svaka noc mi je umorna...
zao mi je.
ljudi me zamaraju sa stvarnoscu tako da osjecam trnce neugode preslusavajuci nepobitne cinjenice koje utjecu na moj zivot.
danas, sutra, nije li svejedno?
ako preskocim danasnji dan ne radeci nista, znaci li to da sutra isto necu nista uciniti?
ne...
i opet to vracanje u svakodnevnicu.
predstavljanje strancu.
ispijanje kave koja ima gorak okus, i ostavlja isti u ustima. zasto ne pijem kavu?
upravo zato.
zelim pobjeci od sukoba sa onim sto je neizbjezno. ali ne smijem...nuzno je.
nuzno je suociti se sa boljkama proslosti da bismo krenuli dalje.
polako, istezuci se...
brzo, brzajuci...uvijek ostane jedna tocka. propustili smo priliku. pruza li se nova?
molim vas...samo jos jedna?
NE!
i taj osjecaj...kada te svi zele, a ne mogu imati...je li to nadmoc, sazaljenje, nehaj?
je li to uopce bitno?
zelis me ili trebas me?
zelim te ili trebam te?
je li to ista stvar?
NE!
trebam...i dok god trebam, hocu li dobiti?
hocu li bjezeci stici ti ususret?
ili da probam unatraske...
mali prince...
ne mogu, zao mi je. ne pitaj zasto...jer ne znam ni ja.
ili si dovoljno hrabar da poneses moj bremen,prozmes moj nemir, preuzmes kontrolu, bar jedan dan, ovaj danas, ili sutra, prekosutra...
dobro jutro.
jedno jutro...
Post je objavljen 04.04.2005. u 09:26 sati.