rastanci mi uvijek tesko padaju. ne mogu ni pisati. knedla mi stoji u grlu. to je sve...

neki neobzirni budale su potrgali kos na igralistu...to me jako naljutilo i tuzna sam. a znam i tko je to ucinio...otprilike. frend mi je pricao dok smo hodajuci doma raspravljali, a on je hodao sa jednim dijelom kosa u ruci. da ga netko ne ukrade, rekao je. hm...pa sve je moguce. mozda su ga i potrgali da ga ukradu...no, bez obzira na taj dogadaj koji nije nimalo lijep, ovaj dan mi je prosao jako lijepo. osjecam se odlicno danas. sve nekako mirise na proljece, na srecu, nebo je plavo...svi se smiju, ja se smijem. smjeskaju se...ja se smjeskam. ma divota! zao mi je sto odlazim za par dana, a i drago mi je. jer...mozda necu 8 dana vidjeti svoje drage prijatelje, ali isto tako znam da cu upoznati i mnogo novih.
mislim da su me poceli privlaciti izazovi...sve cesce se uhvatim kako si postavljam neki cilj za koji znam da je tesko ostvariv, a kada na to pomislim osjecam mjesavinu nekog velikog uzbudenja i ushicenosti, a lagani strah uzburkava mi krv u venama...kako dobar osjecaj...weeeee! :))

btw.-imam novog prijatelja, koji mi je u kratko vrijeme postao jako, jako drag. ;)

svaka noc mi je umorna...
zao mi je.
ljudi me zamaraju sa stvarnoscu tako da osjecam trnce neugode preslusavajuci nepobitne cinjenice koje utjecu na moj zivot.
danas, sutra, nije li svejedno?
ako preskocim danasnji dan ne radeci nista, znaci li to da sutra isto necu nista uciniti?
ne...
i opet to vracanje u svakodnevnicu.
predstavljanje strancu.
ispijanje kave koja ima gorak okus, i ostavlja isti u ustima. zasto ne pijem kavu?
upravo zato.
zelim pobjeci od sukoba sa onim sto je neizbjezno. ali ne smijem...nuzno je.
nuzno je suociti se sa boljkama proslosti da bismo krenuli dalje.
polako, istezuci se...
brzo, brzajuci...uvijek ostane jedna tocka. propustili smo priliku. pruza li se nova?
molim vas...samo jos jedna?
NE!
i taj osjecaj...kada te svi zele, a ne mogu imati...je li to nadmoc, sazaljenje, nehaj?
je li to uopce bitno?
zelis me ili trebas me?
zelim te ili trebam te?
je li to ista stvar?
NE!
trebam...i dok god trebam, hocu li dobiti?
hocu li bjezeci stici ti ususret?
ili da probam unatraske...
mali prince...
ne mogu, zao mi je. ne pitaj zasto...jer ne znam ni ja.
ili si dovoljno hrabar da poneses moj bremen,prozmes moj nemir, preuzmes kontrolu, bar jedan dan, ovaj danas, ili sutra, prekosutra...
dobro jutro.
jedno jutro...

i andeli padaju, zar ne? iako imaju krila...
dogodilo se nesto sto je razbilo onu monotoniju koja me drzala pod svojim okriljem ovih dana. dogodilo se nesto cudesno i donekle nestvarno, iako je bilo stvarno, naocigled. ali osjecaj neobjasnjiv, neopisiv. poput djelovanja neke snazne sile koja svojim utjecajem ostavlja mnogo zacudenih lica i iznenadnog uzbudenja. ne zelim reci tocno sto se dogodilo, jer ne mogu, izgubilo bi vrijednost i znacaj...ali mogu reci da mi se nikada prije nesto takvo nije desilo. izazvalo je ogroman val optimizma i istjeralo iz moje duse sve sivilo...
sanjala sam zanimljiv san. sjedila sam u vlaku pokraj neke starije gospode koja mi je ponudila milijun za spas svijeta. razmatrajuci to kao cinjenicu koja je neostvariva u javi, bilo bi zaista lijepo da sam san odsanjala do kraja i zaista spasila cijeli svijet, makar cak i "besplatno", po zelji jedne starije gospode.
zeleni caj mi se hladi.
vrijeme prolazi.
omiljeni spot na tv-u.
prasina stoji.
mama ljuta.
ja cekam da dode vrijeme pa da krenem.
cekam noc da pisem pismo, nekome...
a sutra opet...novi pocetak.
dobro jutro, dobar dan, laku noc... :))
sve se vrti u krug, a meni u glavi.
spremno cekam na prepreke.
zelim ih.
trebam ih.
cudno, a nisam jos preskocila ni ove tu, predamnom.
ipak, cekam...
hm...
a gdje si ti?