JA ŠVERCER
Bile su to godine kada se, ako si i imao novaca, nije ništa moglo kupiti. Ma zapravo, moglo se. Ako si želio kupiti 100 gr. kave, jedino si je mogao kupiti u džezvi. Niti kujundžije u Sarajevu nisu imale toliko džezvi koliko ih je imao naš narod. Benzin na bonove, bonova nema, šverc cvjeta na veliko. Mi koji smo u ljetnom periodu živjeli na moru, u jesen bi obavili laganu kupovinu u Trstu. Malo kave, pokoje rifle, čisto da se pojača budžet i preživi zima. Dva tri para rifli bi se obavezno čuvao za ne daj bože. Tada bi se rifle odnijele u Mađarsku, preprodale i evo mjesec dana lagodnog života. Ako još ostaneš u Mađarskoj cijeli mjesec, ušteda je velika. Tih godina Mađarska je bila El Dorado, sve džabalesku, a Mađarice uffff.
Voljele su one nas Hrvate, mi smo bili pravi džentlmeni. Koje hulahopke, kruškovac ili pelinkovac; a za rifle si mogao osigurati dva mjeseca besplatnog stanovanja i hranu, uz, naravno, neizbježno druženje. A bože moj, opće je poznato da su oni jaaako druželjubiv narod.
Moj prijatelj Fangla nikada nije radio u nekoj firmi. Uvijek je govorio da je on uspješan obrtnik. Koliko ja znam, a znam, najuspješnije je obrtao vlastite dugove. Fangla je bio dužan i bogu i vragu, jedno vrijeme je i vodio evidenciju, ali kada je popunio onu bilježnicu za lektiru, koja mu je ostala još iz osnovne škole, prestao je zapisivati. Bio je on inteligentan momak, finih manira, nadaren za strane jezike, prava umjetnička duša. Bio je zaljubljive prirode i mogao je smuvati bilo koju žensku. Ja sam mu osobno bio pet puta kum na zarukama, a znam neke koji su to bili i desetak puta.
Krenuo je u srednju veterinarsku školu, bio je dobar učenik, a onda je na kraju treće godine „ishodovao“ potvrdu da je alergičan na životinjsku dlaku i na perje. Napustio je školu. Znam sa sigurnošću da je u to vrijeme snifao biber ne bi li mu oči bile velike, crvene i suzne, a potvrdu je platio jednom lijepom bundom iz Turske.
O Fanglinim „veterinarskim danima“ mogao bi napisati roman.
Bila je kasna jesen, početak prosinca. Fangla je dojurio do mene u svojoj žutozelenoj bubi: -Spremaj se brzo, idemo za Istambul. Ja sam upravo završavao sa ručkom, „ćoravi gulaš“ je bio na meniu. Baš tih dana nisam bio pri parama (a kada sam bio?). Puno kruha, dobar saft, jbg.
Pogledao sam Fanglu s čuđenjem: -Koji crni Istambul, jesi li ti normalan, dekintiran sam totalno.
-Ništa ti ne brini, ide nas četvero, plan je razrađen, lova do krova, bilježnica je puna narudžbi, sredstva osigurana, fali još soma maraka, to ćeš ti posuditi od ujaka, sve dijelimo na jednake dijelove, troškove i zaradu.
Znao sam ja da on u posljednje vrijeme ide često u Tursku i da baca laganu šveru, no kojih razmjera, to nisam znao.
-Ok. Kakav ti je plan? upitah ga.
-Vidi, na povratku vlak iz Bugarske ulazi u Srbiju, ponovo se vraća u Bugarsku, pa opet na granični prijelaz sa Jugoslavijom.
-Da, i? Kakve to veze ima?
-Ima, ima, vidi, onu dvojicu smjestimo na vlak, nas dvojica idemo autom. Kada prijeđemo granicu, sačekamo vlak, cesta je uz prugu, blicnemo svijetlima nekoliko puta dečkima, oni izbace torbe s robom kroz prozor, mi pokupimo robu i sačekamo ih u Zaječaru na kolodvoru i to je to, provjerena stvar.
-Sigurno?, upitah ga, premda sam se već spremao. I onako nisam imao pametnijeg posla.
Put do Istambula dugo je trajao. Vozili smo naizmjence. U Istambulu se Fangla pokazao kao pravi gazda. Trgovci su ga pozdravljali s poštovanjem, častili su nas do besvjesti. Ostali smo dva dana.
Auto je bio krcat. Na Tursko-bugarskoj granici Fangla je izašao iz auta i nešto razgovarao s carinikom i policajcem. Bilo me strah, nije to prošvercati dva-tri para rifli iz Trsta, bilo je tu robe za nekoliko tisuća maraka. Carinik i policajac su nas ispratili kao rod rođeni, samo što se nisu izljubili s nama. Vožnja kroz Bugasku bila je prava avantura, nije se stajalo, osim za "piš" pauze. Kroz preostale etape plana se još nekoliko puta prošlo u autu, ali kako to već biva, nešto se uvijek izjalovi. Najmlađi među nama, kojeg smo zvali „klinac“, ustrtario se. Pa kako će on ovo, pa kako će on ono, njega je strah da nešto ne zezne. -Ok, presjekao sam jadikovanje, ja idem vlakom. Fangla nije bio baš za tu opciju. Ponudio se da ide on. -Vidi, auto je na tvoje ime, ako traže dokumente, jbg...
- Ako traže dokumente, najebali smo i ovako i onako. Autu je istekla registracija još prošli mjesec, a u zelenom kartonu sam ja ispravio datum, oraspoloži me Fangla.
Nisam se dao smesti. Ja sam se sa onim drugim momkom ukrcao s torbama na vlak. Znali smo vrijeme kada treba izbaciti torbe u sekundu. Bila je noć. Nervozno sam pogledavao na sat. Još samo koja minuta. Vidim farove auta, blicanje svjetala. To su oni. Čekao sam pravi trenutak. Sad. Radosno sam kroz prozor mahnuo Fangli i klincu.
Vlak stiže u Zaječar. Iz daleka vidim Fanglu i klinca kako stoje na peronu i čekaju nas. Pomislih, pametan je ovaj Fangla, svaki mjesec jedna ovakva švera, jebeš konobarluk na moru.
Čim smo izašli iz vlaka dojuri do nas Fangla. -Gdje su vam torbe? „
-Koje torbe?, pitam ga, pa bacili smo vam ih.
- Ma joj, ubit ću vas, to nismo bili mi. Tamo je stajala Milicija, nismo mogli stati pa smo produžili za Zaječar. Mislili smo da ćete ih vi primijetiti.
Sjeli smo u bubu, nitko nije progovorio više ni riječ. Pardon, Fangla je jednog trenutka samo rekao. -Pokvarilo se grijanje. Sljedećih 400 km smo se smrzavali. Pomislih, lijepi moj Trst, kako je lako i brzo otići po koji par rifli, koju kilu kavice, najlonke, ooo, blažene Mađarice. Iz tog sna prekine me glas milicajca u Županji. Vozačku i saobraćajnu molim. Dok je Fangla rovario po autu da nađe dokumente, pomislih da mu kažem: Idemo iz pičke materine, ali ja sam ipak fino odgojeno dijete.
Kada će ponovo to ljeto da počnem konobariti, da vratim dugove, da zaradim za Trst. Ipak sam ja samo sitni, mali švercer.
Post je objavljen 27.06.2012. u 22:04 sati.