opire drugima na neki nacin (ili ih prisiljava na nesto) i tako usvaja tocku gledista ili motriste. Zeli biti u vezi s drugom individuom, a ne zna kakva je ni kako da se ponasa ni cemu da se preda , sto da voli i prihvati. Ponasa se ignorantski i ne zna zapravo nista, i to je izvor svih njenih nevolja. Djelomicno prihvaca drugog a djelomicno mu se opire. Ni ne znajuci kako i zasto, osoba se boji nepoznatog cak i kad svjesno odluci da se otvori za nepoznato. I tako se izmedu nje i drugih formira zid uma, zavjesa neznanja. Ona konstantno trazi pomoc a istodobno joj pruza otpor. Nada se da ce naici na nekog tko ce biti sposoban da probije njen vanjski oklop, da se probije kroz njenu izolaciju (metafizicku udaljenost, nutarnju osamljenost) i da je dodirne. Usprkos njenoj nadi da se spiritualno razvije, nikad se nista ne dogada (u tom pravcu) jer su njeni zivotni problemi sklupcani u umu i slijepljeni lancem asocijacija. Ona ostaje skrivena iza te nerazlucene kolekcije i (ima iluzorno ocekivanje) smatra da je jedino moguce rjesenje njenih problema da najprije sve bude rjeseno odjednom. Stoga joj nitko nicim ne moze pomoci. Na emotivnom planu opterecena je osjecajem krivice: griznja savijest joj je potisnuta i prekrivena oblogom intelektualnih racionalizacija, ali, to ne rjesava problem (bas) kao sto ni prekrivanje lesa ruzama nece unistiti njegov smrad. Ukoliko zatvori oci, ona nema jasne mentalne slike nego dozivljava maglovito sivilo koje je ustvari mjesavina mnostva neizdiferenciranih slika. Ona budna sanja dubokim snom bez snova…

Najbolja prijateljica me iznevjerila. Vise puta. Ali tek sada to shvacam…i znacenje toga. Znam, ljudska bica smo svi, i u prirodi nam je da grijesimo i podlijezemo slabostima i svjesna sam toga. Ali isto tako nam je dozvoljeno biti i povrijedenima. A ja sam povrijedena. Duboko…Jesam li sebicna?

Sitnice su stvari od kojih je prijateljstvo stvoreno. Osjecaji, trenuci paznje, razumijevanja, oprastanja…i dovoljno je malo. Ali mnogo je potrebno da se prijateljstvo i odrzi. Mnogo truda, davanja, tolerancije…ali ponekad, koliko god tolerantni nastojali biti pogodi nas to. Ali opet oprastamo. Oprostimo i presutimo…i onda nam je jos teze. A drugi put kada se desi, teret je jos tezi, jer se prisjecamo i onog prethodnog, kojeg smo presutjeli. A presutjeli smo upravo zato da ne bi ispali sebicni. Mislimo da smo sebicni zato sto smo povrijedeni nekim sitnicama koje su samo uzrok nepaznje..ili su nesto vise?. Ali…neke stvari koje su meni zaista vazne i mnogo mi znace, a ona na njih zaboravi i ne mari za njih, to moze jako zaboljeti…I razumijem da ona sada ima problema i da ju mnogo toga muci, ali…nije cak spremna niti da to podijeli sa mnom. Provodi vrijeme na nekim kavama…i onda ujutro opet ide sa mnom u skolu i ja dobijem samo kratak sadrzaj. Znam da ce biti tako. A ja necu opet imati srca teretiti njena krhka leda jos i sa svojim malenim tugama, razocaranjima, kojima je ona uzrok.

I opet vrtim scenarij u glavi…ja joj ushiceno pricam o nekim svojim neobicnim radostima u zelji da podijelim sa njom svoju srecu i entuzijazam…ona u pocetku slusa bez rijeci i gleda me svojim velikim ocima, bezizrazajno…i zatim isto tako bez rijeci okrene glavu prema zvucnom podrazaju, pozivu tamo nekoga, iza…a ja…ja ostajem otvorenih usta, nedorecena zureci u prazninu u zraku u kojoj je pred koji trenutak stajala njena glava i slusala me. Je li slusala? Ne znam, nisam vidjela smisao u postavljanju tog pitanja. Ali jako mi je dobro poznato kako sam se tada osjecala. kao casa bez dna koju je netko upravo razbio, kao malo mace koje je auto pogazio…boljelo me negdje u prsnoj supljini, pokrej lijevog plucnog krila…A ona me kasnije nije ni pitala sto sam htjela reci…

Tako se osjecam i sada…

Cini se glupo i beznacajno, ali nije, nimalo.

A dok se vise puta ponovi, stvano pocnete sumnjati u njenu stranu prijateljstva…

Ali uvijek oprastate…jer znate da je vrijedno toga i vjerujete da ona jest vrijedna toga.


« Oprastat cu ti uvijek i sve jer znam da si vrijedna toga, sve dok ne postanes neka druga osoba kojoj vise necu biti spremna oprastati…»

Dosta mi je cucanja i cekanja. Izlazim van. Ovdje je tako dosadno, bezivotno. Mirise na umjetno. Jos nije poprimilo moju toplinu i nije ispunjeno sjecanjima. Bolima, suzama…osmjesima, smijehom, zagrljaljima, ljubavlju…Okruzujem se prirodom, ledeni zrak kao da mi puni pluca, rumene mi se obrazi, a na usnama ocrtava mi se smjesak kao u malena djeteta. Zasto da tajim? Sretna sam! I potpuno mi je svejedno…svejedno. I opet se vracam svojem putu u skolu…bezbrizno hodajuci niz svoju lijepu ulicu i gledajuci travu u hodu i opet trazeci, potajno… :) i ne brini za mene, ti koji ne citas, a znas. Koji ne gledas a vidis. Puno jedem, zdrava sam. Vratila mi se boja. Opet citam, gledam, sanjam u boji…I keramicki slonic na mome stolu opet me gleda i donosi mi srecu…opet. Kazu da je povratak uvijek velik, i donosi bolje stvari od onih koje su bile prije. Kazu da su nam padovi potrebni da bi mogli opet poceti, jos bolje. Kazu da ako nekoga mrzimo, to znaci da u njemu ima nesto nase sto na sebi ne volimo. Kazu da se ne mozemo uspeti na vrh planine sa teskim teretom na ledima. Kazu…ali ja shvatih da nije tako dok sama to ne vidim. I vidjeh…shvatih jos mnogo toga. Tisuce,milijune i bilijune stvari ceka me. Isto toliko padova, i ponovnih pocetaka…Sto nam znace cinjenice ako ih ne znamo vidjeti kao cjelinu? Sto nam znaci ljubav ako ju ne mozemo sami dati? Sto nam znaci paznja ako ju ne znamo primiti? Sto nam znaci zivot ako ga ne znamo zivjeti? Samo pusto, prazno nista. Samo sjenke i obrise. Samo kaoticne cinjenice koje grabimo rukama bez prstiju. Padat cete i plakati u tami svoje sjene, sve dok ne prestanete pruzati ruke u nadi za spasom,sve dok ne naucite biti sami svoj spas. A kada to naucite, ruke ce se pruzati vama, ali vi ih necete trebati. Nemojte biti ponizni u svome ocaju. Budite veliki, pa ce vasi padovi biti vase pobjede.

Veni, vidi,vici.

Nista nije kako se cini. Pa ni moje rijeci. Ni reakcije. Nasi osjecaji? Mijenjaju se, ali uvijek ostaju isti, na neki drugaciji nacin…

Napokon uspijem odagnati jednu bol…i pojavi se druga. Ali postoji i nada. I ta nada opet me pokrece. Svijet se krece, kazaljke se vrte, a za mene…vrijeme kao da stoji, a ja razbijam zrcala oko sebe u nadi za izlazom iz ove sobe…iz ove prostorije sa iskrivljenim prizorima i slikama drugih ljudi. Izrazi nehaja na njihovim licima doticu me, a ja se jezim na pomisao….na pomisao da sam sama medu njima. Vise nitko ne pruza mi ruke. Nemam za sto uhvatiti se. Grci mi se trbuh, i niz tijelo mi prolazi neka tiha jeza. Jeza zbog ljudi bez izraza. Grlimo se, hvatamo za ruke…a sve nekako lazno i prolazno. Mimikom govorimo jedni drugima «volim te», a znamo da izrazi mimike cesto bivaju krivo protumaceni. Nudimo izlaz jedni drugima, a uvijek na kraju ostajemo sami na kraju ceste. Gutamo prasinu, a srce nas zebe…guramo jedni druge od sebe samih, a na kraju dana placemo, cvrsto stiscuci jastuk u rukama, i jecajuci posjecujemo dolinu suza. Utapamo se u obijesti. Tako zaspemo, sa vrucim obrazima na vlaznom jastuku, otkrvenih leda…Ujutro se budimo, kad nam sunce pozlati hladne obraze. Vrijeme je…ali jos malo. Jos samo malo…jos vremena nemam. Neman dolazi, ali uspijevam je otjerati jednim dahom, jednim osmjehom. Odlazim gdje i svaki dan. Odnosim posebne papire. Na papirima posebne rijeci, pazljivo izabrane. Predajem ih osobi koja mi je zaista draga i imam povjerenja dajuci joj svoje rijeci. Dajem u nadi. U iscekivanju. Cijeli tjedan iscekujem…nista. Cijeli tjedan nadam se…nista. Jedno pitanje i jedan bijedan odgovor. Dobivam bijedan odgovor, ali tek na pitanje. Moje rijeci napisane negdje leze. Moja dusa negdje pociva. Moja nada biva odbacena i ispada vrijedna tek nekoliko bezvrijednih rijeci. Opet me proganja taj osjecaj. Razocaranje, taj nehaj drugih pogada me, i obara. Stojim na litici i pitam se…sto sad?
Jedna pobjeda, trenuci prolazne slave. Ostaje samo zlatna medalja i taj tren, uhvacen, u mom srcu. U nasim srcima….

I nisam depresivna niti sam u bedu. Samo….shvacam. vidim. I ne znam. Ja nista ne znam. Znam samo to da nista ne znam. I nikada necu znati.

Recite…je li zivot zaista tako plitak i jednostavan, a ona dubina koju osjecamo, samo prolazna i umisljena, zamisljena? Recite mi, jer ja ne znam…

I je li ljubav zaista odluka ili je ipak osjecaj? Kako odagnati taj strah…tu samocu? Ne znam…

Jer…svatko s vremena na vrijeme posjecuje dolinu suza i stisce jastuk u rukama…pitajuci se isto.

praznina. ne mogu pisati. ne znam sto da pisem. sve je tako...prazno. zao mi je...