M O J P R I J A T E LJ M I L E
-„Dobar dan, ja sam Mile, izbjeglica sam iz Like, smješten sam u jednom odmaralištu i ako još jedan dan prođe bez da išta radim, poludiću. Molim Vas bilo kakav posao“.
Bila je to zima, ratne 1992.g. Predamnom je stajao sitni, mršavi čovječuljak, po mojoj procjeni, jedva 55 kg težak ( sa svom odjećom ). Oči su mu bile pune suza, pregrizao je on svoj ponos. Vidjela se odluka da želi svoj život uzeti u svoje ruke.
Tih dana Hrvatsku je priznala većina zemalja Europe, nadali smo se brzom prestanku rata, tada sam se bavio trgovinom, djelatnost: opskrba restorana, drugih trgovina, hotela. Posao je dobro išao. Imao sam već dobro uhodanu ekipu, ali njega nisam mogao odbiti. Iz Mileta je zračila pozitivna energija, dobrote i poštenje. Bio je to početak jednog lijepog prijateljstva.
Mile o poslu nije previše znao ali brzo je učio, tako da je ubrzo postao „moj čovjek od povjerenja“. Naravno, zavolio je i on mene. Bili smo tim. Nekada je bio samo dovoljan pogled i znali smo što onaj drugi misli.
Kako se posao širio, tako smo primali nove djelatnike. Ponekad su razgovori sa potencijalnim novim kadrom trajali po cijeli dan. Mile je bio redovito član „izbornog povjerenstva“. On je bio zadužen za onaj vizualni dio, dok je meni prepuštao onaj stručni dio. Njegova je deviza bila,- „ako već dan moram provesti sa nekom ženom onda je bolje da bude zgodna i manje pametna nego jako pametna i manje zgodna“.
Natalija je stigla u našu firmu preko reda. Bila je „iskompleksirano derle“ koje je napunilo jedva nešto više od 20.g. Bila je jako zgodna, a (vidi vraga) i pametna. Poznavali smo se jako dobro. Radili smo zajedno jedno ljeto u turističkoj agenciji, a nakon toga služio sam joj kao psihoterapeut rješavajući joj ljubavne i poslovne jade.
Ona i Mile kliknuli su se od prvog trenutka, bili su dobar tandem. Svađali su se često, kao pas i mačka, redovito su tražili moju arbitražu. Naravno, ja bih se često iznervirao, a oni bi nakon sat dva pili zajedno kavu i smijali mi se u brk.
Toga popodneva sjedio sam na terasi kafića, koji smo imali u sklopu supermarketa i „guštao“ u kavi. Dan je bio prilično naporan, tako da je prva smjena otišla na zasluženi odmor. Zamolio sam tajnicu da mi ne spaja pozive. Ugasio sam mobitel i uživao u proljetnom suncu. Lagano sam škicao gospođe koje su obukle lagane haljinice, procjenjivao koja nosi grudnjak, a koja ne. Tražio pogledom crte koje su označavale veličinu gaćica koje su nosile. Baš mi je bilo lijepo.
-„ Ej Bog“, prekinu me Miletov glas. Sjeo je pored mene. – „Od kuda ti, što ne odmaraš“, upitah ga. –„Ma, probao sam spavati ali ne mogu, a i znao sam da ću te tu pronači“.
Dok smo tako nevezano razgovarali, nekoliko se puta počešao po „neprikladnom mjestu“. Nije da je Mile bio oličenje finoće, ali nikada se nije tako ponašao, znao sam da ima neki problem. Udario sam direktno u glavu. –„Mile, šta se češeš? Imaš picajzle“??
-„Ma ne, nemam, baš o tome sam sa tobom htio razgovarati. Upalio mi se „glavič“, imam neke plikove po njemu“. Htio sam prsnuti u smijeh. Ostao sam hladan ko špricer. – „Da i ? Kako ti ja tu mogu pomoći? Idi kod doktora“. Dao sam mu savjet.
-„Ma ne dolazi u obzir“, reče on. –„Ja imam doktoricu i nema šanse da joj Ga ja pokažem, a uz to zna se i sa mojom ženom“.
Toga nam se trenutka za stolom pridružila i Natalija. Nastala je tišina.-„Što je frajeri, što šutite, opet ste mene ogovarali“?
-„Miletu se upalio glavić i neće kod doktora“, ispalio sam ko iz puške. Da se pogledom ubija, ja bih tada bio sigurno mrtav.- „E jebeš ga, idi na radio pa to objavi“. Za to vrijeme Natalija je pucala od smijeha. Kada se smirila i ona je počela nagovarati Mileta da ide kod doktora. Bio je odlučan.-„Makar mi ga odsjekli, kod doktora ne idem“.
-„Ok. Ne moraš kod doktora, vidi, to se dešava svakom muškarcu i meni se to nekoliko puta dogodilo“, priznao sam.-„ Ni ja nikada nisam išao doktoru, taj problem sam rješavao sam“.
-„ I tebi? Mile je bio sretan ko malo dijete“. Nije bio sam u svojoj muci. –„ I kako si to riješio“? – „Jednostavno, u malo pliću i širu čašu usipaš jake rakije, odeš do wc-a i uroniš Ga. Moraš brojati do 10, da se dobro dezinficira. Drugi dan od upale nema ni „U““.
I Natalija je „popušila“ tu priču, bio sam jako uvjerljiv. Iako je ona i dalje zagovarala odlazak liječniku.
Mile je imao puno povjerenje u mene. Još me neko vrijeme propitivao o tome problemu. Što dalje, ja sam bio uvjerljiviji. Odluka je pala. Mile je otišao na šank po duplu travaricu u širokoj whisky čaši. Operacija „penis“ je započela. Mile nas je zamolio da ostanemo diskretni glede njega. Naravno, pa di bi mi.
Mile je otišao do wc-a. Natalija, ja i nekoliko gostiju sa terase (naši prijatelji), tiho smo krenuli za njim. Čulo se otkopčavanje remena, pa neko šuškanje i onda krikkkk, krik koje ledi krv u žilama.- „Jebate štooo peččeeee, Saabbbooo ubit ču te“. Pobjegli smo nazad na terasu. Dogovorili smo se da budemo ne zainteresirani i ozbiljni. Mile se pojavio nakon 15 min., bio je blijed i znojan. Hodao je „ukrivo“. Odmah je počeo vikati na mene, da sam lud, da je skoro pao u nesvijest, da mu je skoro otpao itd. Bio sam mrtav hladan.
-„Jesi sve napravio kako sam ti rekao“? –„Jesam“!
-„Znači, umočio si ga u ljutu travaricu 5 sekundi“.-„Jesam, 15 sekundi“, reče. – „Dobro, a nakon toga u čašu hladne vode s ledom, 15 sekundi“. – „Kakvu čašu hladne vode? Pa to mi nisi rekao“.
-„Nemoguće, a zakleo bih se da sam ti i tu sitnicu spomenuo, sorry, moja greška“. Tada je puko na čisto. Drugo jutro pristao je otići s Natalijom kod njenog doktora. Kada Ga je doktor pogledao, samo ga je upitao: -„koji ti je idiot rekao da Ga umačeš u rakiju? Sigurno onaj tvoj ludi šef“.
Mile mi nije nikada zamjerio ovu nepodopštinu. On je bio i ostat će, MOJ PRIJATELJ MILE.
Franjo Sabo
p.s. ova priča je samo jedna anegdota u nizu, koja je obilježila jedno iskreno prijateljstvo, koje je nažalost prekinuto prije 5 godina. Ako ima priliku da „tamo gore“ pročita ovu kolumnu, od srca će se nasmijati i prisjetiti svih naših „sprdačina“ koje smo napravili.
Post je objavljen 23.06.2012. u 12:16 sati.