Cesta samoispitivanja kao produkt mojih neispunjenih ocekivanja, kao skup malenih razocaranja koja proizlaze iz cinjenice da nisam dovoljno prilagodljiva ovom svijetu i ljudima oko sebe. Stalno, bas stalno…u potrazi za necim. Ili nekim. Netko. Nesto. Sve toliko neodredeno i tako daleko. Bi li bilo bolje kad bih tome nekome dala ime? Pa dobro, neka se zove Branimir.
Branimir bi bio netko tko bi me znao nasmijati. On niposto ne bi smio biti pesimista, niti izgubljen…Branimir bi znao sa mojom mamom i ona bi ga voljela, ne bi imala nista protiv da on dolazi kod mene i da se vidamo. Ona bi bila sigurna da je on onaj pravi i stalno bi me uvjeravala u to. Ali, ja bih to vec znala… :)
Branimir me nikada ne bi pitao sto mi je. Samo bi me zagrlio, primio me za ruku i poljubio je. Pricao bi sa mnom i slusao me. On bi mi pomogao traziti. On bi sa mnom zaista zivio, hodao, disao, cinio, djelovao, sirio….
Branimir bi volio sve ljude, nikoga ne osudivao…branio bi svoje stavove, ali se ne nametao. Salio bi se na tudi racun, ali uvijek odredio granice. Hodao bi uvijek sa mnom u hodu, pored mene, nikada daleko ispred.
Obisao bi sa mnom svijet. Setali bi pustinjom na devi, igrali se skrivaca u tutankamonovoj grobnici. Danju bi gradili papigama gnijezda na viisokim stablima banane, a nocu bi hranili sismise kokicama. Lovili bi pirane usred tihog oceana, a nocu bi na plazi uz vatru pjevali britanski rock i svirali gitaru. Ja bih se stisnula uz njega i promatrali bi zvijezde u najtisoj tisini koju bi lomili samo valovi razbijajuci se u stijene u tisuce sitnih kapljica. Cijeli dan bi u livadi trazili djetelinu s cetiri lista i usput hranili zekane cupajuci svjezu zelenu mirisljavu travu iz tla…mazili bi se u mojoj sobi na mom narancastom kaucu i slusali kingse. On bi citao moje dnevnike crtajuci tlocrt moga uma u svojoj glavi. Cudio bi se i divio netipicnom nacinu napisa mojih intimnih misli i manjku dogadaja, brojeva, datuma…a ja bih njemu rekla da ljubav nije vrijeme, da nije niti mit…on bi gledao u biljeznicu, zatvorio je, stisnuo se uz mene na moj narancasti kauc i cvrsto me zagrlio.
On bi me vodio svuda, upoznao bi me sa svojim najboljim prijateljima i pozvao me da s njima igram rizik. Ne bih ga sramotila prepucavajuci se neargumentiranim tvrdnjama i djetinjasto cvileci na svaki najmanji osjecaj ugrozenosti u polozaju zene medu muskarcima. Naucilaih se prilagoditi, za njega. On bi imao razumijevanja za moje potrebe, uvijek bi mi ostavljao vremena za odluke, nikada pozurivao, bez obzira na cijenu tog vremena kojeg bi mi poklonio. Ja bih mu pokazivala svoju ljubav na najcudnije i najljepse nacine, a on bi to uvijek znao prepoznati.
Uvijek bi rado sa mnom igrao kosarku i uzivao u tome, ne podcjenjujuci me. Zajedno bi se trudili uvijek odrzavati ravnotezu izmedu onoga sto je bilo, sto sada jest i sto treba biti. Trazili bi novu dimenziju sebe skacuci kao ludi po rock koncertima nasih najdrazih grupa. Obilazili bi kazalista uvijek se vracajuci po jos. Kad bi sjedili, usred predstave, on bi uvijek pronasao nacin da me primi za ruku i podsjeti me, koliko me voli. Voljeli bi se na sve moguce nacine: rijecima, sutnjom, dodirom, glazbom, pokretom, cinom, djelom, pogledom, mislima, duhom, razumom…

Hocu li ga ikada upoznati?