....moji snovi ponekad postanu toliko stvarni da me je strah da će jednom doći dan kad više neću razlikovati stvarnost od sna...kad će me snovi potpuno okružiti...kad ću ploviti nekim drugim pučinama...

...ponekad se nakon nekog sna probudim i mislim da se to stvarno dogodilo...katkad radi toga cvjetam od sreće...a katkad imam ogromni kamen na srcu...naravno...uvijek ubrzo shvatim da je to samo san...da je stvarnost puno drugačija...
...ali što ako jednog dana poludim? što ako se probudim i počnem živjeti u nekom snu...
što je sa svim tim ljudima koji žive u svom nekom svijetu? onim ljudima koje mi obični nazovamo ludima...ili jednostavno čudnima... što je s njima? kako im se to dogodilo?

...što je na njihovom životu ostavilo toliki trag da su napustili ovaj naš svijet i počeli živjeti u jednom drugom, samo njihovom?
...trauma iz djetinjstva? razočaranost u nekog? gubitak nekog kog su voljeli? ismijavanje okoline? gubitak vjere u snove, ljubav, sreću? gubitak nade?

..ne volim kad se osjećam bespomoćno....tolikima želim pomoći...i često i uspijevam...al kad naiđem na nekog do kog moje riječi ne dopiru...nekog za kog je prekasno...osjećam se tako bespomoćno...
možda...da je netko ranije pokušao...da je netko ranije pokazao da mu je stalo....

...zadnjih dana jako se bojim za jednu osobu, nekog meni jako dragog.... bojim se da si ne nanese zlo....da si u najgorem slučaju....oduzme život... užasno se bojim... al... sve što mu kažem, zvuči tako isprazno... nadam se da će biti dovoljno da vidi da je nekom stalo... da mu netko neće dopustiti da učini nešto...ružno...
...dogodili se to, nikad sebi ne bi oprostila.... nikad... on viruje u mene, ja sam mu možda čak i jedini oslonac... ne budem li ja tu za njega, svašta bi mogao napraviti... znam da je sposoban...

...prevelik teret za moja leđa...a ne smijem ga odbaciti... :(

...danas je opet jedan od onih dana...kada ne shvaćam svijet...kada svijet ne shvaća mene...
ne razumijem, neke stvari zbilja ne razumijem, nikad ih neću razumjeti...
svi me slušaju...ali se ja osjećam kao da me ne čuju...
poželim vrištati iz sveg glasa...poželim viknuti "Začepi"...poželim dobro protresti neke ljude...
...svi ste sigurno barem jednom doživjeli da vas je razočarao netko u kog ste vjerovali...neko ko vam je bio drag...prijatelj...
u mom životu sve je više takvih ljudi....možda očekujem previše...možda je problem u meni...ali to nije ni važno....dosta mi je da riješavam svačije probleme...a da me nitko ne pita "di si, kako si".... ljudi su sebični.... često zatvaraju oči... pred tuđim problemima... izvlače se na nedostatak vremena.... izvlače se na previše svojih problema....
ja ne mogu biti takva... želim pomoći uvijek....i toliko sam puta nastradala zbog toga, al nikako se opametiti...
nekako, kad se trudiš biti dobar....ljudi to počnu iskorištavati...zar ne...
ljude koji nešto u mom životu vride mogu izbrojati na prste...pa di ostalima srca nestala? zar u ovom svijetu svi gledaju samo sebe?
ja ne kažem da sam ja išta bolja... ne kažem to... možda sam čak gora od svih tih ljudi koji mi zadnjih dana dižu tlak u granicama nenormalnog.... možda...
ma...neću više...danas je samo jedan od onih dana...
sutra ce biti bolje...hoce...

...čitajući Cosmo jučer palo mi napamet da pitam mlađu sestru što bi rekla Tom Cruiseu da nam sad pokuca na vrata...njen odgovor me je nasmijavao cijeli dan...odgovorila mi je "Pitala bi ga što triba".......nisam se mogla prestati smijati....a ona me u čudu gledala ostatak dana....kao, što je čudno u tome...joj joj...

...uglavnom...polako se bliži dan povratka u zagreb...i koliko god to silno iščekujem malo me i strah...al neka, jedva čekam da vidim prijatelje... a i iz svakodnevnih javljanja jedni drugima znam da i oni mene nestrpljivo ocekujem... jucer sam se cula s jednim od njih pa mi je rekao da jedva ceka da opet svi skupa izlazimo... eh, samo da svi damo uvjet... i na konju smo... odmah idemo u vikendicu malo se zabavljati...

...ovo ljeto proletilo je za sekund...a da se ništa zanimljivo nije dogodilo...eh...kad previše očekujem to se i dogodi...aj, barem sam si napokon kupila novi mobitel...

...hmm...razmisljala sam malo i o promjeni frizure...al vjerujte mi, nitko se ne boji frizera koliko ja...uz zubare oni su ljudi koje najmanje volim posjećivati...eh, a sljedeći tjedan moram i kod jednih i kod drugih...i ne želim čuti ono "što se mora nije teško" jer ne virujen ja u te gluposti :) kad se mora još je i najteže...

...ispiti se bliže...a ja još ne znam ni točne rokove...eh, prava uzorna studentica...ma, nedavno mi je prijatelj reka da uopće ne sumnja da ću dati uvjet...da je meni dovoljan moj šarm...njemu hvala na komplimentu, al da sam se malo manje oslanjala na šarm, a malo više držala knjigu u ruci....mozda bi dala i koji ispit vise...al dobro, aj, nemam se pravo zaliti....pet ispita je iza mene...i to s prilicno dobrim ocjenama...

i tako...ko što vidite, ništa pametno od mene....budite mi živi i zdravi do sljedećeg čitanja...

...evo upravo slušam "Kad bi dao Bog"....pjesmu zbog koje sam zadnjih dana kad god bi je čula skakala po kući, pjevala i vjerojatno živcirala sve u svom susjedstvu...
...sad je slušam...a čak se ni ne smijem...
...danas sam povrijedila nekog...nekog jako dragog...nekog jako posebnog...nekog ko u životu ne zaslužuje ništa ružno...
...jako sam ga povrijedila...
...donijela sam odluku koju mi definitivno nije bilo lako donijeti...morala sam ga gurnuti iz svog života...ne osuđujte me i ne pitajte zašto...tako je moralo biti...samo me on ima pravo pitati zašto...ali on razumije...
...voljela bih da me sad mrzi, jer bi možda meni tako bilo lakše otići...kreniti dalje...okreniti mu leđa...ali ne mrzi me...suprotno...možda me čak nekim ludim slučajem i jako voli...ili bar to misli...
...zbog njega ovo ljetonije bilo apsolutna propast...učinio je da zaboravim sve ono što me boli...učinio je da zaboravim sve što me muči...
...upijala sam svaku njegovu riječ...hranila se time...
...nije mi bilo jasno kako nekom tako divnom ja mogu biti tako super...kako mu mogu biti toliko draga...
...i još mi nije jasno...
...možda je jednostavno zatvarao oči pred mojim manama...al sad će mu se vjerojatno početi otvarati oči...sad kad sam ga povrijedila...baš ja...
...tužna sam...
...tužan je i on...
...jako...
...ovo će vjerojatno jednom spadati u najveće greške u mom životu...ali učinila sam je...i ne mogu sad to povući nazad...čak i da mogu, ne smijem... ne radi sebe...nego radi njega... koliko god sad boljelo, poslije će biti lakše...njemu.... u životu mu ne treba netko kao ja...
...ja nisam ni divna ni krasna ni anđelak, ko što je on mislio da jesam...
...ja znam biti i sebična, i zlobna, i zavidna, i ljuta, i ohola, i umišljena, i narcisoidna, i plitka, i snob......i još puno loših stvari....
...zaslužujem upravo ono što mi se događa u životu...zaslužujem sve one kretene koje me osvoje pa slome srce....sve sam to zaslužila....sve...
...ono što nisam zaslužila si ti...nisam zaslužila nekog kome ću značiti sve....ko će mi pisati pjesme...ko će zbog mene činiti sve te romantične gluposti....nisam zaslužila...
...shvatit će to i on...shvatit će da ga ne zaslužujem....ne osoba kao što sam ja...

Danas sam se sjetila...
...kako si se ljutio jer ti je krevet mirisao po mojem cherry vanilla losionu
...kako si sve moje poklone držao na posebnom mjestu
...kako si jedini primjetio da sam se šišala
...kako si me pratio i dolazio po mene na kolodvor
...kako si mi prepričavao svoje snove
...kako si pisao izljeve ljubavi za mene
...kako si me zezao da te podsjećam na gitu
...kako si mi govorio da me voliš baš ovakvu kakva jesam
...kako si mi kad si bio pijan rekao da ću biti tvoja žena
...kako si stavio štapiće u uši i pjevao "i'm an alien"
...kako nam je bilo lijepo onu večer kraj jezera
...kako si mi rekao da sam ti najljepša nenašminkana
...kako si bio dečko iz snova...

al onda sam se sjetila i...
...kako si me znao nazvati njenim imenom
...kako si se uvijek ljutio na mene
...kako nisi podnosio što sam u vezi s F
...kako mi nisi vjerovao da nisam spavala s njim
...kako si mi rekao da ti značim puno i onda mi okrenuo leđa
...kako si mi obećao biti najbolji prijatelj a onda nisi dopuštao ni da te zagrlim

...i kao šećer na kraju sjetila sam se kako si mi rekao da nikad ne zatvaram vrata nekom ko mi puno znači i onda si ih ti meni zatvorio.

Danas sam sve tvoje stvari spremila u jednu kutiju...na njoj napisala: "It must have been love...BUT IT'S OVER NOW!!!"...spremila je ispod stola i iskreno, nisam ni suzu pustila...

...uvijek sam voljela predstavljati sebe kao osobu koju ničeg nije strah....to mi je na neki način bila zaštita...od ljudi...ako se pravim neustrašiva neće me nitko dirati...i malo pomalo uvjerila sam čak i samu sebe da sam neustrašiva...da se ja ničeg ne bojim...pa čak ni vlastite smrti...

...jučerašnji dan malo me spustio na zemlju...otkrila sam koji je moj najveći strah...

...svaki dan mlađi brat se digne prije mene...i ode u dućan kupiti kruh...tako je bilo i taj dan...kad sam se probudila on se baš vraćao iz dućana...vidjela sam da plače....pitala sam ga što mu je al nije odgovarao...i tad sam ugledala krv na njegovoj nozi...plačući je promucao da je pao na cestu pošto je kiša padala pa je bilo sklisko i da je jedno auto prošlo jako blizu njega da mu se čak čini da mu je prešlo preko prstiju...

...srce mi je otišlo u petu...

...smočila sam maramicu i oprala mu krv...i hvala bogu, koljeno je bilo samo ogrebano...auto ga je skoro pregazilo...ali nije...

...taj dan više nisam mogla ništa jesti...suze su mi same išle na oči čim bi pomislila da sam mogla izgubiti nekog kog toliko volim...

...tad sam shvatila da čak ni ja nisam neustrašiva...i shvatila sam čega se najviše bojim...najviše se bojim smrti...ali ne svoje...nego smrti osoba koje mi u životu znače sve...ne znam kako bi uspjela to prebroditi...ali o tom neću...ne želim prizivati lošu sreću...

...nego, koji je vaš najveći strah?

...fali mi netko...

..s kim ću ležati na plaži i gledati zvijezde..
..ko se neće smijati mojim planovima za budućnost..
..ko će sa mnom dijeliti moje snove..
..ko će se smijati mojim šalama..
..ko će biti moje malo slatko ludo..
..s kim ću zagrljena šetati ulicama moga grada..
..s kim ću zaboraviti na sve loše stvari oko mene..
..ko će rado sa mnom ići u kino gledati glupe romantične komedije..
..ko neće kolutati očima dok ja lutam po knjižarama listajući raznorazne knjige o psihologiji..
..ko će sa mnom maštati o dalekim zemljama..

Fali mi netko ko će mi nedostajati kad budem daleko od njega, netko ko će mi biti prva misao ujutro kad se probudim i zadnja prije nego utonem u san, netko ko će mi stalno tjerati osmijeh na lice, netko zbog koga ću biti sretna, netko kog ću voljeti....

...netko ko će mene voljeti...

fali mi...

...prije par dana sam pričala s jednom dragom prijateljicom...o njemu...o mojim snovima...dosta me to potaklo na razmišljanje...
moji snovi? pripada li on njima? i što više razmišljam o tome čini mi se da je moje srce sve dalje od njegovog... ja imam tu užasnu manu da uvijek sebe za sve krivim... ali jesam li ja išta ode kriva? zar se iskrenost kažnjava mržnjom?

sve što sam od njega ikad tražila je da bude iskren, i takva sam ja bila prema njemu... sad nakon svega čini mi se da iskrenost nikad nisam ni dobila od njega... jer da jesam, zar bi sve ovo ispalo ovako kako je ispalo?

još uvijek naša slika stoji pored mog kreveta....njegove razglednice na zidu pored mog jastuka...a ruža iznad mog kreveta... ali ništa više nije isto... napokon sam shvatila...da nikad, ama baš nikad, nećemo biti išta više od poznanika... i to ne zato jer ti nećeš, nego zato što JA neću... osoba koja mi je tako lako rekla «zbogom» ne zaslužuje niti da je pogledam, a ne da se ovoliko mučim zbog nje, ko što sam se ja mučila zbog tebe...

i jučer sam opet plakala....slušala sam Hladno pivo....i sjećala sam se kako si mi za rođendan pjevao Dobri prijatelji.... sad mi je u glavi samo jedan dio:
«kako ćemo samo ostati nešto što nikada nismo bili...» istina, nikad nismo bili zapravo prijatelji, kako sad mogu očekivati da ćemo opet biti.... bili smo nerazdvojni... istina... ali jesi li ikad bio iskren prema meni? nisi ni prema sebi, a kamoli prema meni...

nikad ništa neće biti kako je bilo...napokon i ja shvaćam... i jedina dobra stvar sad nakon svega je da sam pametnija i da istu grešku ponoviti neću...

možda te još volim... možda će još dugo vremena cijelo moje srce tebi pripadati... ali to i nije tako bitno... bitno je da ja sad znam... sad je lakše... nisi zaslužio da sam tužna zbog tebe... nisi... nitko nije...

You're A Mystery To Me
You Make Your Own Reality
And I Wonder Who You Are Beneath Your Skin
Guess I'll Never Know For Sure


...istina...ja nikad necu saznati ko si zapravo ti...tvrdis da si se promijenio, ali to nije istina, istina je da si se skrivao, da mi nisi pokazao pravog sebe, da si se pravi oda si netko drugi....jer da si ti onaj decko kojeg sam ja upoznala....odavno bi mi vec oprostio....jer on zna sto su prijatelji....on zna sto je ljubav....on zna oprostiti....


But I Was Safe Behind My Door
Can't Think How I Let You Talk Your Way Back In
Should Have Known Better Then
But I Know Better Now


...mislila sam da je dosta skrivanja...da se ne trebam vise bojati dati svoje srce nekom na dlanu....mislila sam da ga ti zasluzujes....ne da sam mislila...bila sam sigurna.....ali prevarila sam se....jako sam se prevarila....kazu da se na greskama uci, e pa ja sam svoju lekciju naucila...i to nazalost na prilicno bolan nacin....


You Can't Hurt Me Anymore
I'm Not The Fool I Was Before
I Ain't Gonna Cry Again
I Don't Believe The Lies You Tell
So Take Your Heart And Go To Hell
Cause I Aint Gonna Cry Again


...nikad više...nikad više suzu radi tebe neću pustiti....više mi ništa ne možeš...jača sam od toga...uvijek sam i bila....ali smatrala sam tebe previše posebnim da bi tew pustila bez borbe....e pa vrijeme je da se počnem boriti za nešto drugo : ZA SEBE I SVOJU SREĆU!!


You Think I Need You But I Don't
You Think I'll Break Down But I Won't
You've Had Everything You're Gonna Get From Me
Saw Your Pleasure In My Pain


...istina, mi ljudi imamo puno više snage u sebi nego što mislimo da imamo...mislila sam da će me sve ovo što se događa potpuno slomiti....ali nije....očito sam jača nego što sam mislila....ne trebam te....ako sam prije mogla bez tebe, zasto ne bi mogla i sad....postoji jos dobrih ljudi.....pa makar morala svijecom trazit nekog boljeg od tebe, naci cu ga....plakati necu....patiti necu....


And It Released Me From My Chains
And I Woke Up To My Own Insanity
Waiting For Changes That Were
Never Gonna Come


..promjene dolaze iznutra....ali ne dolaze same....mi ih moramo pokrenuti...neće nam se sve pružiti na pladnju....neće nam sreća sama doći....mi je moramo pronaći....i to ću upravo ja napraviti....trgnuti se iz ovog mrtvila u kojem sam posljednjih mjeseci...poći u potragu za srećom...i kad je nađem svojim ću smiješkom obasjati cijeli svijet....a ti ćeš tad biti samo lijepa uspomena....

"...bili smo jednom najbolji
o nama su priče pričali..."

ali vrijeme prolazi...stvari se mijenjaju...još uvijek o nama pričaju priče, još uvijek...ali mi više nismo najbolji...nismo ni blizu tome...rekao si da zaboravim...zar misliš da je lako zaboraviti? zar misliš da je lako krenuti dalje? zar misliš da je lako pustiti nekog kao što si ti?

"...zbog tebe ja plačem u snu
što nas je to dovelo tu..."

svaki dan...čak i kad zaklopim oči ne mogu pobjeći od tebe...tu si...tako stvaran...tako blizu...a u biti tako daleko...nikad više neće biti kao prije...ali snovi će uvijek ostati isti...oni neće nestati...oni se neće promijeniti...

"...više ne mogu, zalud trudim se
život i nije život bez tebe..."

svaki dan je sve teži teži...svaki dan me je sve više strah...možda je meni suđeno da nikad ne budem sretna...ne sjećam se kad sam zadnji put bila sretna...kad to nije bila gluma...neke se stvari moraju promijeniti...moraju...hitno...

ja više nisam ja
ja sam samo dio svoje sjene
...možda čak ni to...

...rasplakala sam mamu...
ja, ne sestra, ne brat....ja....ona koja je uvijek bila everybody's angel....ona koja je uvijek bila dobra, draga, poslušna....najbolja u svemu....uvijek....
sve ove godine...nisam vise mogla...slomila sam se....sasvim...
i sad ona plače...a ja ispadam krivac...rasplakala sam je...kao nitko nikad...
zasto? njima zbog gluposti...jer sam šutjela, jer nisam željela reći sve što mi je na duši....jer sam opet sav teret stavila na svoja leđa....opet svu grižnju u moju dušu....
ne znam što da sad napravim...
nju sam rasplakala....sebe sam uništila....slomila sam se....plačem....ni sad od suza ne vidim što moji prsti tipkaju....što sad da učinim...
...moram otići...ali gdje poći?
kako mogu sama?
mogu otići...ali to bi značilo rušenje svih mojih snova....
ona nikad nije vjerovala u moje snove...za moje želje bi rekla da su nerealne....a moja vjera u sebe i u ispunjenje svih mojih snova joj je bila smiješna...
ne kažem da je ne volim, u tome i je problem. da ja svoju mamu ne volim ne bi sad plakala. ali boli, sve boli.... boli to sto mi ne vjeruje, boli to sto ocekuje od mene previse, boli sto ne moze sa mnom razgovarati o stvarima koje su meni vazne....sve boli....
...slomljena sam....sasvim....a nemam nikog da pokupi sve moje komadiće i opet ih sastavi... ipak sam ja samo jedna usamljena dusa zarobljena u raljama zivota....
...rasplakala sam mamu...


...why does it always rain on me...