sam mu lijepa. Sve do tog trenutka, ja sam mislila da me on mrzi, jer stalno me zezao, govorio mi ruzne stvari, davao mi nadimke, a onda jednog dana, dok sam sama setala parkiralistem, prisao mi je i primio me za ruku. Poznavala sam ga tek kratko, jer tu je dosao tek na praznike, sto je znacilo da ce uskoro i otici. Nakon tog dana sto me primio za ruku, otisao je. i nikad ga vise nisam vidjela. Tko bi rekao da ce mi se jedan mali dio jednog obicnog dana, tako duboko urezati u pamcenje. Sjecam se tocno tog osjecaja koji me prozeo uzrokovan dodirom njegove ruke, stisak pun topline i onaj njezan pogled, koji je zamijenio one prkosne oci kojima me do tog trenutka gledao.
Takva lijepa sjecanja obuzmu me s vremena na vrijeme, i dok mislim o njima, obuzme me sreca. Nada. Jer takve se stvari nisu dogadale samo u dalekoj proslosti, ima ih i u proslosti koja je prosla ne tako davno. Moj zivot je zapravo pun takvih lijepih sjecanja. Ruznih se ne zelim prisjecati, iako ih je dakako mnogo vise. Ali, ta su ruzna sjecanja povezana uglavnom s problemima s kojima sam se, ili nisam, uhvatila u kostac. S onima s kojima sam se suocila, vise me ne proganjaju. No zato oni od kojih sam skrenula pogled, jos me uvijek silovito i nemilosrdno napadaju. S vremena na vrijeme, moji se demoni bude i opsjedaju me. Trzaju me iz sna u koji sam se uljuljala razmisljajuci o ruzicastim dolinama i velikim oblacima. A to nije zivot, to je san. A zivot nije san, on je stvaran.
Svjesno odgadajuci odgovornost za neke stvari stvaram rupe u vremenu koje me kasnije pojedu u svoje crnilo. I zato se ovo dogada. Zato se osjecam izgubljeno. Moja rutina koja ispunjuje rasplinula se pod najezdama hladnog zraka koji sam pustila unutra dok sam odlazila. Svjesno sam zaboravila zatvoriti vrata, jer znala sam da cu se vratiti. I vratila sam se, a propuh je odnio sve sto sam skupljala. Sva toplina koja me grijala za hladnih dana, otisla je za vjetrom. Jer ja sam se bojala da se vise necu moci vratiti. Nemam kljuc. To su vrata bez kljucanice izvana. I zapravo je taj moj strah u tastini progutao sve.
Radim li to nesvjesno s namjerom, da bih krenula iznova? Stvarno ne znam. No znam da je svaki taj novi pocetak, kada trazim i sakupljam ponovno sve ono sto me cini sretnom i potpunom, tezak. I ne mogu sama, ali uvijek na kraju uspijem,jer ne znam kome da se obratim. Cini mi se besmislenim nekoga vuci za rukav i zatraziti pomoc, jer samo mislim o tome kako je to sebicno.
Zaboravljam stvari. Ponekad cak i one bitne, ponekad sam cak i svjesna samog procesa zaboravljanja, a ne poduzimam nista.
Volim svoj zivot, ali on je svakako nesreden. Moja licnost me kontrolira, umjesto da ja kontroliram nju. Osjecam jedan veliki nedostatak ljudi oko sebe, a to je stoga jer ih ne pustam dovoljno blizu da bih osjetila toplinu njihovog duha. A tako to zelim. Postoje razdoblja kada sve limitacije, tjelesne i bestjelesne, nestanu i onda sam prepustena bespucima postojanja i osjecam se slobodnom, leprsavom, voljenom i volim, zivotnom i zivim, potpuno. A trenutka kada to sve nestane, nisam ni svjesna. Ova su, tmurna razdoblja, na srecu uvijek kraca od onih sretnih, barem su bila do sada, pa me to previse i ne zabrinjava, ali su u svakom slucaju teska i intenzivna. Ona su tvorevina problema, i o mojoj hrabrosti i samosvijesti ovisi kako cu izici na kraj s njima. Jako volim ljude i volim pricati s njima. Zato mi je najgore sto, u losim razdobljima ta ljubav naravno, ne nestane, ali zelju za komunikacijom zamjenjuje neka odbojnost prema njihovom razbacivanju sa srecom i stvaranjem vaznih stvari potpuno bezazlenima. Kada sam sretna, to niti ne primjecujem, jer i sama to cinim. Ali ovako potpuno razborita i surovo realna, neke stvari vidim jasnije, i na ljudima primjecujem svoje greske i mane. Cesto me to zna i zivcirati, ne mogu si pomoci. Ljudi su tada kao moji modeli za samokorekturu, za samopromatranje. Znaci da je istina da ovakva stanja sluze za razvoj sebe kao osobe.
Post je objavljen 30.01.2006. u 09:03 sati.