Marketing
come on, Joel, run to the edge of being
Kad razmisljam, zeljna promjene, ona je svakako u toj prilici uvijek odsutna.
Pobjegne. Bez rijeci, a da joj niti pojavu nisam stigla razabrati.
Jer pojave nije ni bilo. Samo nistavilo.
I sretna sam.
Upoznala sam nove stvari, u ljudima koji su mi se uvijek cinili blizu, a daleko. Ljude koji su uvijek mehanicki bili tu, u mojoj glavi. Mojom krivnjom…
I pustam ih, lagano, da budu prisutni u nekom novom smislu.
Bogatijem
Carobnijem
Sarenijem!
U smislu koji donosi jos jedan, sasvim novi, smisao.
I ne, ne mislim pritom na imaginarne prijatelje, jer, ja ih nikada nisam uspijevala imati.
Ili ih barem nikada nisam tako nazivala. Imaginarni prijatelji.
Mislim na ljude, prave, bica na dvije noge, bez perja, koja imaju dusu (tako je Veliki Platon definirao covjeka).
Osjecam ugodu kada u mislima reproduciram slike nedavnih dozivljaja,
stalno iznova vrtim te slike, jer cine me sretnom.
Ali, ne drzim ih precvrsto, pustam ih da odu, budu daleko… neko vrijeme, duze ili krace, ovisi… Bas poput papirnatog zmaja.
A onda ih opet prizivam, s osjecajem.
Shvacam, da, drzim li nesto precvrsto, ono ce ili pobjeci, odletjeti, ili ce me povuci sa sobom u bezdan, na dno… ili previsoko. Gdje nema kisika, pa su svi luckasti, opijeni vrtoglavicom…
Ludi duhovi koji nas nasmijavaju.
Znate ono kada sretnete nekoga na ulici i vidite da se smije, sam sa sobom. Da… duh!
Ponekad se vrtim toliko brzo da mi se aura rasprsi po prostoru, osjecam tu vrtoglavicu koja me vuce negdje, nedefinirano gdje, i osjecaj je tako cudan. Bas luckast. I tada postanem takva, luckasta. Smijuci se sama sebi, skupljajuci velo aure oko sebe, prepustam se ludilu koje me obuzima.
Nazovi me ludom, nazovi djetinjastom…
Ne znam kako boriti se sa tim strahovima, cudnim, koji me obuzimaju. Nikad prije nisu.
Valjda nije bilo razloga.
Ne znam razumijes li. Ne znam vidis li. Nije ni bitno…
Mozda.
Ovisi o tebi.
Ali dokaz su necega
Velikog
Vaznog
Lijepog
Velicanstvenog
Carobnog
Pomozi mi odagnati ih.
Ne moras uciniti mnogo
Samo budi tu… negdje.
Dovoljno mi je samo da znam.
Nista vise
Nista manje.
Sve dok znam.
Dok te osjecam.
Sigurna sam…
I evo, bas poput valova, dolaze mi rijeci.
Ovi trenuci predstavljaju cin olaksanja, katarze..
Ooooo da…
Sama sa sobom stvaram nijeme sporazume.
Punim se pozitivnim nabojima.
I niciji pogled, prazna ili hladna rijec
Ne moze uciniti moje osjecaje bezvrijednosti aktivnima.
Jer deaktivirala sam sve alarme za uzbunu.
Nocas mirno spavam.
Post je objavljen 07.01.2006. u 11:38 sati.