JA FRANCUZ

Bio je lipanj 1998.g., Francuska. Bio sam sretnik da i ja okušam uzbuđenje Svjetskog nogometnog prvenstva. Zvati se „muško“, a ne voljeti nogomet te godine, drugim riječima, dobio bi epitet „šonjo“. Te godine, svi smo bili izbornici. „Gutali“ smo članke iz novina, redovno pratili sportske izvještaje na radiju i televiziji, svi smo bili izbornici.
Repka se pripremala, za veliki uspjeh, u Poreču. Pratio sam svaki trening, bilježio akcije koje su se uvježbavale. Od majstora Čire upijao sam svaki njegov pokret.
Poznavali smo se i osobno. Družio sam se sa njim nakon što je prvi puta „dobio nogu“ sa mjesta izbornika. Znao je to cijeniti. Nakon jednog treninga, uz piće, rekao mi je. – „Ovo je dobro, nije loše, ali moram napraviti pozitivan šok u ekipi, moram nekoga potjerati“. I potjerao je, Igora Cvitanovića, a on nije bio na meti za odstrel. Iz momčadi je trebao „letjeti“ jedan drugi igrač, danas poznati trener. Nakon posljednjeg treninga poželio sam mu sreću, nisam mu rekao da i ja dolazim u Francusku.
Bordeux, lijepi grad smješten na jugozapadu Francuske, poznat po vrhunskim crnim vinima i odličnim sirevima. Rijeka Garonne koja protiče kroz grad daje gradu onaj „močni štih“.
Ekipa sa kojom sam išao bila je „uigrana“, naime bili smo gosti jedne pivovare, a ovo nam je, nakon krstarenja po Karibima i Bahamima, Oktoberfesta u Munchenu, bilo treće zajedničko putovanje. Ekipa je bila brojna. Na svim zajedničkim putovanjima bio sam „tražena roba“, naime bio sam jedan od rijetkih koji se služi stranim jezicima. Ekipa je moju nesebičnost u pomaganju znala cijeniti tako da sam redovito bio pozivan na izlaske, van protokola. Tako je bilo i u Francuskoj. Samo ekipa nije znala da ja ne znam Francuski jezik. Onih dvadesetak riječi ili pet rečenica koje sam znao uz neizbježno „ vulevu kuše avek mua su sva“ i u Francuskoj su bile nula. A u Francuskoj, ne znati Francuski, znači, umri od gladi i žeđi. Jedino kod „dama noći“, mimikom (kao ono, puniš filovanu papriku), nije se moralo baš nešto tečno pričati Francuski.
Nije da ja baš ništa nisam znao Francuski, redovito sam ja, u restoranu, pozdravljao osoblje:
„ bonžur, komon sava, mersi,bijen bijen, madam, msije itd.“.
Ekipa me sumnjičavo gledala.-„Pa nije vrag da zna i Francuski“, pitali su se. Ja sam mudro šutio i čekao svoju priliku.
Toga popodneva otišli smo na izlet u prekrasno ljetovalište Arcachon (Arkašon) koji se nalazi na obali Atlantskog oceana, sa prekrasnim pješčanim Dinama. Naravno, pošto smo svi bili „sportski tipovi“, već nakon pola sata potražili smo terasu na kojoj bi se zavalili i popili hladno piće. Odluka je pala da se tu, na telki, pogleda utakmica Italija i ........(ne sjećam se više). U prolazu jedan kolega je progunđao, jbt. koje cijene, sokovi 17,00 fr., pivo 25,00 fr., deru li ga deru. Ekipa je pri naručivanju pića išla „na sigurno“, kola, fanta, juice. E naručiti pivo (bičre) još nekako, ali kada bi konobar pitao koje, tamno, svijetlo, pšenično, ječmeno, tada bi nastala „generalna frka“. Moji kolege hercegovci nikako nisu mogli shvatiti da nitko ne govori hrvatskim jezikom.Tada bi redovno mene pozivali u pomoć. Tako je bilo i tada. Trebali su platiti račun, četiri kole, nikako se nisu mogli sporazumjeti sa konobaricom. Došavši do stola objasnili su mi problem.-„Payer“ (to sam naučio u međuvremenu). Odgovorila je:- „sesantnmjnztr“, naravno nita ja nisam razumio koliko, ali sjetio sam se onog kolege koji je „psovao“ Francusku skupoću. –„17 x 4 = 68 rekoh ekipi“. - Ma daj i ti si je kao razumio“, reče jedan od njih. Dao je konobarici 70,00 fr., kada mu je ona vratila 2,00 fr., postao sam „heroj dana“, poliglota. Od toga trenutka bio sam „najtraženija roba“, međunarodni pregovarač, čovjek za sve kontinente. Gledali su me s divljenjem, čak i oni koji su me smatrali „folirantom“ promijenili su mišljenje. Pošeo sam naplačivati „svoj talent“, pljuštali su pokloni. Uživao sam u slavi.
Te večeri, ekipa je odlučila osjetiti navijačku euforiju. U centru Bordeuxa napravljeno je hrvatsko navijačko selo, ne samo hrvatsko, tu su bila „sela“ svih učesnika koji su igrali u tome gradu. Hrvati su bili najbučniji i najbrojniji. Ja sam već večer prije posjetio to mjesto našavši se sa prijateljem koji je bio sa jednom drugom ekipom u Bordeuxu. Dobro sam poznavao teren.


Pozvali smo nekoliko taxija, ja sam dobio privilegiju da sjedim u prvom te da budem vodić. Ušavši u taxi lijepo sam pozdravio vozaća. –„Bonsua msje, vilađe kroate konduire“ (vozi u hrvatsko selo-na mom francuskom). Vozač me blijedo gledao, ali ja sam bio uporan.- „Maison (kuća) la kravata“, htio sam mu objasniti da je to ispred kuće (vinarija) koja na pročelju ima čašu sa leptir mašnom. Vozač me i dalje blijedo gledao. Naše sporazumijevanje je trajalo predugo. Taksimetar je tukao već cifru od 200 fr. Večer prije toga, platio sam 70 fr. Postajali smo nervozni, jedan od kolega počeo je psovati, večer prije toga proveo je sa „prijateljicom noći“ za 200 fr (naravno, ja sam mu ugovorio „gažu“, sistemom „filovane paprike“) i imao je rezervaciju i za to veće, a mi smo debelo kasnili. Rekoh ekipi da je taksista glupi Alžirac ili Marokanac, da nezna francuski. U mene nitko nije sumnjao, ja sam bio „čovijek od povjerenja“. Taman kada je taksimetar pokazao 300 fr. Odlučili smo izaći iz taksija i uzeti neki „normalan“ taksi, vozaća sa kojim čemo se moći sporazumiti. Taman kada sam našu odluku htio reći taksisti, on se zaustavio. Stao je točno pred „kućom sa čašom i leptir mašnom“. Toga trenutka, sva moja ljutnja je prošla, bio sam ponosan na sebe, ipak je moj Francuski jezik dobar. Vozač mi je nešto govorio na Francuskom, ekipa me pitala šta kaže, a ja sam kao pravi „Francuz“ prevodio:-„ Kaže da se vožnja odužila zato što su neke ceste zatvorene za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, da se izvinjava i da daje 10% popusta, naravno i da imaju sreće što imaju mene da im prevodim“. Dečki su bili oduševljeni, dali su taksisti umjesto 300 fr, 400.
Ispozdravljali smo se sa taksistom kao da nam je najrođeniji rod. Naravno, dečki su rekli da sam večeras njihov gost, da bez mene, ne znaju šta bi itd.
Taksista je krenuo nekoliko metara pa se zaustavio, vratio se nazad, taman kada smo pomislili da je neko nešto zaboravio u taksiju, on nam se obratio na tečnom bosanskom.-„Jarani, izvinite što sam vas malo duže provozo i uzeo vam lovu, ali ovaj vaš „francuz“ me toliko iznerviro da, kao prvo, on nema pojma o francuskom, kao drugo, po njegovom, vi ste trebali završiti „bogu iza nogu“ i treće, riješite ga se dok ne bude belaja, ako budete ponovo trebali prijevoz, samo zovite, ali molim vas bez njega“.
Tu večer proveo sam sam, Jeger je bio moj jedini prijatelj. Moje usluge više nitko nije tražio, pa šta. Doći će mojih 5 minuta ponovo, sljedeća destinacija Španjolska, a tu sam ja „kod kuće“. Pogledao sam ja sve španjolske sapunice, „VIVA ESPAGNA“.