odlazim. negdje daleko, u nepoznato. uzbudenje koje me preplavljuje vece je od straha...i zato se ne bojim. zvuci glupo napisano ovako, zapravo nije nista tajanstveno. idem na rab. za tocno 7 dana. 8 dana sama u nepoznatom, medu nepoznatim. bez ijednog poznatog lica (zasad). ali stvarno me nije strah, jedva cekam...da odem, da uplivam u nepoznato more i da iskusim taj osjecaj. vjerujem da necu izdati sama sebe. kao sto su me mnogi izdali. ostat cu dosljedna. svojim pravilima, svojim nacelima. jer to je ono sto pokrece sile dobroga. vjerujem da je tako. i svi oni koji olako shvacaju moje postojanje i koje moja blizina ne stimulira na potrebu za onim necim sto je tako vazno...prijateljstvo shvaceno olako gubi svoje cari. zao mi je sto je tako...ali, za prijateljstvo nije dovoljan jedan. to su dvije duse koje dijele trenutke ciste inspiracije i poleta, trenutke tuge koja pritisce prsa...ljubav, ovaj divni svijet pun ironije i tihih iznenadenja...je li nestalo?? vrijeme ce pokazati...a do tada prijateljice, uzivaj u slatkim opscenim dogadanjima koja uzburkavaju tvoju krv, zasljepljujuci oko koje je nekada svojim krajickom pogledavalo i u mojem smjeru, nasem smjeru. a slika je postala mutna...nadam se da cu se vratiti s dovoljno mora i sunca pa da ces me opet moci ugledati...i zagrliti kao prije. bez obveze i moranja, vec sa htijenjem i zeljom da vratimo ono sto je nekada bilo. da otpuhnemo zlatnu prasinu i dijelimo snove...ponovno.
hoce li moj kratkotrajni odlazak ostaviti koje prazno mjesto, koji ceznutljivi pogled, ili ce sjenke svakodnevnice i novih uzbudenja zauzeti moje mjesto? hoce li se ona zapitati prisjecajuci se mojeg izraza lica jucer? hoce li se pitati zasto?
ali opet...hocu li se i ja zapitati? hocu li svoju savijest postaviti na linc koji ce mi visjeti iznad glave svaki puta kada se osjecaj vrati? jesam li zasluzila biti potisnuta u stranu? jesam li zasluzeni stranac? ili sam samo drvo u sumi koje je posrnulo a ciji pad nitko nije primjetio, pa kao da i nije palo, jer tresak je oglusio zvukove...
ne znam...
cudna je radost koju osjecam, unatoc okolnostima...
sretna sam...i svoja. :))

Trazi me, ja trazit cu te….dok god se ne pronademo u vrtlogu jednoga vremena, u emulziji dogadaja i slatkom koktelu najrazlicitijih osjecaja. Gledam sirom, a ti….ne spavaj, da ti vidim oci!
Izgleda posebno…sto li sam ucinila? Sto sam ucinila? Opet je tu…i nemam mira ali mirna sam. Nemam zraka ali disem. Gubim se u zrcalima, ali postojim…
Skacem, sama…ali s tobom. Tko god bio. Znam da te ima. Osjecam te…koza mi se jezi na svaki tvoj dodir…ja znam!
Rekose mi da sam ludo dijete. Da…uvijek sam imala bujnu mastu. Voljela sam zivjeti. Na trenutke sam letjela, u potrazi za dugom. Dok je jednog dana nisam ugledala, u 3. dimenziji. Cinila se tako daleko…svrstala sam je u kategoriju sa zvijezdama. Ona je bila fusnota mojih mastanja…a ti si bio mali princ u mojoj saci. Igrao si se mojim prstima….
Znam da volis moja ramena…oduvijek si bio moj bill, a ja tvoja beatrix kiddo. Oduzela sam ti zivot, a nisam te nikada niti imala. Igrala sam se Boga…ti si bio moja lutka, andeo podrezanih krila. Za svaki slucaj…
Ti si djeletina sa 4 lista sto ju trazim na putu u skolu…
Sada. Ovdje. Svim cesticama njeznih pokreta, mazis mi ramena…a ja se previjam u slatkoci onoga sto mi nudis…a moji prsti su prekratki. U toj igri lajni i kuteva, krugova i plocnika…kineski zidovi stoje izmedu nas, a svaki korak izgleda misji…u toj utrci.
Obecaj mi cijeli svijet, a ja ti ne cu vjerovati…mrsit cu si kosu izludena tvojim mimikama i gestikuliranim nastojanjima prodora u moj um. Dok se drzis daleko…oknima dalekozora vidim ti oci. Spavas…sanjas. Ipak…
Sanjam s tobom…momente slijepoga, nesigurnog koracanja. S rukom u ruci…ili je i to iluzija. Kazes mi da zivot nije usamljen…o usamljeni covjece rumenih usana. Kamo gleda tvoj pogled?
Rastemo penjuci se po stablima banana u kojima papige skrivaju svoju ljubav, iskazujuci je u tisuce boja. Podsjeca na dugu…

Laku ti noc…

O, hocu li te ikada upoznati? Tko si?

Cesta samoispitivanja kao produkt mojih neispunjenih ocekivanja, kao skup malenih razocaranja koja proizlaze iz cinjenice da nisam dovoljno prilagodljiva ovom svijetu i ljudima oko sebe. Stalno, bas stalno…u potrazi za necim. Ili nekim. Netko. Nesto. Sve toliko neodredeno i tako daleko. Bi li bilo bolje kad bih tome nekome dala ime? Pa dobro, neka se zove Branimir.
Branimir bi bio netko tko bi me znao nasmijati. On niposto ne bi smio biti pesimista, niti izgubljen…Branimir bi znao sa mojom mamom i ona bi ga voljela, ne bi imala nista protiv da on dolazi kod mene i da se vidamo. Ona bi bila sigurna da je on onaj pravi i stalno bi me uvjeravala u to. Ali, ja bih to vec znala… :)
Branimir me nikada ne bi pitao sto mi je. Samo bi me zagrlio, primio me za ruku i poljubio je. Pricao bi sa mnom i slusao me. On bi mi pomogao traziti. On bi sa mnom zaista zivio, hodao, disao, cinio, djelovao, sirio….
Branimir bi volio sve ljude, nikoga ne osudivao…branio bi svoje stavove, ali se ne nametao. Salio bi se na tudi racun, ali uvijek odredio granice. Hodao bi uvijek sa mnom u hodu, pored mene, nikada daleko ispred.
Obisao bi sa mnom svijet. Setali bi pustinjom na devi, igrali se skrivaca u tutankamonovoj grobnici. Danju bi gradili papigama gnijezda na viisokim stablima banane, a nocu bi hranili sismise kokicama. Lovili bi pirane usred tihog oceana, a nocu bi na plazi uz vatru pjevali britanski rock i svirali gitaru. Ja bih se stisnula uz njega i promatrali bi zvijezde u najtisoj tisini koju bi lomili samo valovi razbijajuci se u stijene u tisuce sitnih kapljica. Cijeli dan bi u livadi trazili djetelinu s cetiri lista i usput hranili zekane cupajuci svjezu zelenu mirisljavu travu iz tla…mazili bi se u mojoj sobi na mom narancastom kaucu i slusali kingse. On bi citao moje dnevnike crtajuci tlocrt moga uma u svojoj glavi. Cudio bi se i divio netipicnom nacinu napisa mojih intimnih misli i manjku dogadaja, brojeva, datuma…a ja bih njemu rekla da ljubav nije vrijeme, da nije niti mit…on bi gledao u biljeznicu, zatvorio je, stisnuo se uz mene na moj narancasti kauc i cvrsto me zagrlio.
On bi me vodio svuda, upoznao bi me sa svojim najboljim prijateljima i pozvao me da s njima igram rizik. Ne bih ga sramotila prepucavajuci se neargumentiranim tvrdnjama i djetinjasto cvileci na svaki najmanji osjecaj ugrozenosti u polozaju zene medu muskarcima. Naucilaih se prilagoditi, za njega. On bi imao razumijevanja za moje potrebe, uvijek bi mi ostavljao vremena za odluke, nikada pozurivao, bez obzira na cijenu tog vremena kojeg bi mi poklonio. Ja bih mu pokazivala svoju ljubav na najcudnije i najljepse nacine, a on bi to uvijek znao prepoznati.
Uvijek bi rado sa mnom igrao kosarku i uzivao u tome, ne podcjenjujuci me. Zajedno bi se trudili uvijek odrzavati ravnotezu izmedu onoga sto je bilo, sto sada jest i sto treba biti. Trazili bi novu dimenziju sebe skacuci kao ludi po rock koncertima nasih najdrazih grupa. Obilazili bi kazalista uvijek se vracajuci po jos. Kad bi sjedili, usred predstave, on bi uvijek pronasao nacin da me primi za ruku i podsjeti me, koliko me voli. Voljeli bi se na sve moguce nacine: rijecima, sutnjom, dodirom, glazbom, pokretom, cinom, djelom, pogledom, mislima, duhom, razumom…

Hocu li ga ikada upoznati?

Ovaj post posvecujem jednoj veoma posebnoj osobi. Jednoj svojoj veoma dragoj prijateljici bez koje moj zivot ne bi bio isti, a sasvim sigurno ni ja ne bih bila ovakva kakva jesam. Ona je jedna jedina svoje vrste i nema takve na svijetu koja se moze mjeriti s njom i njenim sklopom osobnosti koji je jedinstven i caroban. Nitko, ali bas nitko nije kao ona. Ni slican…vjerujte mi!

Oduvijek sam je znala, onako izdaleka, na pogled, u prolazu, ali nikada nisam s njom pricala niti se upoznala s njom onako «popravo». Sjecam se da sam jedno vrijeme u osnovnoj skoli osjecala cak i veliko strahopostovanje prema njoj jer izgledala mi je tako pametno, sposobno i jednostavno je prstala osobnoscu. Ali nas takozvani odnos, koji to nije bio, odvijao se samo na vecim udaljenostima. Mislim da me ona cak tada nije niti dozivljavala. No dobro…ipak je to bila osnovna skola, a ja sam 2 godine mlada od nje, pa je sasvim jasan razlog takvog stanja odnosa i interakcije koja, kao sto vec rekoh, nije ni postojala. :)

Upoznale smo se jednog dana sasvim slucajno, ali ipak je to po mom misljenju bila sudbina. :) isle smo zajedno na natjecanje iz hrvatskog, ako se dobro sjecam u garesnicu. Sjele smo zajedno na putu do tamo i…moglo bi se reci da je nase druzenje tada pocelo. Uvod jedne price koja nema kraja. A mi svakim danom pisemo nove stranice. Doduse, u zadnje vrijeme malo rjede, ali nisam tuzna zbog toga jer znam da me se ona cesto sjeti, isto kao i ja nje. No, o tome kasnije…
Taj dan u garesnici bio je na neki nacin prekretnica u mom zivotu. Sjecam se mnogih pojedinosti i rado se vracam tim nekim trenucima u svojim mislima i ozivljavam slike, na primjer, kako sjedimo kraj fontane iliti vodoskoka u kojem nema vode i pricamo…moj pogled cesto leti do njenih (ljubicastih?!) :/ marti koje su mi od onda nerazjasnjivo i cudesno zanimljive, ne znam zasto, ali nije bez vraga…ma na njoj mi je sve zanimljivo. Taj neki poseban nacin na koji barata sa svojim mobitelom, ogledava svoje lijepe i uvijek zanimljivo nalakirane nokte. Nacin na koji slusa, gledajuci me onim svojim zeleno-smedim (kako bi ona podcjenjujuci se rekla «ocima boje dreka», joj joj…) okama sa obrvama iznad od kojih jedna ima rupu… :)

Dani provedeni s njom uvijek su mi bili drugaciji nego oni provedeni bez nje u blizini…ona sve cini nekako drugacijim, carobnim…vraca mi onaj osjecaj topline i sjecanja kada ona izblijede. Volim slusati njene price i sale, kako detaljno opisuje dogadaje, uvijek nadodajuci neki totalno ludi komentar…kako intenzivno osjeca…Kako cuva sve sitnice koje su joj toliko znacajne, njegujuci ih sjecanjima i vjecnim pripovjedanjima koja nikad ne izgube na originalnosti i nikada se ne istrose, jer su posebna…Sve njene slikice, hrpe papira koje s tolikom ljubavi, paznjom i osjecajem za njeznost sprema i sortira po odredenom redosljedu. Njen strik od always gacica…od kojih su sve razlicite, a samo par ima istih… :) Njena strast za gospodarima prstenova, za sakupljanjem praznih biljeznica…za lijepim slikama. Ljubav i profinjen ukus u odabiru glazbe…njen sluh koji cuje i najskrovitije misli skrivene i u najskrovitijem skrovistu covjecjeg uma… (ok, hm…ma ne znam :) ).

Gdje su nestala ona duga ljeta provedena «na sajmistu» na cijevima, ispred kosa…alen, danijel ona i ja bili smo idealna ekipa za ljetna prije i poslijepodneva provedena u hladu krosnji (ne znam kojeg) drveca…zatim beskonacno izlezavanje i sjedenje na «mercedesu» i pricanje, pricanje…uzivanje…Mogu sa sigurnoscu reci da je ona jedna od rijetkih osoba u koju imam povjerenja najvise na svijetu. Mogu joj reci apsolutno sve i osjecati se dobro nakon toga. Nakon price s njom…nedostaju mi ljeta na «mercedesu». Nedostaju mi dugi razgovori s njom. Nedostaje mi ona. :(

Znam da joj je bilo jako tesko tijekom jednog razdoblja, koje je sada iza nje. Ali zelim da ona zna da je i meni bilo uzasno tesko zbog njene tuge i zbog dogadaja koji su je polako unistavali. A ja nisam znala sto uciniti…sto reci. Bojala sam se za nju,ali nisam znala kako se ponasati. Imala sam osjecaj da moje rijeci utjehe samo pogorsavaju stvari i jedno vrijeme sam cak mislila da me prezrela zbog svih tih mojih pokusaja da joj pomognem, vratim joj nadu…moje rijeci nisu bile dovoljne da barem malo odgurnu onaj tsunami problema koji je hitao prema njoj. Zao mi je sto nisam vise bila uz nju, pokazala joj koliko mi je stalo, sto nisam znala reci nesto bolje i pametnije od obicnog «bit ce sve dobro, vidjet ces»…zao mi je sto nisam imala hrabrosti skupiti snage, stisnuti sake i boriti se zajedno s njom, zao mi je sto sam prihvacala njenu sutnju kao odbijanje. Sto nisam shvatila da to zapravo znaci da sam joj potrebna…zao mi je sto nisam ucinila vise… :( Ali, zahvaljujem Bogu sto nije potonula. Jer…ne mogu zamisliti svoj zivot bez tog tracka sunca u svojoj blizini.

Znam da ti ne moram ni govoriti, ali ipak cu ti reci…jako mi puno znacis i, prijateljice moja, volim te mnogo, ne mozes ni zamisliti koliko. I ne zaboravi da sam uvijek tu za tebe…za suze, za smijeh…za sve…uvijek. :))