KAD SAM BIO MLAĐAN KUHAR JA

Bio je to za mene prvi dolazak na more, napunio sam tek nešto više od 15 g. Nisu to bile godine kada smo mi djeca išli na more u okviru školskih ekskurzija ili sa roditeljima. Samo privilegirani su imali tu priliku i čast, ja nisam bio među njima.
Autobus je, u tada mali Istarski gradić, stigao u ranim jutarnjim satima, bio je to moj prvi susret sa morem. Informirao sam se ja jako dobro prije polaska. Oni koji su već bili na moru, pričali su mi o „velikoj plavoj vodi“, o drugoj strani obale koja se ne vidi prostim okom.
- „S druge strane je Italija, ali nju ne možeš vidjeti, a more, more je duboko sigurno 10m“.
Tim saznanjem bio sam zapanjen, koja dubina?
Pa ja sam se do sada kupao i ronio do najviše 3 m dubine.
Izašavši iz autobusa u ranim jutarnjim satima, dočekao me je polu osvijetljeni trg, moji suputnici brzo su se razišli, „moje veze“ nigdje nije bilo. Očito je zaboravio na mene i zaspao. Ništa, rekoh sam sebi, valja čekati. Prošetao sam do rive, nigdje nikoga, valjalo se i popiškiti u more. I dok sam se ja tako upoznavao sa morem pogled mi je pobjegao na drugu obalu, kad tamo sve svijetli. Vidi se osvijetljena velika zgrada, nekoliko manjih, dosta lampi. Prvo što mi je palo na pamet.
-„Koji su to sve lažovi, rekoše mi da se druga strana, Italija, ne može vidjeti prostim okom, a ja ju vidim, šta vidim, mogao bih za par minuta doplivati do nje. U tom razmišljanju prekide me jedan strogi glas. – „ Zar se tu piša seljačino jedna, vadi „ličnu kartu“. Milicija, još mi je to trebalo. Počeli su me ispitivati, zašto sam došao, tko mi je „veza“, što ću raditi itd.
Bio sam isprepadan, odgovarao sam mehanički. Oni su poznavali „moju vezu“. – „To je dobar momak, nemoj da ga osramotiš“, rekoše mi. – „Nisi nam rekao što ćeš raditi“? – „ Biću kuhar“, rekoh ponosno. Milicija me povezla do hotela, rekoše da im je usput. Za vrijeme vožnje mi se učinilo da me voze „prema Italiji“. Uplašio sam se. Prvo more, pa Italija. Previše.
--„ Zašto me vozite u Italiju“? Upitah.
– „ Koju crnu Italiju. Vozimo te u hotel u kojem ćeš raditi“, rekoše. Nisam se dao smesti.
– „Aaaa, neeee, dok sam ja piškio gledao sam na drugu obalu, u Italiju. Je, da su me lagali, oni moji, da se druga obala ne vidi, ali ja sam ju vidio“.
Obojica su se počela smijati, stariji se sažalio nadamnom,
- „ sinko to nije Italija, to je zaljev, a s druge strane zaljeva je hotel u kojem ćeš raditi“. Bilo me stid.
U hotelu su me primili ljubazno. Pojavila se i „moja veza“. Pomogao mi je srediti papirologiju i da se smjestim. Odveo me da zadužim „kuharsku uniformu“: pepita hlače, bijela kuharska bluza i visoka kuharska kapa. Odmah sam se presvukao, valjalo se javiti šefu i početi kuhati. Divio sam se sam sebi.
– „Sada ili nikada“, rekoh.
– „Od danas si prava kuharčina“.
Ma znao sam ja već tada ponešto skuhati: juhu, jaja na oko, kajganu, kuhano jaje, sendvič, a dosta, ni ne trebam više znati, pametan sam ja i brzo učim. Tadašnja generacija je, za razliku od današnje, ponešto i znala skuhati. Glad silu ne bira, rekoše stari ljudi. Nedavno me pitao moj sin koji je bliže 30-toj nego 20-toj.
– „Tata kada pečeš jaja, dali prvo u tavu staviš jaja ili ulje“? Došlo mi je da se ubijem.
Prvi susret sa kuhinjom za mene je bio šokantan.Velika ko' sportska dvorana, puno ljudi u bijelom. Upoznali su me sa šefom.
– „Aaa, ti si onaj novi „pomoćni kuhar“. Bravo. Čekamo te“.
Uhvatila me trema, samo da mi ne da da skuham nešto komplicirano. Bar da mi da da skuham jaja ili tako nešto, pomislih. Šef me brzo riješio agonije.
– „Mali, sviđaš mi se, od danas te unapređujem, postaješ šef. Šef "crnog suđa".
-- "Pogledaj ove „crne šerpe i lonce“, treba ih dobro oribati, kada to sve napraviš, oribati kuhinju, a za vrijeme večere biti ćeš glavni na stroju za pranje suđa“, a nakon večere opet oribati kuhinju".
Majko rođena, toliko prljavih i zagorenih šerpi nikada nisam vidio na jednom mjestu.
Uronio sam u „crne dubine“ šerpi iz kojih sam izronio na kraju sezone.

Kada sam se vratio kući nakon sezone svima sam pričao kako sam radio kao kuhar u jednom elitnom hotelu na moru u Istri.
Danas često odem na kavu u taj hotel i prisjetim se vremena prije 40 g. Ponekad mi potekne i suza. Ipak je šefovanje među šerpama odredilo moj daljnji život. Sjetim se one KAD SAM BIO MLAĐAN KUHAR JA.

JA ŠVERCER



Bile su to godine kada se, ako si i imao novaca, nije ništa moglo kupiti. Ma zapravo, moglo se. Ako si želio kupiti 100 gr. kave, jedino si je mogao kupiti u džezvi. Niti kujundžije u Sarajevu nisu imale toliko džezvi koliko ih je imao naš narod. Benzin na bonove, bonova nema, šverc cvjeta na veliko. Mi koji smo u ljetnom periodu živjeli na moru, u jesen bi obavili laganu kupovinu u Trstu. Malo kave, pokoje rifle, čisto da se pojača budžet i preživi zima. Dva tri para rifli bi se obavezno čuvao za ne daj bože. Tada bi se rifle odnijele u Mađarsku, preprodale i evo mjesec dana lagodnog života. Ako još ostaneš u Mađarskoj cijeli mjesec, ušteda je velika. Tih godina Mađarska je bila El Dorado, sve džabalesku, a Mađarice uffff.

Voljele su one nas Hrvate, mi smo bili pravi džentlmeni. Koje hulahopke, kruškovac ili pelinkovac; a za rifle si mogao osigurati dva mjeseca besplatnog stanovanja i hranu, uz, naravno, neizbježno druženje. A bože moj, opće je poznato da su oni jaaako druželjubiv narod.

Moj prijatelj Fangla nikada nije radio u nekoj firmi. Uvijek je govorio da je on uspješan obrtnik. Koliko ja znam, a znam, najuspješnije je obrtao vlastite dugove. Fangla je bio dužan i bogu i vragu, jedno vrijeme je i vodio evidenciju, ali kada je popunio onu bilježnicu za lektiru, koja mu je ostala još iz osnovne škole, prestao je zapisivati. Bio je on inteligentan momak, finih manira, nadaren za strane jezike, prava umjetnička duša. Bio je zaljubljive prirode i mogao je smuvati bilo koju žensku. Ja sam mu osobno bio pet puta kum na zarukama, a znam neke koji su to bili i desetak puta.

Krenuo je u srednju veterinarsku školu, bio je dobar učenik, a onda je na kraju treće godine „ishodovao“ potvrdu da je alergičan na životinjsku dlaku i na perje. Napustio je školu. Znam sa sigurnošću da je u to vrijeme snifao biber ne bi li mu oči bile velike, crvene i suzne, a potvrdu je platio jednom lijepom bundom iz Turske.

O Fanglinim „veterinarskim danima“ mogao bi napisati roman.

Bila je kasna jesen, početak prosinca. Fangla je dojurio do mene u svojoj žutozelenoj bubi: -Spremaj se brzo, idemo za Istambul. Ja sam upravo završavao sa ručkom, „ćoravi gulaš“ je bio na meniu. Baš tih dana nisam bio pri parama (a kada sam bio?). Puno kruha, dobar saft, jbg.

Pogledao sam Fanglu s čuđenjem: -Koji crni Istambul, jesi li ti normalan, dekintiran sam totalno.

-Ništa ti ne brini, ide nas četvero, plan je razrađen, lova do krova, bilježnica je puna narudžbi, sredstva osigurana, fali još soma maraka, to ćeš ti posuditi od ujaka, sve dijelimo na jednake dijelove, troškove i zaradu.

Znao sam ja da on u posljednje vrijeme ide često u Tursku i da baca laganu šveru, no kojih razmjera, to nisam znao.

-Ok. Kakav ti je plan? upitah ga.

-Vidi, na povratku vlak iz Bugarske ulazi u Srbiju, ponovo se vraća u Bugarsku, pa opet na granični prijelaz sa Jugoslavijom.

-Da, i? Kakve to veze ima?

-Ima, ima, vidi, onu dvojicu smjestimo na vlak, nas dvojica idemo autom. Kada prijeđemo granicu, sačekamo vlak, cesta je uz prugu, blicnemo svijetlima nekoliko puta dečkima, oni izbace torbe s robom kroz prozor, mi pokupimo robu i sačekamo ih u Zaječaru na kolodvoru i to je to, provjerena stvar.

-Sigurno?, upitah ga, premda sam se već spremao. I onako nisam imao pametnijeg posla.

Put do Istambula dugo je trajao. Vozili smo naizmjence. U Istambulu se Fangla pokazao kao pravi gazda. Trgovci su ga pozdravljali s poštovanjem, častili su nas do besvjesti. Ostali smo dva dana.

Auto je bio krcat. Na Tursko-bugarskoj granici Fangla je izašao iz auta i nešto razgovarao s carinikom i policajcem. Bilo me strah, nije to prošvercati dva-tri para rifli iz Trsta, bilo je tu robe za nekoliko tisuća maraka. Carinik i policajac su nas ispratili kao rod rođeni, samo što se nisu izljubili s nama. Vožnja kroz Bugasku bila je prava avantura, nije se stajalo, osim za "piš" pauze. Kroz preostale etape plana se još nekoliko puta prošlo u autu, ali kako to već biva, nešto se uvijek izjalovi. Najmlađi među nama, kojeg smo zvali „klinac“, ustrtario se. Pa kako će on ovo, pa kako će on ono, njega je strah da nešto ne zezne. -Ok, presjekao sam jadikovanje, ja idem vlakom. Fangla nije bio baš za tu opciju. Ponudio se da ide on. -Vidi, auto je na tvoje ime, ako traže dokumente, jbg...

- Ako traže dokumente, najebali smo i ovako i onako. Autu je istekla registracija još prošli mjesec, a u zelenom kartonu sam ja ispravio datum, oraspoloži me Fangla.

Nisam se dao smesti. Ja sam se sa onim drugim momkom ukrcao s torbama na vlak. Znali smo vrijeme kada treba izbaciti torbe u sekundu. Bila je noć. Nervozno sam pogledavao na sat. Još samo koja minuta. Vidim farove auta, blicanje svjetala. To su oni. Čekao sam pravi trenutak. Sad. Radosno sam kroz prozor mahnuo Fangli i klincu.

Vlak stiže u Zaječar. Iz daleka vidim Fanglu i klinca kako stoje na peronu i čekaju nas. Pomislih, pametan je ovaj Fangla, svaki mjesec jedna ovakva švera, jebeš konobarluk na moru.

Čim smo izašli iz vlaka dojuri do nas Fangla. -Gdje su vam torbe? „

-Koje torbe?, pitam ga, pa bacili smo vam ih.

- Ma joj, ubit ću vas, to nismo bili mi. Tamo je stajala Milicija, nismo mogli stati pa smo produžili za Zaječar. Mislili smo da ćete ih vi primijetiti.

Sjeli smo u bubu, nitko nije progovorio više ni riječ. Pardon, Fangla je jednog trenutka samo rekao. -Pokvarilo se grijanje. Sljedećih 400 km smo se smrzavali. Pomislih, lijepi moj Trst, kako je lako i brzo otići po koji par rifli, koju kilu kavice, najlonke, ooo, blažene Mađarice. Iz tog sna prekine me glas milicajca u Županji. Vozačku i saobraćajnu molim. Dok je Fangla rovario po autu da nađe dokumente, pomislih da mu kažem: Idemo iz pičke materine, ali ja sam ipak fino odgojeno dijete.

Kada će ponovo to ljeto da počnem konobariti, da vratim dugove, da zaradim za Trst. Ipak sam ja samo sitni, mali švercer.

M O J P R I J A T E LJ M I L E

-„Dobar dan, ja sam Mile, izbjeglica sam iz Like, smješten sam u jednom odmaralištu i ako još jedan dan prođe bez da išta radim, poludiću. Molim Vas bilo kakav posao“.
Bila je to zima, ratne 1992.g. Predamnom je stajao sitni, mršavi čovječuljak, po mojoj procjeni, jedva 55 kg težak ( sa svom odjećom ). Oči su mu bile pune suza, pregrizao je on svoj ponos. Vidjela se odluka da želi svoj život uzeti u svoje ruke.
Tih dana Hrvatsku je priznala većina zemalja Europe, nadali smo se brzom prestanku rata, tada sam se bavio trgovinom, djelatnost: opskrba restorana, drugih trgovina, hotela. Posao je dobro išao. Imao sam već dobro uhodanu ekipu, ali njega nisam mogao odbiti. Iz Mileta je zračila pozitivna energija, dobrote i poštenje. Bio je to početak jednog lijepog prijateljstva.
Mile o poslu nije previše znao ali brzo je učio, tako da je ubrzo postao „moj čovjek od povjerenja“. Naravno, zavolio je i on mene. Bili smo tim. Nekada je bio samo dovoljan pogled i znali smo što onaj drugi misli.
Kako se posao širio, tako smo primali nove djelatnike. Ponekad su razgovori sa potencijalnim novim kadrom trajali po cijeli dan. Mile je bio redovito član „izbornog povjerenstva“. On je bio zadužen za onaj vizualni dio, dok je meni prepuštao onaj stručni dio. Njegova je deviza bila,- „ako već dan moram provesti sa nekom ženom onda je bolje da bude zgodna i manje pametna nego jako pametna i manje zgodna“.
Natalija je stigla u našu firmu preko reda. Bila je „iskompleksirano derle“ koje je napunilo jedva nešto više od 20.g. Bila je jako zgodna, a (vidi vraga) i pametna. Poznavali smo se jako dobro. Radili smo zajedno jedno ljeto u turističkoj agenciji, a nakon toga služio sam joj kao psihoterapeut rješavajući joj ljubavne i poslovne jade.
Ona i Mile kliknuli su se od prvog trenutka, bili su dobar tandem. Svađali su se često, kao pas i mačka, redovito su tražili moju arbitražu. Naravno, ja bih se često iznervirao, a oni bi nakon sat dva pili zajedno kavu i smijali mi se u brk.
Toga popodneva sjedio sam na terasi kafića, koji smo imali u sklopu supermarketa i „guštao“ u kavi. Dan je bio prilično naporan, tako da je prva smjena otišla na zasluženi odmor. Zamolio sam tajnicu da mi ne spaja pozive. Ugasio sam mobitel i uživao u proljetnom suncu. Lagano sam škicao gospođe koje su obukle lagane haljinice, procjenjivao koja nosi grudnjak, a koja ne. Tražio pogledom crte koje su označavale veličinu gaćica koje su nosile. Baš mi je bilo lijepo.
-„ Ej Bog“, prekinu me Miletov glas. Sjeo je pored mene. – „Od kuda ti, što ne odmaraš“, upitah ga. –„Ma, probao sam spavati ali ne mogu, a i znao sam da ću te tu pronači“.
Dok smo tako nevezano razgovarali, nekoliko se puta počešao po „neprikladnom mjestu“. Nije da je Mile bio oličenje finoće, ali nikada se nije tako ponašao, znao sam da ima neki problem. Udario sam direktno u glavu. –„Mile, šta se češeš? Imaš picajzle“??
-„Ma ne, nemam, baš o tome sam sa tobom htio razgovarati. Upalio mi se „glavič“, imam neke plikove po njemu“. Htio sam prsnuti u smijeh. Ostao sam hladan ko špricer. – „Da i ? Kako ti ja tu mogu pomoći? Idi kod doktora“. Dao sam mu savjet.
-„Ma ne dolazi u obzir“, reče on. –„Ja imam doktoricu i nema šanse da joj Ga ja pokažem, a uz to zna se i sa mojom ženom“.
Toga nam se trenutka za stolom pridružila i Natalija. Nastala je tišina.-„Što je frajeri, što šutite, opet ste mene ogovarali“?
-„Miletu se upalio glavić i neće kod doktora“, ispalio sam ko iz puške. Da se pogledom ubija, ja bih tada bio sigurno mrtav.- „E jebeš ga, idi na radio pa to objavi“. Za to vrijeme Natalija je pucala od smijeha. Kada se smirila i ona je počela nagovarati Mileta da ide kod doktora. Bio je odlučan.-„Makar mi ga odsjekli, kod doktora ne idem“.
-„Ok. Ne moraš kod doktora, vidi, to se dešava svakom muškarcu i meni se to nekoliko puta dogodilo“, priznao sam.-„ Ni ja nikada nisam išao doktoru, taj problem sam rješavao sam“.
-„ I tebi? Mile je bio sretan ko malo dijete“. Nije bio sam u svojoj muci. –„ I kako si to riješio“? – „Jednostavno, u malo pliću i širu čašu usipaš jake rakije, odeš do wc-a i uroniš Ga. Moraš brojati do 10, da se dobro dezinficira. Drugi dan od upale nema ni „U““.
I Natalija je „popušila“ tu priču, bio sam jako uvjerljiv. Iako je ona i dalje zagovarala odlazak liječniku.
Mile je imao puno povjerenje u mene. Još me neko vrijeme propitivao o tome problemu. Što dalje, ja sam bio uvjerljiviji. Odluka je pala. Mile je otišao na šank po duplu travaricu u širokoj whisky čaši. Operacija „penis“ je započela. Mile nas je zamolio da ostanemo diskretni glede njega. Naravno, pa di bi mi.
Mile je otišao do wc-a. Natalija, ja i nekoliko gostiju sa terase (naši prijatelji), tiho smo krenuli za njim. Čulo se otkopčavanje remena, pa neko šuškanje i onda krikkkk, krik koje ledi krv u žilama.- „Jebate štooo peččeeee, Saabbbooo ubit ču te“. Pobjegli smo nazad na terasu. Dogovorili smo se da budemo ne zainteresirani i ozbiljni. Mile se pojavio nakon 15 min., bio je blijed i znojan. Hodao je „ukrivo“. Odmah je počeo vikati na mene, da sam lud, da je skoro pao u nesvijest, da mu je skoro otpao itd. Bio sam mrtav hladan.
-„Jesi sve napravio kako sam ti rekao“? –„Jesam“!
-„Znači, umočio si ga u ljutu travaricu 5 sekundi“.-„Jesam, 15 sekundi“, reče. – „Dobro, a nakon toga u čašu hladne vode s ledom, 15 sekundi“. – „Kakvu čašu hladne vode? Pa to mi nisi rekao“.
-„Nemoguće, a zakleo bih se da sam ti i tu sitnicu spomenuo, sorry, moja greška“. Tada je puko na čisto. Drugo jutro pristao je otići s Natalijom kod njenog doktora. Kada Ga je doktor pogledao, samo ga je upitao: -„koji ti je idiot rekao da Ga umačeš u rakiju? Sigurno onaj tvoj ludi šef“.
Mile mi nije nikada zamjerio ovu nepodopštinu. On je bio i ostat će, MOJ PRIJATELJ MILE.

Franjo Sabo

p.s. ova priča je samo jedna anegdota u nizu, koja je obilježila jedno iskreno prijateljstvo, koje je nažalost prekinuto prije 5 godina. Ako ima priliku da „tamo gore“ pročita ovu kolumnu, od srca će se nasmijati i prisjetiti svih naših „sprdačina“ koje smo napravili.

BUDI MI JAMAC

Da imam puno prijatelja, baš se i ne mogu pohvaliti, ali one koje imam, ne dam nikome. Tu moj egoizam dolazi do izražaja. U koliko Ga netko želi „prisvojiti“, postajem „opak“. Ljubomorno ih čuvam ko zjenicu oka. Imam ja i neke prijateljice, nije da nemam. Što sam stariji sve mi se više nude, da mi budu prijateljice, a ja ih ne odbijam. Valjda su i one shvatile da više nisam „opasan“.
Toga jutra zvonjava telefona probudila bi i susjeda koji, btw. spava do dva popodne pa ispada da sam ja, koji se budim u devet, najveći ranoranilac u ulici, izuzev onih koji šeću cucke u pet ujutro, a hvala bogu, ima ih. „Šetači“, iz pouzdanih izvora znam, da se, nakon što se cucak „olakšao“, vračaju u krevet. Tako da ja i dalje ostajem jedini ranoranilac.
Rekoh kako je telefon opako zvonio toga jutra. Dok sam se ja „izbauljo“ iz kreveta, potrajalo je. Već sam bio spreman nekome nabrojati cijelo porodično stablo. Prvo što mi je palo na pamet, opet zovu ovi iz banke.
-„ Kasnite sa ratom kredita, kada mislite platiti, poslaćemo vam opomenu koja košta 200 kn
( a već su poslali tri), ako ne platite u roku osam dana i bla, bla,bla ...“. Ma pun mi ih je ku.. fer.
Konačno se javih na telefon, kad ono moj prijatelj Marko. Marko je jedan od onih koje ne dajem nikome. Koliko sam bio sretan da me ne zove ona ku čka iz banke, toliko sam bio ljut što me Marko probudio. Taman sam sanjao bliski susret sa jednom susjedom, koju već duže vremena špijuniram dvogledom dok se bezbrižno sunča na svojoj terasi. Sve sam više u uvjerenju da me već odavno primijetila. Nekako mi se čini da svaki puta izostavi neki dio odjeće. Još dva tri sunčanja i bingo. Nije meni lako, u špijuniranju moram paziti da ne naleti moja supruga ili da me ne primijeti njen suprug, a ni ona „alapača“, susjeda, nije ništa manje opasna.
Toga sam dana odlučio promijeniti mjesto s kojeg ću špijunirati. Trešnja u mom dvorištu pruža najbolji pogled na Njenu terasu. Sve sam posložio, klupa, stol, stolica. Dvogled oko vrata, zelena majica, vrhunska kamuflaža i to je to. Penjanje nije baš proteklo kako sam zamislio ali za „takav pogled“ isplati se i upustiti u tu avanturu. Zauzeo sam poziciju, upravo je otkopčavala grudnjak, počeo sam se znojiti. Pomislih, za ovakve grudi, koje će upravo zasjati na suncu vrijedi reckirati. Taman, kada sam izoštrio dvogled, začuh, -„Kojeg vraga radiš tu na drvetu“? Toliko sam se uplašio da sam izgubio ravnotežu i počeo padati s drveta. Sva sreća, ispod mene bilo je nekoliko debljih grana pa su ublažile moj pad.-„Nije mi ništa, nije mi ništa“.- „Nisam ništa slomio“.- Kojeg vraga radiš na drvetu“? upita Marko.-„Gledam ima li zrelih trešanja“, rekoh mu.-„Ma daj molim te, zrele trešnje u travnju“? Nije se dao Marko.-„A zašto imaš dvogled“? upita me.-„Pa da ih bolje vidim“ rekoh zbunjeno.-„Koga, trešnje ili njene sise“. Bio sam provaljen.-„O.K., vidi, ja znam čuvati tajnu, sljedeći puta, kada se bude sunčala, moraš mi odmah javiti, imam i ja dobar Ruski dvogled“. Moja tajna je bila provaljena. Održao sam riječ. Zvao sam Marka, ali susjeda se idućih dana “sunčala“ potpuno obučena. Počeo sam mrziti Marka zbog toga, a tako mi je malo trebalo da vidim tu ljepotu koju je nosila iznad pupka, možda i ispod. Treba ga se pod hitno riješiti, ali kako, pa on je moj prijatelj, je da je ponekad naporan, ali je prijatelj, uz to ima i zlatne ruke, svašta zna, za razliku od mene, popraviti po kući.
Toga jutra nakon što me probudio, telefonom“, iz „slatkog sna“ i nakon što mi je pokvario „užitak“ koji se trebao dogoditi u snu sa susjedom, odluka je pala. Marka moram, privremeno, eutanazirati iz svog života. Samo kako? Sjetih se stare finte.-„Marko dođi brzo kod mene, požuri“.- „Šta, sunča se? Jel se već skinila“? Čulo se njegovo „rondanje“. Pomislih. Traži dvogled.
Marko je stigao u rekordnom vremenu. Maramicom je brisao dvogled. Našao me u kuhinji kako kuham kavu.-„Gdje je, jel se skinula“? –„Sjedi“,rekoh mu. Nisam te zato zvao nego zbog ozbiljnije stvari. –„Ma daj, što može biti ozbiljnije od Nje“? upita me.
-„Marko slušaj me, stvar je ozbiljna, hitno mi treba jamac za jedan veliki kredit, pa mislim, pošto smo dobri prijatelji, da mi ti budeš jamac“. Marko me ozbiljno pogledao.-„O.K., nema problema, javi kada, sada žurim“.
Od tada, ja već dva mjeseca sam na miru uživam gledajući sa terase kako se moja susjeda svakodnevno sunča. Naš odnos se čak i produbio. Jučer se sunčala u društvu svoje prijateljice. Dolaze topliji dani, trešnje su pojedene. Nisam se više penjao na trešnju. To sam prepustio mojoj supruzi, a ja sam kao pravi gentleman čekao ispod da ju prihvatim ako pada. Jednom je spomenula kako se loše vide trešnje kada si na drvetu, usput je promrmljala da bi se dvogledom bolje vidjele. Pravio sam se da ne čujem tu opasku.
Marko mi se već dva mjeseca ne javlja na telefon. Kada god sam ga tražio kod kuće, njegova supruga je rekla da je upravo izašao. Nikada nije skidala lanac sa vrata, ponekad mi se učinilo da čujem njegovo disanje iza vrata, možda.
Nedostaje mi moj prijatelj, a i nagomilalo se dosta kvarova po kući. Moram ga naći i reći mu da sam odustao od kredita. Želiš li se povremeno riješiti dosadnog prijatelja, reci mu: - „BUDI MI JAMAC“.

JA FRANCUZ

Bio je lipanj 1998.g., Francuska. Bio sam sretnik da i ja okušam uzbuđenje Svjetskog nogometnog prvenstva. Zvati se „muško“, a ne voljeti nogomet te godine, drugim riječima, dobio bi epitet „šonjo“. Te godine, svi smo bili izbornici. „Gutali“ smo članke iz novina, redovno pratili sportske izvještaje na radiju i televiziji, svi smo bili izbornici.
Repka se pripremala, za veliki uspjeh, u Poreču. Pratio sam svaki trening, bilježio akcije koje su se uvježbavale. Od majstora Čire upijao sam svaki njegov pokret.
Poznavali smo se i osobno. Družio sam se sa njim nakon što je prvi puta „dobio nogu“ sa mjesta izbornika. Znao je to cijeniti. Nakon jednog treninga, uz piće, rekao mi je. – „Ovo je dobro, nije loše, ali moram napraviti pozitivan šok u ekipi, moram nekoga potjerati“. I potjerao je, Igora Cvitanovića, a on nije bio na meti za odstrel. Iz momčadi je trebao „letjeti“ jedan drugi igrač, danas poznati trener. Nakon posljednjeg treninga poželio sam mu sreću, nisam mu rekao da i ja dolazim u Francusku.
Bordeux, lijepi grad smješten na jugozapadu Francuske, poznat po vrhunskim crnim vinima i odličnim sirevima. Rijeka Garonne koja protiče kroz grad daje gradu onaj „močni štih“.
Ekipa sa kojom sam išao bila je „uigrana“, naime bili smo gosti jedne pivovare, a ovo nam je, nakon krstarenja po Karibima i Bahamima, Oktoberfesta u Munchenu, bilo treće zajedničko putovanje. Ekipa je bila brojna. Na svim zajedničkim putovanjima bio sam „tražena roba“, naime bio sam jedan od rijetkih koji se služi stranim jezicima. Ekipa je moju nesebičnost u pomaganju znala cijeniti tako da sam redovito bio pozivan na izlaske, van protokola. Tako je bilo i u Francuskoj. Samo ekipa nije znala da ja ne znam Francuski jezik. Onih dvadesetak riječi ili pet rečenica koje sam znao uz neizbježno „ vulevu kuše avek mua su sva“ i u Francuskoj su bile nula. A u Francuskoj, ne znati Francuski, znači, umri od gladi i žeđi. Jedino kod „dama noći“, mimikom (kao ono, puniš filovanu papriku), nije se moralo baš nešto tečno pričati Francuski.
Nije da ja baš ništa nisam znao Francuski, redovito sam ja, u restoranu, pozdravljao osoblje:
„ bonžur, komon sava, mersi,bijen bijen, madam, msije itd.“.
Ekipa me sumnjičavo gledala.-„Pa nije vrag da zna i Francuski“, pitali su se. Ja sam mudro šutio i čekao svoju priliku.
Toga popodneva otišli smo na izlet u prekrasno ljetovalište Arcachon (Arkašon) koji se nalazi na obali Atlantskog oceana, sa prekrasnim pješčanim Dinama. Naravno, pošto smo svi bili „sportski tipovi“, već nakon pola sata potražili smo terasu na kojoj bi se zavalili i popili hladno piće. Odluka je pala da se tu, na telki, pogleda utakmica Italija i ........(ne sjećam se više). U prolazu jedan kolega je progunđao, jbt. koje cijene, sokovi 17,00 fr., pivo 25,00 fr., deru li ga deru. Ekipa je pri naručivanju pića išla „na sigurno“, kola, fanta, juice. E naručiti pivo (bičre) još nekako, ali kada bi konobar pitao koje, tamno, svijetlo, pšenično, ječmeno, tada bi nastala „generalna frka“. Moji kolege hercegovci nikako nisu mogli shvatiti da nitko ne govori hrvatskim jezikom.Tada bi redovno mene pozivali u pomoć. Tako je bilo i tada. Trebali su platiti račun, četiri kole, nikako se nisu mogli sporazumjeti sa konobaricom. Došavši do stola objasnili su mi problem.-„Payer“ (to sam naučio u međuvremenu). Odgovorila je:- „sesantnmjnztr“, naravno nita ja nisam razumio koliko, ali sjetio sam se onog kolege koji je „psovao“ Francusku skupoću. –„17 x 4 = 68 rekoh ekipi“. - Ma daj i ti si je kao razumio“, reče jedan od njih. Dao je konobarici 70,00 fr., kada mu je ona vratila 2,00 fr., postao sam „heroj dana“, poliglota. Od toga trenutka bio sam „najtraženija roba“, međunarodni pregovarač, čovjek za sve kontinente. Gledali su me s divljenjem, čak i oni koji su me smatrali „folirantom“ promijenili su mišljenje. Pošeo sam naplačivati „svoj talent“, pljuštali su pokloni. Uživao sam u slavi.
Te večeri, ekipa je odlučila osjetiti navijačku euforiju. U centru Bordeuxa napravljeno je hrvatsko navijačko selo, ne samo hrvatsko, tu su bila „sela“ svih učesnika koji su igrali u tome gradu. Hrvati su bili najbučniji i najbrojniji. Ja sam već večer prije posjetio to mjesto našavši se sa prijateljem koji je bio sa jednom drugom ekipom u Bordeuxu. Dobro sam poznavao teren.


Pozvali smo nekoliko taxija, ja sam dobio privilegiju da sjedim u prvom te da budem vodić. Ušavši u taxi lijepo sam pozdravio vozaća. –„Bonsua msje, vilađe kroate konduire“ (vozi u hrvatsko selo-na mom francuskom). Vozač me blijedo gledao, ali ja sam bio uporan.- „Maison (kuća) la kravata“, htio sam mu objasniti da je to ispred kuće (vinarija) koja na pročelju ima čašu sa leptir mašnom. Vozač me i dalje blijedo gledao. Naše sporazumijevanje je trajalo predugo. Taksimetar je tukao već cifru od 200 fr. Večer prije toga, platio sam 70 fr. Postajali smo nervozni, jedan od kolega počeo je psovati, večer prije toga proveo je sa „prijateljicom noći“ za 200 fr (naravno, ja sam mu ugovorio „gažu“, sistemom „filovane paprike“) i imao je rezervaciju i za to veće, a mi smo debelo kasnili. Rekoh ekipi da je taksista glupi Alžirac ili Marokanac, da nezna francuski. U mene nitko nije sumnjao, ja sam bio „čovijek od povjerenja“. Taman kada je taksimetar pokazao 300 fr. Odlučili smo izaći iz taksija i uzeti neki „normalan“ taksi, vozaća sa kojim čemo se moći sporazumiti. Taman kada sam našu odluku htio reći taksisti, on se zaustavio. Stao je točno pred „kućom sa čašom i leptir mašnom“. Toga trenutka, sva moja ljutnja je prošla, bio sam ponosan na sebe, ipak je moj Francuski jezik dobar. Vozač mi je nešto govorio na Francuskom, ekipa me pitala šta kaže, a ja sam kao pravi „Francuz“ prevodio:-„ Kaže da se vožnja odužila zato što su neke ceste zatvorene za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, da se izvinjava i da daje 10% popusta, naravno i da imaju sreće što imaju mene da im prevodim“. Dečki su bili oduševljeni, dali su taksisti umjesto 300 fr, 400.
Ispozdravljali smo se sa taksistom kao da nam je najrođeniji rod. Naravno, dečki su rekli da sam večeras njihov gost, da bez mene, ne znaju šta bi itd.
Taksista je krenuo nekoliko metara pa se zaustavio, vratio se nazad, taman kada smo pomislili da je neko nešto zaboravio u taksiju, on nam se obratio na tečnom bosanskom.-„Jarani, izvinite što sam vas malo duže provozo i uzeo vam lovu, ali ovaj vaš „francuz“ me toliko iznerviro da, kao prvo, on nema pojma o francuskom, kao drugo, po njegovom, vi ste trebali završiti „bogu iza nogu“ i treće, riješite ga se dok ne bude belaja, ako budete ponovo trebali prijevoz, samo zovite, ali molim vas bez njega“.
Tu večer proveo sam sam, Jeger je bio moj jedini prijatelj. Moje usluge više nitko nije tražio, pa šta. Doći će mojih 5 minuta ponovo, sljedeća destinacija Španjolska, a tu sam ja „kod kuće“. Pogledao sam ja sve španjolske sapunice, „VIVA ESPAGNA“.

MOJ UNUK I JA

Iako su jaja za mnoge samo prehrambeni proizvod za mene su mnogo više od toga. Život kreće iz jaja. Koka snese jaje, sjedi na njima 2-3 tjedna i evo „života“, izlegne se pile. Da bi se rodilo dijete, e tu već aktivnosti moraju biti raznovrsnije, tu „koka“ mora biti aktivnija. Ne bi (zbog cenzure) ulazio u detalje. U mojoj mladosti nije bilo igračaka, morali smo se snalaziti i upotrijebiti maštu. Kuhano jaje bilo je idealno za tucanje.
Današnja omladina se, koliko vidim, „ne tuca“.Često imam priliku da se družim sa njima, propitujem, ispitujem. Sada je vrijeme modernih tehnologija: interneta, ipada,iphona itd. (ne smijem više nabrajati, zapetljat ču se), današnja omladina šalje jaja MMS-om. Npr. dečko iz Splita pošalje „svoje“ jaje“na tucanje“ djevojci u Rašu, a ona iz Raše u Split, jaja se sudare u Senju i eto ti „tucanja“. Oni su sretni, mobilni operateri su sretni, svi su sretni osim mene, valjda zato što zbog takvog „tucanja“ još nemam unuke. A kako da ih i imam, nekada se znalo reći za djevojku koja je rodila vanbračno dijete, „zatrudnila po duhu svetom“. Danas bi rekli „zatrudnila MMS-om“.
Spominjanje „duha svetog“ kod populacije vjernika izazivalo je odobravanje i strahopoštovanje iako ja osobno mislim da su to izmislili popovi da bi mogli, bez straha „tucati“. No to je samo moje mišljenje i ne odražava nužno i mišljenje redakcije. Ha, ovo je dobro.
Vratimo se mi „tucanju“.
Na nedjeljni ručak okupio sam cijelu obitelj, jedva. Svi su imali kao nekih obaveza ali kada sam im najavio da ću nakon ručka „izdati i službeno priopćenje“, osobno, a ne putem glasnogovornika (moje supruge), upecali su se. Njihovi upitni i ispitivački pogledi tražili su na meni neke znakove „teške bolesti“, procjenjivali su „koliko mi je još ostalo“, gurkali suprugu da im oda razlog ovog „iznenadnog poziva“, ali ja kao dobra „stara komunjara“ (taj izraz je ponovo u modi), sakrio sam sve kompromitirajuće tragove.
Zet i snaha ( djevojka i dečko moje djece), koji su btw. već pet godina „ilegalci“, ne svojom voljom, sve su u čudu promatrali. Nutkali su me salatom, crnim Teranom, zdravo su me hranili, a ovi, ovi ostali gurali su pred mene odojak, one masnije dijelove.
Razgovor za vrijeme ručka bio je sve samo ne „u opuštenoj atmosferi“. Juha, kuhano meso sa paradajz sosom, filovana paprika, janjetina i odojak. Ručak se odužio, prvenstveno zato što sam ja, po prvi puta u životu, svaki zalogaj žvakao pola minute. Pojavili su se i prvi znakovi nervoze. Nitko nije htio kavu nakon ručka, osim mene.
Konačno, nakon tri sata, koliko je trajao ručak, počeo sam sa izlaganjem. Priča je išla u smjeru da imam već dosta godina, da mi zdravlje baš i nije najbolje i da je sada trenutak da donesem važne odluke. Svi su bili i više nego nervozni, nervoza se mogla rezati nožem, da to je taj trenutak, „sada će stari podijeliti imovinu“. Nutkali su me sokom, savjetovali da pijem onaj prirodni, bez šećera, a ja, ja sam uživao u trenutku.
Nisam više mogao gledati tu muku iščekivanja, morao sam im reći svoju odluku.
Djeco, počeo sam, ja sam, kao prvo, donio odluku da si nabavim psa i to ne bilo kojeg psa, već Labradora. Liječnik mi je savjetovao duge šetnje, a pošto ja baš i ne volim šetati, to je jedini način da se pokrenem. Što vi kažete na tu odluku? Svi su bili „za“, osim moje supruge, ona je znala istinu, ona će u principu, najviše šetati.
-„Dalje???? Nije valjda to sve“, pitala su djeca. –„Nije djeco, pozvao sam vas, tražim vaš blagoslov“. Pogledali su me s čuđenjem, nevjericom, mogao sam pročitat u njihovim pogledima pitanje, „nije se valjda stari mulac zaljubio“? Nije, „stari mulac“ hoće psa nazvati „UNUK“. Ostali su u šoku. Zašto „Unuk“? E pa zato što moja generacija ima unuke za šetnju, a ja, ja nemam unuke, ja zato i ne šećem, a šetati moram.
Od sada, šetaču i ja, sa „mojim Unukom“.
Razlaz je bio prilično hladan, supruga mi je namjestila krevet u gostinjskoj sobi. Ma baš me briga, sada imamo svoju sobu, moj Unuk i ja, a vi se djeco i dalje „virtualno tucajte“, a na podjelu imovine, još ćete pričekati.
Kada me budete vidjeli u šetnji sa prekrasnim Labradorom, znajte da se zove UNUK, njima u inat.
Od sada, u šetnju idemo MOJ UNUK I JA.