Najbolja prijateljica me iznevjerila. Vise puta. Ali tek sada to shvacam…i znacenje toga. Znam, ljudska bica smo svi, i u prirodi nam je da grijesimo i podlijezemo slabostima i svjesna sam toga. Ali isto tako nam je dozvoljeno biti i povrijedenima. A ja sam povrijedena. Duboko…Jesam li sebicna?
Sitnice su stvari od kojih je prijateljstvo stvoreno. Osjecaji, trenuci paznje, razumijevanja, oprastanja…i dovoljno je malo. Ali mnogo je potrebno da se prijateljstvo i odrzi. Mnogo truda, davanja, tolerancije…ali ponekad, koliko god tolerantni nastojali biti pogodi nas to. Ali opet oprastamo. Oprostimo i presutimo…i onda nam je jos teze. A drugi put kada se desi, teret je jos tezi, jer se prisjecamo i onog prethodnog, kojeg smo presutjeli. A presutjeli smo upravo zato da ne bi ispali sebicni. Mislimo da smo sebicni zato sto smo povrijedeni nekim sitnicama koje su samo uzrok nepaznje..ili su nesto vise?. Ali…neke stvari koje su meni zaista vazne i mnogo mi znace, a ona na njih zaboravi i ne mari za njih, to moze jako zaboljeti…I razumijem da ona sada ima problema i da ju mnogo toga muci, ali…nije cak spremna niti da to podijeli sa mnom. Provodi vrijeme na nekim kavama…i onda ujutro opet ide sa mnom u skolu i ja dobijem samo kratak sadrzaj. Znam da ce biti tako. A ja necu opet imati srca teretiti njena krhka leda jos i sa svojim malenim tugama, razocaranjima, kojima je ona uzrok.
I opet vrtim scenarij u glavi…ja joj ushiceno pricam o nekim svojim neobicnim radostima u zelji da podijelim sa njom svoju srecu i entuzijazam…ona u pocetku slusa bez rijeci i gleda me svojim velikim ocima, bezizrazajno…i zatim isto tako bez rijeci okrene glavu prema zvucnom podrazaju, pozivu tamo nekoga, iza…a ja…ja ostajem otvorenih usta, nedorecena zureci u prazninu u zraku u kojoj je pred koji trenutak stajala njena glava i slusala me. Je li slusala? Ne znam, nisam vidjela smisao u postavljanju tog pitanja. Ali jako mi je dobro poznato kako sam se tada osjecala. kao casa bez dna koju je netko upravo razbio, kao malo mace koje je auto pogazio…boljelo me negdje u prsnoj supljini, pokrej lijevog plucnog krila…A ona me kasnije nije ni pitala sto sam htjela reci…
Tako se osjecam i sada…
Cini se glupo i beznacajno, ali nije, nimalo.
A dok se vise puta ponovi, stvano pocnete sumnjati u njenu stranu prijateljstva…
Ali uvijek oprastate…jer znate da je vrijedno toga i vjerujete da ona jest vrijedna toga.
« Oprastat cu ti uvijek i sve jer znam da si vrijedna toga, sve dok ne postanes neka druga osoba kojoj vise necu biti spremna oprastati…»
Post je objavljen 21.02.2005. u 08:52 sati.