Dosta mi je cucanja i cekanja. Izlazim van. Ovdje je tako dosadno, bezivotno. Mirise na umjetno. Jos nije poprimilo moju toplinu i nije ispunjeno sjecanjima. Bolima, suzama…osmjesima, smijehom, zagrljaljima, ljubavlju…Okruzujem se prirodom, ledeni zrak kao da mi puni pluca, rumene mi se obrazi, a na usnama ocrtava mi se smjesak kao u malena djeteta. Zasto da tajim? Sretna sam! I potpuno mi je svejedno…svejedno. I opet se vracam svojem putu u skolu…bezbrizno hodajuci niz svoju lijepu ulicu i gledajuci travu u hodu i opet trazeci, potajno… :) i ne brini za mene, ti koji ne citas, a znas. Koji ne gledas a vidis. Puno jedem, zdrava sam. Vratila mi se boja. Opet citam, gledam, sanjam u boji…I keramicki slonic na mome stolu opet me gleda i donosi mi srecu…opet. Kazu da je povratak uvijek velik, i donosi bolje stvari od onih koje su bile prije. Kazu da su nam padovi potrebni da bi mogli opet poceti, jos bolje. Kazu da ako nekoga mrzimo, to znaci da u njemu ima nesto nase sto na sebi ne volimo. Kazu da se ne mozemo uspeti na vrh planine sa teskim teretom na ledima. Kazu…ali ja shvatih da nije tako dok sama to ne vidim. I vidjeh…shvatih jos mnogo toga. Tisuce,milijune i bilijune stvari ceka me. Isto toliko padova, i ponovnih pocetaka…Sto nam znace cinjenice ako ih ne znamo vidjeti kao cjelinu? Sto nam znaci ljubav ako ju ne mozemo sami dati? Sto nam znaci paznja ako ju ne znamo primiti? Sto nam znaci zivot ako ga ne znamo zivjeti? Samo pusto, prazno nista. Samo sjenke i obrise. Samo kaoticne cinjenice koje grabimo rukama bez prstiju. Padat cete i plakati u tami svoje sjene, sve dok ne prestanete pruzati ruke u nadi za spasom,sve dok ne naucite biti sami svoj spas. A kada to naucite, ruke ce se pruzati vama, ali vi ih necete trebati. Nemojte biti ponizni u svome ocaju. Budite veliki, pa ce vasi padovi biti vase pobjede.
Veni, vidi,vici.
Post je objavljen 15.02.2005. u 13:09 sati.