opire drugima na neki nacin (ili ih prisiljava na nesto) i tako usvaja tocku gledista ili motriste. Zeli biti u vezi s drugom individuom, a ne zna kakva je ni kako da se ponasa ni cemu da se preda , sto da voli i prihvati. Ponasa se ignorantski i ne zna zapravo nista, i to je izvor svih njenih nevolja. Djelomicno prihvaca drugog a djelomicno mu se opire. Ni ne znajuci kako i zasto, osoba se boji nepoznatog cak i kad svjesno odluci da se otvori za nepoznato. I tako se izmedu nje i drugih formira zid uma, zavjesa neznanja. Ona konstantno trazi pomoc a istodobno joj pruza otpor. Nada se da ce naici na nekog tko ce biti sposoban da probije njen vanjski oklop, da se probije kroz njenu izolaciju (metafizicku udaljenost, nutarnju osamljenost) i da je dodirne. Usprkos njenoj nadi da se spiritualno razvije, nikad se nista ne dogada (u tom pravcu) jer su njeni zivotni problemi sklupcani u umu i slijepljeni lancem asocijacija. Ona ostaje skrivena iza te nerazlucene kolekcije i (ima iluzorno ocekivanje) smatra da je jedino moguce rjesenje njenih problema da najprije sve bude rjeseno odjednom. Stoga joj nitko nicim ne moze pomoci. Na emotivnom planu opterecena je osjecajem krivice: griznja savijest joj je potisnuta i prekrivena oblogom intelektualnih racionalizacija, ali, to ne rjesava problem (bas) kao sto ni prekrivanje lesa ruzama nece unistiti njegov smrad. Ukoliko zatvori oci, ona nema jasne mentalne slike nego dozivljava maglovito sivilo koje je ustvari mjesavina mnostva neizdiferenciranih slika. Ona budna sanja dubokim snom bez snova…
Post je objavljen 25.02.2005. u 09:23 sati.