Nista nije kako se cini. Pa ni moje rijeci. Ni reakcije. Nasi osjecaji? Mijenjaju se, ali uvijek ostaju isti, na neki drugaciji nacin…

Napokon uspijem odagnati jednu bol…i pojavi se druga. Ali postoji i nada. I ta nada opet me pokrece. Svijet se krece, kazaljke se vrte, a za mene…vrijeme kao da stoji, a ja razbijam zrcala oko sebe u nadi za izlazom iz ove sobe…iz ove prostorije sa iskrivljenim prizorima i slikama drugih ljudi. Izrazi nehaja na njihovim licima doticu me, a ja se jezim na pomisao….na pomisao da sam sama medu njima. Vise nitko ne pruza mi ruke. Nemam za sto uhvatiti se. Grci mi se trbuh, i niz tijelo mi prolazi neka tiha jeza. Jeza zbog ljudi bez izraza. Grlimo se, hvatamo za ruke…a sve nekako lazno i prolazno. Mimikom govorimo jedni drugima «volim te», a znamo da izrazi mimike cesto bivaju krivo protumaceni. Nudimo izlaz jedni drugima, a uvijek na kraju ostajemo sami na kraju ceste. Gutamo prasinu, a srce nas zebe…guramo jedni druge od sebe samih, a na kraju dana placemo, cvrsto stiscuci jastuk u rukama, i jecajuci posjecujemo dolinu suza. Utapamo se u obijesti. Tako zaspemo, sa vrucim obrazima na vlaznom jastuku, otkrvenih leda…Ujutro se budimo, kad nam sunce pozlati hladne obraze. Vrijeme je…ali jos malo. Jos samo malo…jos vremena nemam. Neman dolazi, ali uspijevam je otjerati jednim dahom, jednim osmjehom. Odlazim gdje i svaki dan. Odnosim posebne papire. Na papirima posebne rijeci, pazljivo izabrane. Predajem ih osobi koja mi je zaista draga i imam povjerenja dajuci joj svoje rijeci. Dajem u nadi. U iscekivanju. Cijeli tjedan iscekujem…nista. Cijeli tjedan nadam se…nista. Jedno pitanje i jedan bijedan odgovor. Dobivam bijedan odgovor, ali tek na pitanje. Moje rijeci napisane negdje leze. Moja dusa negdje pociva. Moja nada biva odbacena i ispada vrijedna tek nekoliko bezvrijednih rijeci. Opet me proganja taj osjecaj. Razocaranje, taj nehaj drugih pogada me, i obara. Stojim na litici i pitam se…sto sad?
Jedna pobjeda, trenuci prolazne slave. Ostaje samo zlatna medalja i taj tren, uhvacen, u mom srcu. U nasim srcima….

I nisam depresivna niti sam u bedu. Samo….shvacam. vidim. I ne znam. Ja nista ne znam. Znam samo to da nista ne znam. I nikada necu znati.

Recite…je li zivot zaista tako plitak i jednostavan, a ona dubina koju osjecamo, samo prolazna i umisljena, zamisljena? Recite mi, jer ja ne znam…

I je li ljubav zaista odluka ili je ipak osjecaj? Kako odagnati taj strah…tu samocu? Ne znam…

Jer…svatko s vremena na vrijeme posjecuje dolinu suza i stisce jastuk u rukama…pitajuci se isto.